Vodeći kandidat Zelenih: Nuklearna energija je skup, neracionalan, nesiguran i neodrživ izbor
Uoči evropskih izbora, jedan od “spitzenkandidata” Evropske stranke zelenih, Bas Ajkhaut (Bas Eickhout), za Forbes Hrvatska odgovora što birači mogu od njih očekivati u konfrontaciji s desnicom, o fosilnom lobiju te zašto nuklearnu energiju ne smatra održivom niti racionalnim izborom, kako treba spašavati poljoprivrednike te šta EU mora naučiti od Kine kad je u pitanju industrija, na primjer proizvodnja električnih automobila.
Bas Ajkhaut, političar koji je u Evropski parlament ušao još 2009. godine kao zastupnik nizozemske stranke GroenLinks, danas je jedan od dva „spitzenkandidata“ Evropske stranke zelenih na predstojećim evopskim izborima u čijim je redovima i hrvatski „Možemo“.
Moglo bi se reći da je Ajkhaut veteran oblikovanja evropskih zelenih politika, a ujedno naučnik, stručnjak za zaštitu životne sredine te jedan od autora izvještaja o klimatskim promjenama UN-ovog Međuvladinog panela IPCC koji je 2007. godine dobio Nobelovu nagradu za mir.
Za početak, zanimalo nas je zašto smatra da bi birači trebalo da glasaju Zelene, umjesto da se opredjeljuju za standardne lijevo, desno, liberalno ili konzervativno orijentisane opcije. Osim toga, svi u političkoj areni se danas na neki način deklarišu kao pobornici zaštite okoline i evropskog Green Deala.
Nakon što je istakao da je zelena politika „progresivna, ljevičarska politika i jedina politička porodica koja je doista okrenuta budućnosti“, evo što je odgovorio o tome kako se politički razlikuju od ostalih i šta oni donose “na sto”:
– Naša je politička grupa četvrta u Evropskom parlamentu i imala je veliki uticaj na to da Green Deal postane ono što danas jeste te na sprovođenje naprednih socijalnih politika na evropskom nivou. A Zeleni na lokalnom, nacionalnom i evropskom niovu vrlo su djelotvorni u stvaranju stvarnih promjena u politici, zbog naše dosljednosti, naše kohezivnosti, jer imamo rješenja koja funkcionišu, koja su pristupačna i jer odradimo svoj domaći zadatak. Nije dovoljno svoje politike ‘zeleno oprati’, kao što to rade neke stranke dok štite industrije kojih se to tiče.
Djela su važnija od riječi. Maske su pale kada su konzervativci, liberali i krajnja desnica u Evropskom parlamentu počeli razbijati Green Deal (nota bene Ursula von der Leyen) napadajući Zakon o obnovi prirode. Stoga su ovi evropski izbori ključni za budućnost Evrope. Našu evropsku demokratiju ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Moramo se zalagati za politiku koja se uistinu bavi klimatskim promjenama i moramo zaustaviti radikalnu desnicu koja napada ljudska prava jer ti napadi slabe Evropu, a to je upravo ono što zlonamjerni strani akteri, poput Vladimira Putina, žele. To rade Zeleni širom Evrope i za to ćemo se i dalje boriti.
Mi Zeleni smo ti koji smo apsolutno jasno rekli – kategorički odbijamo saradnju i omogućavanje krajnje desničarskih snaga koje imaju za cilj razgraditi naše države blagostanja i naše demokracije.
Naposljetku, na ovim evropskim izborima, mi Zeleni smo ti koji smo apsolutno jasno rekli – kategorički odbijamo saradnju i omogućavanje krajnje desničarskih snaga koje imaju za cilj razgraditi naše države blagostanja i naše demokratije. Predsjednica Komisije Ursula fon der Lajen (Ursula von der Leyen) se može pokušati prikazati kao zagovornica progresivnih politika – a ipak ne isključuje saradnju s ekstremno desnim snagama. Isto vrijedi i za Hrvatsku – Andrej Plenković možda ima evropsko lice koje voli pokazivati, ali kako je nedavno dokazao, spreman je na saradnju s reakcionarnim, ultranacionalističkim snagama ako mu to znači ostanak na vlasti. Mi nikada nećemo krenuti tom ulicom i nastavićemo se protiviti takvim savezima.
Zeleni su se etablirali u sjeverozapadnoj Evropi, ali u jugoistočnoj Evropi nisu u fokusu. Kako to tumačite? Koje su nade, pogotovo u Hrvatskoj?
– Istina je da su Zelene stranke generalno ranije osnovane u sjeverozapadnoj Evropi te su tamo jače i više mainstream. Istovremeno, posvuda u Evropi zelene političke stranke se organizuju i rastu, „Možemo!“ je jedan od najboljih primjera. Zelena politika nije brza pobjeda, te stranke ozbiljno shvataju svoje birače i svoj rad. I to se isplati. Očekujem da ću na ovim izborima vidjeti nekoliko Zelenih koji će prvi put postati članovi Evropskog parlamenta iz nekoliko zemalja, poput Litvanije, Letonije, Slovenije i Hrvatske. Biće sve više zemalja u kojima će zelena politička porodica biti četvrta ili treća politička snaga: stranka koja se bori za ljudska prava, pristupačan život, mir i demokratiju te održivu budućnost. Želimo pokazati građanima da je moguće promijeniti smjer Evrope. Pod jednim uslovom: da izađete glasati na izbore 9. juna.
