Delfin mafija: Kako je jedna ženka naučila cijelu grupu da prevare naučnike za više ribe
Početkom 2000-ih godina treneri u Institutu za proučavanje morskih sisara (IMMS) u Gulfportu, u američkoj saveznoj državi Misisipi, naučili su svoje delfine jednostavnom pravilu održavanja bazena. Svaki komad otpada koji vjetar nanese ili upadne u vodu mogao je da se zamijeni za jednu ribu.
Riječ je o standardnoj metodi dresure životinja zasnovanoj na istoj logici – dovoljno puta nagradite određeno ponašanje i ono će se učvrstiti. Bihejvioristi je nazivaju instrumentalnim, odnosno operantnim uslovljavanjem. Većina delfina usvojila je pravilo i na tome se zaustavila. Jedna ženka, po imenu Keli (Kelly), nije.
Prema svjedočenjima njenih trenera iz tog perioda, Keli je počela da krije komadiće papira ispod kamena na dnu bazena, umjesto da ih odmah preda. Zatim bi izronila sa jednim malim komadom, dobila ribu, ponovo zaronila, otkinula još jedan djelić istog papira i ponovila postupak. Shvatila je nešto što sistem nagrađivanja nije predvidio. Trener je davao istu nagradu od jedne ribe, bez obzira na to da li je donijela cio list papira ili samo njegov mali dio. Tako je od jednog komada otpada mogla da napravi desetak razmjena i umjesto jedne dobije desetak riba.
Delfini i galebovi
Takav potez zahtijeva mnogo više od dobrog pamćenja. Podrazumijeva sposobnost da se odloži trenutna nagrada zarad veće koristi u budućnosti. To je ista ona vrsta samokontrole koju istraživanje objavljeno 2019. u časopisu WIREs Cognitive Science prepoznaje kao pokazatelj sposobnosti planiranja unaprijed kod životinja, od vrana do primata. Keli nije samo slijedila pravilo, djelovalo je kao da ga je razumjela, analizirala i pronašla način da iskoristi njegovu slabu tačku.
Na tome se nije zaustavila. Delfini u IMMS-u mogli su da dobiju i dodatnu nagradu ako trenerima predaju ptice koje slete u bazen, jer su željeli da spriječe da gladni delfini napadaju galebove. To je predstavljalo rizik po njihovu dobrobit. Keli je ubrzo otkrila da jedan galeb vrijedi mnogo više ribe nego komad papira.
Prema priči koja se godinama prepričava, počela je da odvaja po jednu ribu iz sopstvenog obroka i skriva je ispod istog kamena. Kada trenera nije bilo u blizini, koristila bi ribu kao mamac da privuče galebove dovoljno blizu da ih uhvati. Jedan ulovljeni galeb donosio joj je pravu malu gozbu. A priliku za to više nije morala da čeka – sama je stvarala.
Trik koji se brzo proširio među delfinima
Ono što ovu priču izdvaja od simpatične anegdote o snalažljivoj životinji jeste ono što se dogodilo potom. Kelino mladunče počelo je da radi isto. Ubrzo su ga oponašala i druga mladunčad u bazenu. Sve dok lov na galebove pomoću mamca nije postao uobičajeno ponašanje većeg dijela grupe.
To je klasičan primjer socijalnog učenja – prenošenja ponašanja posmatranjem i oponašanjem, a ne instinktom ili individualnim pokušajima i greškama. Upravo takav mehanizam biolozi koriste kada govore o postojanju kulture kod životinja koje nisu ljudi.
Najpoznatiji primjer iz prirode potiče iz Zaliva ajkula u Australiji, gdje dio ženki velikih pliskavica koristi morske sunđere kao zaštitu za njušku dok pretražuje morsko dno u potrazi za ribom. Istraživanje objavljeno 2005. u časopisu PNAS pokazalo je da se ova tehnika gotovo isključivo prenosi sa majke na ćerku. To je školski primjer upotrebe alata kao kulturnog nasljeđa, a ne ponašanja koje svaka jedinka iznova sama otkriva.
