Je li klimatski samit COP28 gotovo beskoristan? Donosimo dvije priče koje to potvrđuju
Počeo je klimatski samit COP28 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a po svemu sudeći može se očekivati mnogo onoga što Greta Thunberg naziva “bla, bla, bla”, stav je Forbesovog komentatora.
Mediji će se fokusirati na pitanja ko je došao, a ko nije, koliko su pojedini delegati vezani za industriju fosilnih goriva, koji bogataš će pozvati javnost da žive jednostavnijim životom i ko će šta obući za crveni tepih. Ok, možda ne ovo posljednje.
Siromašne zemlje ukazivaće na ekološku štetu za koju su odgovorne bogate zemlje, a bogate zemlje će tvrditi da sve veće emisije stakleničkih gasova siromašnih zemalja postaju dominantne (i jedno i drugo je tačno). Obećanja o finansijskoj podršci i ciljevima teći će kao slapovi Nijagare, a stvarni protok novca više će podsjećati na Dolinu smrti. Liberali će plakati jer se klimatske promjene negiraju, a konzervativci će sipati drvlje i kamenje po klimatskom licemjerju.
Dvije priče odlično ilustruju gotovo potpunu beskorisnost COP samita. Prvo, bogate nacije obavezale su se da će dati preko 400 miliona dolara kako bi pomogle siromašnim zemljama da plate štetu nastalu klimatskim promjenama – nakon 30 godina pritiska. Ako se u obzir uzme proklamovana hitnost klimatskih promjena i potreba za dramatičnim ubrzanjem postupanja i ulaganja, glacijalni napredak po ovom pitanju mora izazivati čuđenje među političarima i aktivistima.
Druga priča koja izaziva „prevrtanje očima“ je prepirka oko toga hoće li se u finalnom izvještaju pozvati na “postepeno smanjenje” ili “postepeno ukidanje” fosilnih goriva. Ovo je slučaj savršenog povlačenja nečeg dobrog, odnosno odbijanje polovine hljeba ako ne možemo doći do cijelog komada. Na stranu činjenica da formulacije u izvještaju neće imati nikakvog uticaja na postupke zagađivača (uglavnom potrošača), potpuna eliminacija fosilnih goriva u najboljem je scenariju ambiciozna, a u najgorem nerealna do tačke da odbija racionalna, isplativa smanjenja.
Jaz između bogatih i siromašnih zemalja sigurno će biti izvor napetosti: bogate zemlje zauzeće stav “nemoj raditi ono što sam ja radio, radi ono što ti kažem”, koji neće uticati na političare u siromašnim zemljama. I nije samo stvar u tome što bogate zemlje izbjegavaju odgovornst za emisije u prošlosti, već one i sada pokazuju tek minimalne korake prema navodnim ciljevima “nulte stope” koji su nekako uspjeli postati sveti gral klimatske politike.
Na primjer, IEA (International Energy Agency) u svom izvještaju iz 2020. godine naglašava kako će postizanje tog cilja do 2050. zahtijevati mnoge promjene ponašanja, uključujući da se na putovanja kraća od tri kilometra ide pješice ili biciklom, da se ograničenja brzine smanje za 7km/h i da se grijanje ili hlađenje u zatvorenim prostorima prilagodi za tri stepena Celzijusa. Ne samo da se to ne događa u bogatim zemljama, već sve više djeluje kako su građani tih zemalja sve manje voljni žrtvovati se u ime globalnih ciljeva. To nije dobar znak za napore da se siromašne zemlje uvjere da se ostave razvoja zasnovanog na fosilnim gorivima.
Nažalost, pristup “nikakvo rješenje je bolje od polovičnog” istrošiće energiju promovisanja ekonomskog razvoja zasnovanog na čitijoj, ako već ne čistoj, energiji. Na primjer, u mnogim zemljama bi povećanje korišćenja konvencionalne energije umanjilo deforestaciju i tako srezalo emisije stakleničkih gasova i gubitak prirodnih staništa, a istovremeno poboljšalo kvalitet vazduha u zatvorenim prostorima. Ipak, neki će se suprotstaviti podržavanju nuklearne energije (iz neznanja) ili fosilnih goriva poput propana ili prirodnog gasa jer su apsolutisti. Nema sumnje da siromašne nacije neće željeti slušati one koji su spremni proputovati par hiljada kilometara samo kako bi im rekli da se odreknu ekonomskog rasta.
Na kraju, napadi na kompanije za fosilna goriva i vlade biće neka vrsta terapije za aktiviste, no neće smanjiti potrošnju ništa više nego je kampanja “rata protiv droge” smanjila konzumaciju narkotika širom svijeta. Ono što je još važnije je što će međusobno sukobljeni ciljevi ublažavanja energetskog siromaštva i rezanja emisija stakleničkih gasova ostati neriješeni: bogate zemlje fokusiraće se na ovo drugo, a siromašne na ovo prvo.
Osnovna istina je da ekonomski razvoj zahtijeva energiju, a konvencionalni izvori često su cjenovno prihvatljiviji, ali ta istina biće ignorisana i nadglasana klišejima kako su “solarna i energija vjetra jeftinije od fosilnih goriva,” što je istina tek u rijetkim slučajevima. Pretvaranje da je skupa obnovljiva energija rješenje je kao da ljudima koji umiru od gladi kažete “neka jedu organske kolače.” Takav stav prošli put nije dobro prošao.
Michael Lynch, viši saradnik Forbesa
Link: COP28 Will Generate Headlines But Not Much Else
(Prevela: Nataša Belančić)