Kako gledate na održavanje fosilnih goriva u energetskom miksu, postoji li opasnost da zelena tranzicija popusti u EU? Kao gost u Bruegel think-tanku spomenuli ste da Evropa još dnevno uvozi fosilnih goriva u vrijednosti od 100 miliona eura. Čini se da postoji jak fosilni lobi.
– Fosilni lobi, kao i lobi za pesticide i mnogi drugi interesni lobiji, izuzetno je jak i uticajan. Ove zagađujuće industrije imaju velike interese koje moraju braniti, njihovi su profiti ogromni. Njihovi su se profiti još povećali nakon ruske agresije na Ukrajinu. Evropski Zeleni žele zaustaviti subvencije za fosilna goriva, odlazak novca poreskih obveznika iz javnih u privatne ruke. Za klimu, a ujedno i da Evropa bude autonomnija, manje zavisna od ruskog gasa, odnosno od nafte s Bliskog istoka. Prelaz na lokalne izvore energije iz sunca i vjetra doprinosi i geostrateškom položaju Evrope.
Fosilni lobi, kao i lobi za pesticide i mnogi drugi interesni lobiji, izuzetno je jak i uticajan. Ove zagađujuće industrije imaju velike interese koje moraju braniti, njihovi su profiti ogromni. Njihovi su profiti još veći od ruske agresije na Ukrajinu.
Istovremeno, prelaz na zelenu ekonomiju je neizbježan. Postalo je opštepoznato da se ‘stare’ industrije temelje na ugljeničnom mjehuru, u kojem industrije bazirane na kompanijama koje se bave naftom, gasom i vađenjem uglja sve više znače ekonomsku neizvjesnost i rizik. Potreba za prelazom s fosilnih goriva na obnovljivu energiju srž je našeg Green Industrial deala – plana koji sam nedavno predstavio sa Zelenim članovima Evropskog parlamenta. To je takođe ono što mnoge industrije vide i žele: jedina opcija je ići prema zelenom. Ali za to Evropa mora biti jasna i tu usmjeriti novac. Na taj način Evropska unija može postati predvodnik u održivoj industriji i održivoj ekonomiji, ali moramo ulagati i moramo to ubrzati. I nemojmo zaboraviti – proizvodnja energije iz obnovljivih izvora odličan je način za smanjenje troškova domaćinstava. Kompanije koje izvoze fosilna goriva mogu stvoriti kartel, povećavati ili smanjivati dotok gasa po sopstvenom nahođenju, što bi koštalo milijarde, a teret išao na pleća običnih ljudi. Taj potencijal ucjenjivanja može se izbjeći proizvodnjom sopstvene energije – a to ostavlja više novca u džepovima ljudi.
Kako vidite svojevrsnu renesansu nuklearne energije u Evropi, s izuzetkom Njemačke? Slovenija, na primjer, najavljuje gradnju novog bloka nuklearne elektrane Krško, a Hrvatska je zainteresovana za učešće u investiciji. Je li to dobra opcija?
– Nuklearna energija ni na koji način nije održivi oblik energije, a nije ni racionalan izbor. Njeni potencijalno doživotni zagađujući učinci velika su prijetnja održivom svijetu i čistoj budućnosti. Štaviše, nuklearna energija zahtijeva ogromna ulaganja, a sporno je hoće li ih prihodi pokriti, a za sirovine će Evropa samo povećati svoju zavisnost od Rusije. Već sada poslovni modeli pokazuju da je održiva energija jeftinija i isplativija, a istovremeno nas čini nezavisnima od Rusije. Nuklearna energija takođe je vrlo nefleksibilan izvor energije, koji se vrlo loše može kombinovati s istinski održivim izvorima energije, poput sunčeve i energije vjetra. To znači da nuklearna energija prijeti zagađivanjem životne sredine, gurajući dalje istinski održivo energetsko tržište uz visoke finansijske i društvene troškove.
Umjesto ulaganja u nuklearnu energiju, Zeleni pozivaju na ozbiljan plan ulaganja u solarnu energiju i energiju vjetra.
Štaviše, demokratizacija i pristupačan život takođe su povezani s izborom izvora energije. Za razliku od održivih izvora energije, nuklearna energija je snažno centralizovan izvor energije. Nuklearka je u rukama država ili velikih kompanija koje su usmjerene na profit svojih dioničara. Održivi izvori energije iz sunca i vjetra, s druge strane, imaju ogroman potencijal demokratizacije energetskog tržišta. Kao Zeleni političar vidio sam mnoge primjere, širom Evrope, lokalnih inicijativa manjih i većih zajednica koje osnivaju male energetske zadruge, smanjujući troškove života i istovremeno podstičući održivu budućnost. Zeleni u vladama širom Evrope podstiču svoje stanovnike da ovo učine pristupačnim i dostupnim.