Kelina strategija sa galebovima, koja nije sistematski naučno proučavana već je ostala zabilježena kroz svjedočenja trenera, nema istu naučnu težinu kao istraživanje iz Zaliva ajkula. Ipak, uklapa se u isti obrazac – inovaciju jedne jedinke koja se društvenim učenjem prenosi na ostale i postaje zajednička navika.
Šta priča govori o inteligenciji delfina
Sve to nije slučajno. Velike pliskavice imaju jedan od najvećih koeficijenata encefalizacije – odnosa veličine mozga i tijela – među svim životinjama. Ispred njih su samo ljudi, dok imaju veći odnos mozga i tijela čak i od šimpanzi.
Biolozi upozoravaju da veliki mozak sam po sebi nije isto što i inteligencija. Ipak, upravo je kod delfina povezan sa izuzetno prilagodljivim rješavanjem problema u društvenom okruženju. Oni umiju da razumiju sistem nagrađivanja dovoljno dobro da ga iskoriste u svoju korist, zatim i da stečeno znanje prenesu drugim pripadnicima grupe.
Lako je ovu priču svesti na naslov „slatki delfin nadmudrio ljude“, i upravo je zato opstala dvije decenije. Ali preciznije tumačenje govori nešto drugo. Da bi neko pronašao rupu u pravilima, mora najprije da razumije kako pravila funkcionišu, da uoči njihovu slabost, odloži trenutnu nagradu radi veće buduće koristi i zatim nauči druge kako da urade isto. To je, u suštini, način na koji funkcioniše kultura kod svih vrsta koje je posjeduju.
Keli nije toliko nadmudrila svoje trenere koliko je, gotovo slučajno, pokazala za šta je um delfina sposoban.
A to je samo jedna stavka na sve dužem spisku.
Delfini i test ogledala
Istraživanje objavljeno 2001. godine u časopisu PNAS pokazalo je da velike pliskavice uspješno prolaze test ogledala. Prepoznaju sopstveni odraz i oznaku na svom tijelu, umjesto da misle da gledaju drugu životinju. Tu sposobnost dijele sa veoma malim brojem vrsta, među kojima su veliki čovjekoliki majmuni, slonovi i svrake.
Delfini imaju i nešto što veoma podsjeća na lično ime. Tokom prve godine života svaki razvija svoj karakterističan zvižduk. Ostali mu se obraćaju tako što oponašaju upravo taj zvuk. Studija objavljena 2013. u časopisu Proceedings of the Royal Society B pokazala je da delfini mogu da prepoznaju karakteristične zvižduke nekadašnjih članova svoje grupe čak i nakon višedecenijske razdvojenosti.
Kelina grupa nije jedini primjer širenja inovacija među delfinima. Pored jedinki koje koriste morske sunđere u Zalivu ajkula, druga grupa iz istog područja razvila je sasvim drugačiju tehniku. Utjerivanje ribe u velike morske školjke, njihovo iznošenje na površinu i istresanje vode kako bi pojeli zarobljeni plen. Istraživanje objavljeno 2020. u časopisu Current Biology pokazalo je da se ova vještina razvila nezavisno od korišćenja sunđera i da se širila među vršnjacima, a ne sa majke na mladunče.
Ono što povezuje Keli, delfine koji koriste sunđere i one koji love pomoću školjki nije samo njihova domišljatost, već i način na koji su ta ponašanja uopšte otkrivena. Svaki od tih primjera zabilježen je samo zato što su istraživači ili treneri godinama pažljivo posmatrali iste jedinke, bilo tokom višedecenijskog terenskog istraživanja u Zalivu ajkula ili svakodnevnim radom sa delfinima u IMMS-u.
To sugeriše da spisak stvari koje su delfini dovoljno inteligentni da urade nije konačan. Naprotiv, on se i dalje dopunjava. A sljedeći neotkriveni trik, vještina ili tradicija najvjerovatnije će biti otkriveni tamo gdje ljudi budu dovoljno dugo i dovoljno pažljivo posmatrali jednu populaciju delfina.
Scott Travers, saradnik Forbesa