Može li vještačka inteligencija oslabiti sposobnost učenika da čitaju i razumiju pročitano?

Za vrijeme koje vam je potrebno da pročitate ovu rečenicu, vještačka inteligencija može da napravi detaljan i lijepo sročen sažetak klasičnog romana poput „Velikog Getsbija“ (The Great Gatsby). Radnja, likovi, glavne teme – sve sažeto u nekoliko uredno napisanih pasusa.
Za učenika koji razmišlja kako da uradi domaći zadatak, to je prilično primamljiva prečica. Mnogi je već koriste. Prema najnovijem međunarodnom istraživanju PISA (Programme for International Student Assessment), gotovo polovina učenika koji su učestvovali navela je da koristi AI četbotove najmanje jednom sedmično kao pomoć pri učenju.
Ali da li oni zaista uče? Odgovor koji nastavnici daju na to pitanje oblikovaće naše shvatanje obrazovanja u eri vještačke inteligencije, u čijem je središtu način na koji učenike učimo da čitaju, zaključuju i samostalno razmišljaju.
Ako tehnologija može da objasni roman F. Skota Ficdžeralda (F. Scott Fitzgerald) prije nego što se učenik sam suoči sa njegovom simbolikom, kakva mu prilika ostaje da razmisli o Getsbijevoj potrazi za američkim snom ili da preispita razliku između ambicije i iluzije?
Ako vještačka inteligencija obavlja najveći dio intelektualnog posla, razvijaju li učenici vještine koje su im potrebne da postanu dobri čitaoci?
Rezultati PISA istraživanja iz 2025. godine pokazuju zašto ova pitanja zaslužuju pažnju.
U velikom dijelu svijeta istraživanje je otkrilo da čitalačke sposobnosti učenika opadaju već čitavu deceniju. Učenici su imali naročite poteškoće sa dužim tekstovima i zadacima koji su zahtijevali procjenu, promišljanje i povezivanje ideja iz pročitanog.
Još jedan nalaz kojim sam se nedavno bavila pokazuje da se udio „brzopletih čitalaca“, odnosno učenika koji brzo odgovaraju, ali daju netačne odgovore, gotovo udvostručio između 2018. i 2025. godine.
Ovaj kontrast je upečatljiv. Upravo u trenutku kada vještačka inteligencija postaje sve sposobnija da tumači informacije umjesto učenika, mnogi od njih imaju poteškoća da razviju upravo one sposobnosti koje će im biti potrebne za snalaženje u svijetu oblikovanom vještačkom inteligencijom.
Šta se krije iza pada čitalačke pismenosti?
Otkako su objavljeni rezultati PISA istraživanja, mnogi od nas postavljaju isto ili slično pitanje: Da li vještačka inteligencija negativno utiče na sposobnost učenika da čitaju i razumiju pročitano?
Dokazi ne upućuju na jedno jednostavno objašnjenje.
Pad čitalačkih sposobnosti počeo je prije nego što su generativni AI četbotovi postali široko rasprostranjeni.
Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), koja sprovodi PISA istraživanje, ukazala je na nekoliko mogućih uzroka, uključujući sve rjeđe čitanje iz zadovoljstva i prelazak na čitanje digitalnih sadržaja, što učenicima može otežati dublje razumijevanje složenih tekstova.
Istovremeno, vještačka inteligencija postaje dio iskustva učenja brže nego što istraživači uspijevaju da u potpunosti razumiju njene posljedice.
Za nastavnike se zato otvara još jedno važno pitanje: Kako učenici mogu da koriste vještačku inteligenciju, a da pritom ne preskoče intelektualni napor koji razvija njihove čitalačke sposobnosti?
Šta dobri čitaoci rade drugačije?
Decenije istraživanja razumijevanja pročitanog pokazuju da dobri čitaoci aktivno prate sopstveno razumijevanje teksta.
Oni prepoznaju kada treba da postave pitanje, kada da povežu ideje i kada su nešto propustili ili pogrešno razumjeli.
Posebno je važno to što prilagođavaju način čitanja zahtjevima teksta.
Istraživači ovu sposobnost nazivaju praćenjem razumijevanja.
Drugim riječima, dobar čitalac zna kada treba da promijeni tempo.
Čita brzo kada mu takav pristup koristi. Ali kada argument postane složeniji, dokazi protivrječni ili nešto jednostavno nema smisla, dobar čitalac usporava.
Vraća se na pročitano. Postavlja pitanja. Preispituje zaključke.
Dobro čitanje ima i kumulativni efekat.
Ono što naučimo iz jednog teksta postaje dio znanja koje unosimo u čitanje sljedećeg.
Postojeće znanje povezuje se sa novim informacijama, produbljuje naše razumijevanje, dovodi u pitanje pretpostavke i omogućava nastanak novih ideja.
Vremenom razvijamo sposobnost da prepoznajemo obrasce, postavljamo promišljenija pitanja i širimo maštu daleko izvan onoga što je napisano u samom tekstu.
Ništa od toga ne događa se automatski.