Zbog svih ovih razloga, nema sumnje da je nuklearna energija vrlo skup, neracionalan, nesiguran i neodrživ izbor. Umjesto ulaganja u nuklearnu energiju, Zeleni pozivaju na ozbiljan plan ulaganja u solarnu i energiju vjetra. Potrebna su ulaganja širom Evrope kako bi se stvorila mreža koja može zadovoljiti potražnju i odgovoriti na zalihe sunca i vjetra.
U posljednje vrijeme pažnju privlače poljoprivrednici i njihov bunt zbog nekih zelenih politika. Ali, realno, oni već godinama protestuju. Može li Evropa, a onda i Hrvatska, proizvesti dovoljno hrane i primjenjivati zelene politike? Izdržati pritisak uvoza koji nema iste proizvodne standarde?
– Poljoprivrednici su uhvaćeni u međunarodni sistem koji zagađuje okolinu, nije održiv i neodbranjiv je. S jedne strane, dobijaju premalo za svoje proizvode, u šakama su supermarketa koji ih cijede za daleko premalo novca. Oni ne zarađuju na hrani koju proizvode. Istovremeno ih pritiska agroindustrija koja ih drži zavisnim od pesticida, patentiranom sjemenu itd. Taj sistem, koji su uspostavile tradicionalne političke porodice, a ne Zeleni, promoviše evropsku poljoprivrednu politiku u kojoj 80 posto direktne podrške ide za 20 posto najvećih poljoprivrednika. Teško da je danas moguće dobro živjeti kao poljoprivrednik.
Osim ekonomskih činilaca, poljoprivrednici pate i od ekstremnih birokratskih zahtjeva Evropske komisije prilikom izvještavanja o subvencijama koje su primili. To je izvodljivo samo gigantskim poljoprivrednim korporacijama, a stavlja veliki teret na male i nezavisne poljoprivrednike. Zalažemo se za to da im se olakša život te da se ograniče poljoprivredne podrške EU iznad određene veličine zemljišta, kako bi raspodjela novca poljoprivrednicima postala poštenija i ravnopravnija.
Poljoprivrednici su uhvaćeni u međunarodni sistem koji zagađuje okolinu, nije održiv i neodbranjiv je.
U isto vrijeme, mnogi poljoprivrednici s kojima razgovaram stvarno žele postati zeleniji, vide da klimatske promjene prijete njihovom opstanku. Poljoprivrednici su među prvim žrtvama ekstremnih vremenskih uslova, vrelih talasa, suša i poplava. Ali oni su tu zaglavljeni. Zato kažemo: treba se uhvatiti u koštac sa sistemom u kojem oni proizvode previše za daleko premalo novca i guraju ih sve dalje u povećanje proizvodnje. Moraju dobiti poštenu cijenu za poštene proizvode. Ne samo za hranu. Politika održive hrane pruža značajnu dodatnu podršku poljoprivrednicima koji doprinose obnovi i održavanju prirode i krajolika te vode. Poljoprivrednici bi trebalo da dobiju podršku da prestanu koristiti pesticide – i trebalo bi odmah zabraniti najgore pesticide.
Trenutno je u EU na tapeti pitanje kineskih električnih automobila koji su daleko jeftiniji od domaće konkurencije. Mislite li da ih treba dodatno cariniti? Navodno im je proizvodnja subvencionisana. Kako generalno gledate na odnose EU i Kine, posebno na investicije, trgovinu i uvoz robe za koju su ekološki i drugi proizvodni standardi labaviji u odnosu na EU?
– Veliki je problem što Evropa spava. Kina je napravila strateški izbor prije deset godina potpuno se fokusiravši na razvoj električnih automobila, uključujući cijeli lanac snabdijevanja. To je industrijska politika koja sada daje plodove. I umjesto da mi u Evropi pomislimo: trebalo bi i mi to da učinimo, Evropska komisija želi istražiti nudi li Kina neovlašćenu državnu pomoć ili igra li Kina kako treba. Mjesečarimo. Ono što sada vidimo s električnim automobilima budućnost je mnogih industrija u Evropi.
Jedina industrijska politika koju sada kao Evropa možemo provoditi je zelena industrijska politika i trebalo bi u nju ulagati kao što je Evropa svojevremeno ulagala u fosilne industrije. Evropski zeleni dogovor mora biti društveni i industrijski Green Deal.
Tokom svojih putovanja za Zelenu kampanju posjetio sam fabrike solarnih panela u Evropi koje isporučuju proizvode izuzetno visokog kvaliteta: one su predvodnice u našoj novoj ekonomiji. Ipak, bore se da ostanu u poslu jer ih evropska investiciona klima ne podržava. Ove vrste fabrika i preduzeća nalaze Zelene političare na svojoj strani. Oni su pravi razlog zašto moj zahtjev glasi: jedina industrijska politika koju sada kao Evropa možete sprovoditi je zelena industrijska politika i trebalo bi u nju ulagati kao što je Evropa svojevremeno ulagala u fosilne industrije. Evropski zeleni dogovor mora biti društveni i industrijski Green Deal.
Gordana Grgas, Forbes Hrvatska