Odrasla podno Himalaja, odrekla se karijere u iBeju i izgradila “Uber za školske autobuse”

Prije 13 godina, Ritu Narajan (Ritu Narayan) bila je digitalna ekspertkinja koja je u iBeju (eBay) vodila poslovnu liniju vrijednu milijardu dolara, kada se suočila sa veoma analognim problemom: kako da djecu, koja su tada imala tri i osam godina, odvede u vrtić i školu, a da pritom ne propušta sastanke. Privatna škola nije imala autobus, saobraćajne gužve u Zalivskoj oblasti San Franciska poznate su kao izuzetno velike, a honorarni radnici koje je angažovala da joj pomognu bili su i skupi i nepouzdani.

Njena dilema podsjetila ju je na sopstveno djetinjstvo u podnožju Himalaja.

„Moja majka, koja je radila u obrazovanju u Indiji, napustila je posao iz istog razloga“, kaže Narajan. „A ja sada sjedim ovdje, u Silicijumskoj dolini, u centru inovacija, i pitam se: da li ću i ja morati da napustim posao, svoju karijeru?“

Narajan jeste napustila iBej, ali ne da bi postala šofer svojoj djeci. Zajedno sa dvojicom braće, Vivekom i Abišekom (Abhishek) Gargom, osnovala je kompaniju Zum, sa sjedištem u Redvud Sitiju u Kaliforniji, koja pokušava da uz pomoć tehnologije unaprijedi svaki aspekt školskog prevoza učenika.

Zum iznajmljuje autobuske garaže, kupuje autobuse i manje kombije za prevoz učenika i povezuje ih, putem tableta i GPS-a, sa aplikacijom koja i roditeljima i nastavnicima omogućava da prate vozila na rutama. Zamislite Uber za školske autobuse.

Kompanija, pokrenuta 2015. godine, prerasla je u transportnog „jednoroga“. Prikupila je 430 miliona dolara investicija, a procijenjena vrijednost joj je 1,7 milijardi dolara. Prihodi su 2025. dostigli 333 miliona dolara, što je 35 odsto više nego 2024, dok uslugu koristi 5.000 škola širom SAD.

Taj zamah doveo je 53-godišnju izvršnu direktorku Narajan na Forbesovu listu 50 Over 50 za 2026. godinu, godišnji izbor žena koje svoja najveća profesionalna dostignuća ostvaruju nakon 50. godine.

Trenutno škole u 18 američkih saveznih država koriste Zumovu tehnologiju, ali Narajan kaže da je samo „pitanje vremena“ kada će kompanija biti prisutna u svih 50.

„Kada uđemo u jedan školski distrikt, svi u okolini požele isto. Kada smo, recimo, dobili ugovor u Kanzasu Sitiju, zainteresovao se školski distrikt Omahe, a potom i Sent Luis u Misuriju“, kaže ona. „Glas se veoma brzo širi.“

Amerika godišnje troši gotovo 40 milijardi dolara na prevoz djece

Taj rast najvećim dijelom govori o tome koliko je postojeći sistem školskog prevoza u SAD neefikasan. Amerika godišnje troši gotovo 40 milijardi dolara na prevoz djece do škole i nazad, što je jedna od najvećih stavki u potrošnji za osnovno i srednje obrazovanje.

Ipak, zbog nedostatka vozača i različitih pravila od države do države, ne koriste sva djeca tradicionalne žute školske autobuse. Ostali zavise od roditelja, staratelja ili javnog prevoza.

„Nijesam imala predstavu koliko je ovo tržište veliko i komplikovano. Govorimo o 26 miliona djece koja se svakodnevno prevoze do škole i nazad, kao i na vannastavne sportske aktivnosti“, kaže Miriam Rivera, suosnivačica i izvršna direktorka fonda Ulu Ventures iz Palo Alta, jednog od prvih investitora u Zum 2016. godine.

„Još nešto me iznenadilo: jedan Zumov konkurent tada je već bio prikupio više od 12 miliona dolara i realizovao 60.000 vožnji, dok je Zum prikupio manje od milion dolara, a već je imao oko 20.000 vožnji.“

Drugim riječima, Zum je od početka bio izuzetno snalažljiv – baš kao i Narajan.

Narajan je jedno vrijeme i sama vozila

U najranijim danima kompanija se zvala Liftee i u suštini je bila servis za dijeljenje vožnje namijenjen djeci, uz dodatne bezbjednosne provjere vozača. Narajan je jedno vrijeme i sama vozila za Liftee, što opisuje kao „iskustvo koje para živce“.

Model je dovoljno dobro funkcionisao među imućnijim stanovništvom Zalivske oblasti – čak je 30 privatnih škola potpisalo ugovore – ali na kraju nije mogao dovoljno brzo da se širi.

