Bum vještačke inteligencije ponovo čini nuklearnu energiju finansijski održivom

Godine 1979. reaktor u nuklearnoj elektrani Tri Majl Ajlend (Three Mile Island) u Pensilvaniji bio je na svega nekoliko sati od potpunog topljenja jezgra. Bio je to trenutak kada je Amerika izgubila povjerenje u nuklearnu energiju – nesreća koja je u naredne četiri decenije praktično zaustavila izgradnju novih reaktora.

Danas radnici ubrzano pripremaju ponovno pokretanje susjednog reaktora Tri Majl Ajlenda, Bloka 1. Elektrana je preimenovana u Krejn centar za čistu energiju (Crane Clean Energy Center), a njeno pokretanje finansira Majkrosoft (Microsoft).

Kompanija je potpisala 20-godišnji ugovor vrijedan 16 milijardi dolara, kojim se obavezala da će kupovati svaki vat električne energije proizveden u elektrani nakon njenog ponovnog puštanja u rad, koje se očekuje krajem 2027. godine, prema podacima specijalizovanog portala Enerdži sentral (Energy Central).

Ta električna energija neće grijati domove niti pokretati fabrike. Napajaće Majkrosoftove centre podataka za vještačku inteligenciju – zgrade bez prozora, ispunjene računarskim čipovima koji moraju da rade neprekidno, 24 sata dnevno.

Elektrana koja je nekada simbolizovala propast nuklearne energije uskoro će pokretati četbotove.

To nije izolovan posao. Naprotiv, dio je šireg obrasca koji mijenja strukturu kontrole nad energetskom budućnošću Amerike.

SAD i Kanada u junu su pojedinačno najavile planove za izgradnju po 10 novih nuklearnih reaktora, što predstavlja najveću koordinisanu nuklearnu inicijativu u Sjevernoj Americi u posljednjih nekoliko decenija, prema portalu Kripto brifing (Crypto Briefing).

Sve velike kompanije koje razvijaju vještačku inteligenciju – Majkrosoft, Gugl (Google), Amazon i Meta – tokom 2026. potpisale su najmanje po jedan ugovor povezan sa nuklearnom energijom. Ukupno su se obavezale na više od deset sporazuma koji obuhvataju gotovo 10 gigavata kapaciteta, dovoljno za napajanje približno sedam miliona domaćinstava.

Te kompanije više ne kupuju samo električnu energiju. One direktno finansiraju elektrane i time uspijevaju tamo gdje američka vlada i elektroenergetski sektor nijesu uspjeli tokom prethodnih 40 godina – ponovo čine izgradnju nuklearnih elektrana finansijski održivom.

Zašto tehnološke kompanije postaju energetske

Rafael Marijano Grosi (Rafael Mariano Grossi), generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju, nuklearnog nadzornog tijela Ujedinjenih nacija, jasno je objasnio situaciju u izjavi koju su prenijele Vijesti UN-a (UN News):

„Samo nuklearna energija može da zadovolji pet ključnih potreba: proizvodnju energije sa niskim emisijama ugljenika, pouzdanost 24 sata dnevno, izuzetno veliku gustinu energije, stabilnost elektroenergetske mreže i stvarnu mogućnost povećanja kapaciteta.“

Jednostavnije rečeno, nuklearne elektrane rade bez prekida i ne zavise od vremenskih uslova kao solarne elektrane i vjetroparkovi. To je upravo ono što je potrebno centrima podataka za vještačku inteligenciju, koji ne mogu da se isključe tokom noći.

Brojke su upečatljive.

Predviđa se da će globalna potražnja za električnom energijom do 2035. porasti za više od 10.000 teravat-sati. To je jednako ponovnom dodavanju cjelokupne sadašnje potrošnje električne energije svih razvijenih ekonomija svijeta.

Prema podacima koje navode Vijesti UN-a, centri podataka bi do 2030. mogli da budu odgovorni za više od petine rasta potražnje za električnom energijom u bogatim zemljama.

Do kraja decenije, obrada podataka za vještačku inteligenciju u SAD mogla bi da troši više električne energije nego američka industrija aluminijuma, čelika, cementa i hemikalija zajedno.

Istovremeno, ukupni kapacitet projekata koji čekaju priključenje na američku elektroenergetsku mrežu premašio je 2.600 gigavata, dok se na priključenje u prosjeku čeka gotovo pet godina, navodi Enerdži sentral.

Poslovi koji stoje iza brojki

Taj pritisak podstiče sklapanje velikih energetskih ugovora.

Majkrosoftovo ponovno pokretanje elektrane Tri Majl Ajlend najistaknutiji je primjer, ali ni izdaleka nije jedini.

Meta je potpisala sporazume koji obuhvataju do 6,6 gigavata nuklearne energije, objavio je specijalizovani portal NukNet (NucNet).

Gugl je sklopio ugovore sa dva proizvođača nuklearne tehnologije, kao i poseban sporazum o izgradnji novih kapaciteta snage 1.800 megavata.

Amazon je uložio 700 miliona dolara u kompaniju Eks-enerdži (X-energy), koja planira da izgradi do 12 malih nuklearnih reaktora. Riječ je o kompaktnim, fabrički proizvedenim jedinicama, osmišljenim tako da se grade brže i jeftinije od tradicionalnih nuklearnih elektrana, prema portalu SMR Intel.

