Da li biste platili algoritmu da vam izabere prijatelje?

Da li biste plaćali 20 funti mjesečno za priliku da steknete prijatelja, uz uslov da algoritam – a ne vi – odlučuje koga ćete upoznati?

Podstaknuti nestajanjem „trećih prostora“, poput omladinskih centara i pabova, rastom rada na daljinu i sve izraženijom usamljenošću – 40 odsto odraslih od 16 do 29 godina osjeća se usamljeno „uvijek, često ili ponekad“, prema podacima britanske Kancelarije za nacionalnu statistiku – plaćeni društveni događaji postaju sve popularniji, piše Gardian (Guardian).

„Nije postojalo ništa što djeluje autentično kada je riječ o pomaganju ljudima da upoznaju druge ljude“, kaže Nikola Ganbi (Nicola Gunby), suosnivačica platforme i aplikacije Cliq, koja ima cilj da „povezuje ljude kroz zajednička interesovanja i iskustva u stvarnom svijetu“.

„Prvo mjesto na koje ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama odlaze kada žele da steknu prijatelje jesu Fejsbuk (Facebook) grupe“, kaže ona. „Ali one su se pretvorile u oglasne table za ljude koji su, recimo, izgubili psa ili žele da prodaju krevet.“

Za Ganbi su te grupe „prevelike i preširoke da bi predstavljale stvarnu zajednicu“.

U taj prostor sada ulazi novi talas onoga što su, praktično, društveni klubovi koji se plaćaju.

Princip rada je prilično jednostavan: platforme kao što su PLY, skraćeno od People Like You, i Agora povezuju ljude na osnovu informacija poput njihovih interesovanja, životnih navika i profesije.

Zatim algoritam, po pravilu, odlučuje kojim događajima bi korisnik trebalo da prisustvuje, za razliku od besplatnih alternativa poput platforme Meetup, gdje članovi sami biraju događaje.

Idealni ishod za učesnike jeste da dođu na događaj, upoznaju nove ljude i odu sa planom da se ponovo vide.

Koliko košta novo prijateljstvo?

Ali kako se ti klubovi šire britanskim gradovima, uz članarine koje se kreću od nula do 20 funti mjesečno, pitanje za svakoga ko razmišlja o članstvu isto je kao kod bilo koje druge pretplate: šta zapravo plaćate i da li se to isplati?

U PLY-u članarine uglavnom počinju od 19,99 funti mjesečno, što članovima omogućava pristup ekskluzivnim događajima i popustima kod drugih kompanija. Za one koji se obavežu na duži period cijena pada na oko 9,99 funti mjesečno.

„Kada nešto organizujete besplatno, ljudi se često ne pojave“, kaže osnivačica PLY-a Karen Haris (Karen Harris), objašnjavajući model članarine. „Potrebni su vam ljudi koji su posvećeni, koji žele da održavaju prijateljstva i koji to shvataju ozbiljno.“

Prema riječima Haris, većina korisnika PLY-a odlučuje se za dugoročnije članstvo – djelimično zbog niže cijene, a djelimično zbog vremena potrebnog da se prijateljstvo razvije.

U prosjeku su, kaže, potrebna tri događaja „da pronađete svoju osobu“.

Drugi klubovi nude kombinaciju plaćanja po događaju i pretplate. Takav model koristi Agora, jer na taj način usluga postaje pristupačnija, tvrdi njen osnivač Sahil Širazi (Sahil Shirazee).

Za dvije godine od pokretanja, klub je organizovao više od 300 događaja i tvrdi da je pomogao u stvaranju stotina prijateljstava.

Za neke ljude koji žele da steknu nove prijatelje najvažnija je fleksibilnost.

„Članarina bi kod mene stvorila pritisak da moram da idem na veliki broj događaja svakog mjeseca“, kaže dvadesetdevetogodišnja Šarlot Džonson (Charlotte Johnson) iz Hertfordšira, korisnica Cliqa.

Plaćanje pojedinačnog događaja „podstakne me da odem ako sam već platila“, kaže ona, a istovremeno joj ostavlja slobodu da preskoči događaje koji je ne zanimaju.

Džonson kaže da ju je „zaista iznenadilo to što je dobila više nego što je očekivala“. Kao primjer navodi nedavni branč, na kojem su učesnici, između ostalog, dobili i poklon-pakete za ponijeti kući. Od tada se prijavila i za radionicu grnčarije.

„Svi su tamo iz istih, ili makar sličnih razloga“, dodaje ona, „što značajno smanjuje strah od upoznavanja nepoznatih ljudi“.

Ako učesnici u roku od mjesec od učlanjenja ne ostvare kontakt ni sa kim, neke platforme, među kojima je i PLY, nude povraćaj novca.

Hoće li plaćeno druženje postati nova normalnost?

Ipak, nijesu svi uvjereni da je plaćanje za prijateljstvo nešto što treba slaviti.

Širazi priznaje da ga i dalje pitaju zašto bi ljudi uopšte morali da plaćaju da bi se upoznali.

Ali, kaže, ako želite da riješite probleme poput usamljenosti i što brže izgradite smislene zajednice, „morate obezbijediti da ljudi koji žele da riješe taj problem mogu ne samo da budu plaćeni, već i da rastu“.

Haris odbacuje ideju da ljudi „plaćaju pristup nepoznatim osobama“.

„Plaćate sistem, strukturu koja čini povezivanje mnogo kvalitetnijim“, kaže ona.

Besplatno druženje, tvrdi, uglavnom zavisi od prisustva domaćina ili moderatora, dok je na događajima PLY-a „interakcija direktna između učesnika, bez moderatora koji vas usmjerava“.

Besplatni događaji, međutim, nijesu nestali – i za neke ostaju prvi izbor.

„Uglavnom biram besplatne događaje jer ne mogu uvijek da priuštim da plaćam društvene aktivnosti“, kaže Đovana Đuzi (Giovanna Giusi), učiteljica u osnovnoj školi.

Ova dvadesetosmogodišnjakinja kaže da joj odgovara kombinacija besplatnih događaja, poput planinarenja ili šetnji, i onih koji se plaćaju. To joj omogućava da „bude dio zajednice i kada ima manje novca“.

Plaćeni događaji, dodaje, „omogućavaju iskustva koja realno ne bi mogla biti besplatna, poput radionica sa instruktorima, privatnih časova ili aktivnosti za koje je potreban poseban prostor“.

„Ljudi stalno govore da žele više zajedništva i više prilika za upoznavanje drugih, ali lako je zaboraviti da je i za organizovanje tih zajednica potrebno vrijeme, rad i novac“, kaže Đuzi.

Da li će plaćeno druženje postati uobičajeno, za sada ostaje otvoreno pitanje.

Iako je upravo to osnova njihovog poslovnog modela, organizatori kažu da se nadaju da neće.

„Dugoročno, ne želim da Agora postoji“, kaže Širazi, jer je „upoznavanje ljudi toliko prirodno“ da ne bi trebalo da zavisi od algoritma.

Ipak, u međuvremenu, nakon što je izgradio „pravu bazu“ u Londonu, već planira širenje u druge gradove naredne godine.