Za razvoj tih sposobnosti potrebni su vrijeme i vježba, naročito kada učenici čitaju tekstove koji zahtijevaju dublje razmišljanje.
Šta treba da očekujemo od čitalaca u eri vještačke inteligencije?

Neki od najvažnijih trenutaka u čitanju događaju se između dvije misli: „Ovo ne razumijem“ i „Sada mi je jasno“.
Vještačka inteligencija može da skrati put između njih, ali skraćivanje tog puta nije uvijek cilj.
Često najvrijednije učenje nastaje upravo kada učenicima pružimo priliku da sami pređu taj put.
Treba im dozvoliti da se zadrže na komplikovanom tekstu. Da prate dokaze. Da provjere koji argumenti izdržavaju kritičko preispitivanje. Da postavljaju pitanja o onome što nije uvjerljivo.
Da promijene pristup. Da pokušaju ponovo.
Upravo tada dolazi do istinskog razumijevanja.
Sve veći broj istraživanja bavi se načinima na koje vještačka inteligencija može dodati još jedan sloj tom procesu.
Zamislimo odjeljenje koje proučava Ficdžeraldov roman.
Nastavnik najprije traži od učenika da razviju sopstvena tumačenja, oslanjajući se na dokaze iz teksta.
Zatim im predstavlja analizu koju je generisala vještačka inteligencija i postavlja nekoliko jednostavnih pitanja: Šta je u toj analizi dobro? Gdje su njeni nedostaci? Šta biste izmijenili, osporili ili dodali?
Tvrdnja koja na prvi pogled djeluje uvjerljivo može se pokazati netačnom kada se uporedi sa originalnim djelom.
Citat ponuđen kao dokaz možda se uopšte ne nalazi u izvornom tekstu.
Učenici zato moraju kritički da preispituju ono što im vještačka inteligencija govori i da se vraćaju originalnom izvoru kako bi razlikovali argument potkrijepljen dokazima od onoga koji samo zvuči uvjerljivo.
Kada se koristi na taj način, tehnologija postaje svojevrstan partner za intelektualno nadmetanje, koji stavlja njihovo razmišljanje na probu.
Može im pomoći da uoče veze koje su prethodno previdjeli, podstaći ih da razvijaju složenije argumente i doprinositi dubini razmišljanja koju današnje vrijeme zahtijeva.
Vrijednost takve razmjene leži u sposobnosti učenika da samostalno procjenjuju ponuđene odgovore.
Nekada je najbolja odluka da se AI uopšte ne koristi
Da bi se ostvario taj potencijal, potrebno je pažljivo odlučivati kada vještačku inteligenciju uopšte treba koristiti.
Ponekad je najbolja nastavna odluka da se ona izostavi.
Nastavnici razumiju ravnotežu između pružanja smjernica i ostavljanja prostora učenicima da sami pronađu put kroz težak tekst.
Razumiju je zato što poznaju svoje učenike na način koji automatizacija ne može da zamijeni.
To je suštinski ljudski dio nastavničkog posla.
Te vještine nijesu nove, ali ih vještačka inteligencija čini još važnijim.
Prilika je u tome da se postojeće nastavničko znanje i iskustvo dodatno osnaže, uz zadržavanje nastavnika i učenika u središtu osmišljavanja procesa učenja.
Njihove potrebe i iskustva treba da oblikuju način na koji se vještačka inteligencija koristi za produbljivanje znanja, a ne obrnuto.
Kada se radoznalost i istraživanje vrednuju više od lakih odgovora, ista tehnologija koja može poslužiti kao prečica kroz učenje može dramatično proširiti ono što su učenici sposobni da zamisle i stvore.
Značaj ovog pristupa daleko prevazilazi učionicu.
Sposobnost snalaženja u složenim situacijama, procjenjivanja dokaza i donošenja nezavisnih zaključaka koristiće mladima tokom čitavog života.
Uticaće na probleme koje će rješavati, karijere koje će birati, ekonomije kojima će doprinositi i budućnost koju će graditi.
To je oduvijek bilo obećanje čitanja.
Vještačka inteligencija donosi nove mogućnosti da se razumijevanje dodatno proširi, a sposobnost prosuđivanja izoštri.
Zamislimo kuda bi nas to moglo odvesti.
Možda sljedeća velika revolucija u čitanju neće proisteći iz pametnije vještačke inteligencije, već iz generacije učenika koji znaju kada treba da ospore njene odgovore, a kada da razmišljaju izvan onoga što im ona nudi.
Upravo me to uzbuđuje kada razmišljam o budućnosti čitanja.
Ne samo ono što dobre osnovne vještine ili moćna tehnologija mogu da pruže učenicima, već izuzetne mogućnosti koje nastaju kada učenici ovladaju i jednim i drugim.
Imamo priliku da pomognemo mladima da razviju sposobnost preispitivanja napisanog, maštu koja im omogućava da vide dalje od stranice koju čitaju i sposobnost da ono što su naučili pretvore u nešto smisleno u stvarnom svijetu.
Vicki Phillips, saradnica Forbesa
The Next Reading Revolution Might Begin With A Wrong Answer