Manuel Grajzinger (Manuel Greisinger), koji u Guglu vodi razvoj infrastrukture za vještačku inteligenciju, ovako je za Vijesti UN-a objasnio logiku tih ulaganja:

„Vještačka inteligencija je motor budućnosti, ali motor bez goriva gotovo je beskoristan. Nuklearna energija nije samo jedna od mogućnosti, već neizostavna ključna komponenta buduće energetske strukture.“

Gotovo sve što tehnološke kompanije finansiraju – ulaganja Mete, Amazona i većina Guglovih projekata – odnosi se na male modularne reaktore.

To su kompaktni sistemi od kojih još nijedan nije završen i pušten u komercijalni rad u SAD.

Posljednji veliki reaktori završeni u zemlji bili su blokovi 3 i 4 elektrane Vogl (Plant Vogtle) u Džordžiji, koji su pušteni u rad 2023. i 2024. godine.

Završeni su sedam godina kasnije nego što je planirano, uz prekoračenje troškova od 36,8 milijardi dolara. Konačna cijena bila je više nego dvostruko veća od prvobitne procjene, čime je Vogl postao najskuplja elektrana ikada izgrađena.

Vašington želi da promijeni takvu praksu.

Američko Ministarstvo energetike u junu je obećalo do 17,5 milijardi dolara kredita za izgradnju 10 novih reaktora, zasnovanih na istom projektu kao reaktori u elektrani Vogl, koji je razvila kompanija Vestinghaus (Westinghouse). Početak izgradnje planiran je do 2030. godine.

Za sada je, međutim, jedini veliki reaktor čije se puštanje u rad zaista očekuje obnovljeno postojeće postrojenje, a ne potpuno nova elektrana.

Argumenti skeptika

Kritičari smatraju da je čitava kampanja tek dobro finansirano saopštenje za javnost.

Istraživači Moli Langabir (Molly Langabeer) i M. V. Ramana naveli su u tekstu objavljenom u julu u Biltenu atomskih naučnika (Bulletin of the Atomic Scientists) da nuklearna energija i mali reaktori „neće moći da obezbijede značajno povećanje količine električne energije koju troše centri podataka u skorije vrijeme – naročito ne tokom narednih nekoliko godina, kada se očekuje najbrži rast potražnje za energijom povezane sa vještačkom inteligencijom“.

Izgradnja samo jednog novog reaktora košta milijarde dolara i, čak i u idealnim uslovima, traje gotovo cijelu deceniju, navode istraživači.

Prema njihovoj ocjeni, dosadašnja ulaganja tehnoloških kompanija „u potpunom su neskladu sa stvarnim troškovima izgradnje čak i jednog reaktora, a kamoli desetina reaktora“ potrebnih da bi se značajnije odgovorilo na potražnju za električnom energijom koju stvara vještačka inteligencija.

Do sličnog zaključka došla je i analiza Karnegi zadužbine za međunarodni mir (Carnegie Endowment for International Peace).

Proizvodni kapaciteti, postupci izdavanja dozvola i radna snaga potrebna za realizaciju tih projekata još nijesu dokazani u praksi, dok se rokovi izgradnje ne podudaraju sa brzinom rasta industrije vještačke inteligencije.

To je opravdana primjedba. Elektrana Vogl najočigledniji je primjer koliko američki nuklearni projekti mogu da prekorače predviđene rokove i budžete.

Skeptici su, međutim, samo djelimično u pravu.

Tačno je da novi reaktori na koje računaju Meta, Amazon i Gugl još godinama neće proizvesti nijedan vat električne energije. Oni se grade za potrebe tokom tridesetih godina ovog vijeka, a ne za današnju energetsku krizu.

Ali takve kritike tretiraju sve projekte nuklearne energije kao da su podjednako daleko od realizacije, što nije slučaj.

Električna energija koja će biti dostupna tokom narednih nekoliko godina dolaziće iz ponovnog pokretanja postojećih elektrana, poput Tri Majl Ajlenda, a ne iz izgradnje novih postrojenja. Takvi reaktori mogu da se vrate u pogon za dvije ili tri godine, umjesto za deset.

Ponovno pokretanje starih elektrana kupuje vrijeme, dok prirodni gas popunjava nedostatak energije. Izgradnja novih reaktora predstavlja opkladu na dugoročnu budućnost.

Ono što je zaista novo nije to što se nuklearni projekti sada razvijaju brže. Novina je u tome što je vještačka inteligencija, prvi put za 40 godina, učinila finansijski održivim i kratkoročno ponovno pokretanje starih reaktora i dugoročnu izgradnju novih.

Iza tih projekata sada stoje stvarni novac i politička volja.

Kako je naveo Grosi, krive rasta vještačke inteligencije i nuklearne energije sada se kreću paralelno.

„Tehnologija vještačke inteligencije i izgradnja centara podataka napreduju istovremeno, dok je i broj novih nuklearnih reaktora u svijetu u istom periodu na rekordnom nivou.“

Ostaje otvoreno pitanje da li će elektrane biti završene u optimističnim rokovima koje predviđa Silicijumska dolina.

Nešto se, međutim, već promijenilo: velike tehnološke kompanije nijesu samo pronašle novog kupca za nuklearnu energiju – postale su njen najvažniji finansijski pokrovitelj.

Zemlja ili kompanija koja najbrže pronađe način da spoji računarsku snagu vještačke inteligencije sa pouzdanom električnom energijom bez emisija ugljenika mogla bi da odluči ne samo koji će izvor energije pobijediti u energetskoj trci već i ko će pobijediti u trci za razvoj vještačke inteligencije.

Ken Silverstein, saradnik Forbesa

The AI Boom Is Making Nuclear Power Bankable Again