Kada je pandemija zatvorila škole u Kaliforniji, Narajan je dobila priliku da preispita čitav pristup. Poslovni model Zuma preoblikovala je iz servisa za dijeljenje vožnje u platformu za čitave školske distrikte, koja može i fizički da upravlja flotom autobusa i digitalno da je prati.

Rezultat je sistem koji je brži i efikasniji od tradicionalnog modela žutih školskih autobusa.

„Vrlo brzo smo shvatili da bi nedostatak sopstvene infrastrukture postao prepreka za širenje. Osim toga, ova industrija je toliko zastarjela da praktično morate da transformišete svaki njen sloj“, kaže Narajan. „Ne možete da djelujete samo na jednom nivou i očekujete rezultate koje želite.“

Zum radi sve ono što bi radio i klasični autobuski prevoznik: kupuje i održava autobuse, iznajmljuje prostor za njihovo parkiranje i zapošljava vozače.

Ali kompanija koristi i vještačku inteligenciju za analizu postojećih autobuskih ruta kako bi uštedjela vrijeme, kilometražu i novac.

Softver za dispečere podsjeća na sistem koji koriste kontrolori leta: mapa prikazuje zelene, žute i crvene tačke koje označavaju gdje se autobusi nalaze i da li stižu na vrijeme. Zelena znači da su uglavnom po rasporedu, žuta da kasne od pet do deset minuta, a crvena da kasne više od deset minuta.

Verzija aplikacije za roditelje podsjeća na Uber ili DoorDash i omogućava da se vidi kako se autobus približava stanici.

Nestale su i fascikle i papiri koje su vozači tradicionalno koristili za evidenciju djece koja svakog dana ulaze u autobus. Nestala je i lavina telefonskih poziva i poruka između škola i roditelja kada dođe do kašnjenja.

Zumovi ugovori su obično skuplji u početku u poređenju sa tradicionalnim autobuskim prevoznicima, ali tehnologija može da smanji broj potrebnih autobusa, što školskim distriktima dugoročno donosi uštede.

Ušteda od 3,5 miliona dolara

Narajan kaže da je analiza flote i ruta koju je Zum uradio za San Francisco Unified School District, u okviru petogodišnjeg ugovora vrijednog 150 miliona dolara potpisanog 2021, smanjila broj autobusa sa 236 na 193 i omogućila uštedu od 3,5 miliona dolara godišnje.

„Kad god bi se pojavila nova potreba, samo bi dodali još jedan autobus na ulicu. Mi smo ušli i optimizovali sistem“, kaže ona.

Kimberli Rejni (Kimberly Raney), izvršna direktorka za transport u Oakland Unified School Districtu i bivša menadžerka FedExa, ima nekoliko priča koje ilustruju kako je školski prevoz izgledao prije dolaska Zuma.

Kada je 2016. preuzela posao, gotovo sve se obavljalo telefonom i faksom. Kada bi roditelji željeli da promijene lokaciju na kojoj se dijete preuzima, novu adresu bi faksirali distriktu, koji bi je zatim faksirao prevozniku.

Kada bi autobusi kasnili, a prema njenim riječima redovno su kasnili i po 30 minuta, uslijedila bi prava igra „gluvih telefona“ između vozača, dispečera, roditelja i nje same.

„Sve je funkcionisalo kao četrdesetih, pedesetih ili šezdesetih godina prošlog vijeka“, kaže ona.

To se promijenilo kada je OUSD 2024. potpisao sa Zumom petogodišnji ugovor vrijedan 11,2 miliona dolara godišnje. Od tada su, kaže Rejni, faks mašine praktično utihnule.

Dugoročni ugovori Zuma jedan su od razloga zbog kojih su investitori poput Rivere bili zainteresovani za kompaniju. Za startap, garantovani prihodi tokom pet do deset godina predstavljaju izuzetno privlačnu stvar.

Brajan Šrajer (Bryan Schreier), partner u investicionom fondu Sequoia, koji je predvodio Zumovu Series A rundu finansiranja 2017, kaže da je još jedna velika prednost kompanije to što njen model ne mogu lako da kopiraju Uber, Lyft, pa čak ni OpenAI.

„Ovo je jedan od onih jedinstvenih biznisa koji je zaista zaštićen od poremećaja koje donosi trenutni talas vještačke inteligencije ili drugih promjena. AI je u srži onoga što rade i upravo im omogućava da potisnu tradicionalne igrače“, kaže on.

Dok je odrastala u Indiji, Narajan je sanjala da postane prva žena astronaut iz te zemlje.

To nije ostvarila, ali je ipak napravila veliki korak – možda ne za čovječanstvo, ali svakako za preopterećene roditelje širom Amerike.

Maggie McGrath, Forbes

This Entrepreneur Built Uber For The Yellow School Bus