Anja Stanišić: Žene ne treba samo da zarađuju, već da grade ekonomsku moć

Sopstveni prihod za ženu nije samo pitanje finansijske sigurnosti, već mogućnosti da bira – posao, partnerstvo, karijeru i život bez egzistencijalne panike. Ekonomska nezavisnost je prvi korak, ali prava ekonomska moć dolazi tek kada žene, osim što zarađuju, počnu da zadržavaju novac, investiraju ga i pretvaraju u vlasništvo, kaže u intervjuu za Forbes Crna Gora Anja Stanišić, osnivačica i direktorka platformi Fempower i Fempiria.

Ona ističe da prepreke sa kojima se žene suočavaju nijesu odvojene, već se nadovezuju jedna na drugu – više neplaćenog rada u porodici znači manje vremena za karijeru, sporije napredovanje vodi nižim prihodima, a manji prihodi smanjuju mogućnost štednje, investiranja i razvoja biznisa. Posebno izdvaja slabiji pristup mrežama moći, kroz koje se često otvaraju važne poslovne prilike.

Stanišić smatra i da žene često potcjenjuju sopstveni rad, posebno kada pregovaraju o plati, cijeni ili investiciji.

Poručuje da nije dovoljno povećavati broj zaposlenih žena i žena na rukovodećim pozicijama ako najveći dio kompanija, kapitala, nekretnina i investicija ostaje u rukama muškaraca.

Govoreći o tome šta država i kompanije mogu konkretno da urade, Stanišić navodi transparentnost plata, bolji pristup kapitalu, dostupniju brigu o djeci i starijima, kao i sistematsko razvijanje žena za liderske pozicije.

Poručuje da žene treba da počnu da vode lične finansije kao posao: da znaju koliko zarađuju, koliko štede, gdje investiraju, šta posjeduju i koliko njihov rad realno vrijedi na tržištu.

Anja Stanišić je jedna od učesnica konferencije „Održivo liderstvo: Od odluke do uticaja“ koju Vijesti organizuju 24. septembra.

Koliko su sopstveni prihodi ključni za ličnu slobodu žene, posebno kada je riječ o donošenju životnih i poslovnih odluka?

Prihod određuje da li žena bira ili prihvata. Kad zarađuje svoj novac, ona može da ostane u vezi ili braku jer to želi, a ne zato što mora; može da odbije posao ili klijenta koji je ne poštuje; može da promijeni pravac karijere bez egzistencijalne panike. Bez sopstvenog novca, iste te odluke se mnogo češće donose iz nužde, a ne iz izbora.

Kroz rad sa ženama koje grade karijeru ili biznis, to je obrazac koji stalno vidim: čim se pojavi sopstveni prihod, mijenja se i način na koji žena govori o svom životu. Prestaje da traži dozvolu i počinje da donosi odluke.

Zato vjerujem da je ekonomska nezavisnost temelj na kojem se gradi sve ostalo – samopouzdanje, pregovaračka pozicija, autoritet, ali prije svega sloboda da biraš život kakav želiš da živiš.

Koje su danas najveće prepreke ženama da povećaju svoju ekonomsku moć – pristup kapitalu, niže zarade, briga o porodici, nedostatak poslovnih mreža ili nešto drugo?

Problem je što nijedna od tih prepreka ne postoji izolovano, već se nadovezuju jedna na drugu. Žena koja preuzme veći dio neplaćenog rada u porodici ima manje vremena za karijeru ili razvoj biznisa. Ako zbog toga sporije napreduje, manje zarađuje. Ako manje zarađuje, manje štedi i investira. Ako ima slabiji pristup poslovnim mrežama i kapitalu, teže će pokrenuti ili skalirati kompaniju. I tako se razlika vremenom samo uvećava.

Iako sve nabrojano igra ulogu, rekla bih da je nedostatak pristupa mrežama moći prepreka koja se najmanje pominje, a i te kako određuje ishod. Poslovne prilike se ne javljaju samo kroz formalne procedure, već i kroz preporuke, poznanstva, informacije i kroz to ko vas se sjeti kada se otvori važna pozicija ili investicija. Kad niste u tom krugu, često ne dobijete ni informaciju na vrijeme, ni preporuku, ni poziv da uopšte sjednete za sto.

I tu moramo da napravimo razliku između zastupljenosti i stvarne moći. Kvote mogu da otvore vrata, ali same po sebi ne mijenjaju način na koji se moć raspoređuje. Ako odbor od deset članova ima jednu ženu, statistika jeste bolja. Ali pravo pitanje nije da li smo obezbijedili jedno mjesto za ženu, nego da li žene ravnopravno konkurišu za svih deset.

Kroz Fempower/Fempiria radite sa ženama koje žele da razvijaju karijeru ili sopstveni biznis. Koji obrazac najčešće primjećujete – šta žene najviše koči kada treba da naplate svoj rad, pregovaraju o plati ili traže investiciju?

Obrazac koji se stalno ponavlja jeste da su žene spremne da vrlo čvrsto pregovaraju u ime nekog drugog, bilo da je to tim, kompanija ili projekat, ali kad dođe na red sopstvena cijena, uključi se unutrašnji filter koji kaže da traže previše i da prvo moraju da dokažu da zaslužuju.

To je naučen refleks, usađen od malih nogu, po kojem je poželjnije biti pristupačna nego biti skupa. U praksi to znači da žena često ponudi cijenu prije nego što je iko i pita, ili je sama spusti prije nego što je druga strana uopšte počela da pregovara. Ili, još gore, da ju je sramota da cijenu uopšte izgovori.

Vidim to podjednako kod žena koje pregovaraju o plati i kod onih koje traže investiciju – a da se ne lažemo, dugo sam to viđala i kod sebe. Ono što pomaže jeste da prestanemo da na brojke u biznisu gledamo kroz lični osjećaj. Tada više nije poenta da „vjerujemo više u sebe“, već da postavimo konkretna pitanja: koliko vrijedi ono što radiš, koliko se taj rad realno plaća na tržištu, kako možeš da izmjeriš vrijednost koju donosiš i kako ćeš je naplatiti?

Moramo da prestanemo da na pregovore gledamo kao na lični ispit hrabrosti. Kada ste svjesni šta donosite za sto, postane vam jasno i koliko vam sa tog stola pripada.

Da li žene i dalje češće od muškaraca potcjenjuju vrijednost sopstvenog rada i, ako je tako, kako se to konkretno odražava na njihove prihode i dugoročnu finansijsku sigurnost?

Da, mislim da žene i dalje češće imaju problem da svoju vrijednost prevedu u cijenu. Ali važno je da to ne svedemo (samo) na nedostatak samopouzdanja. Žene ne pregovaraju u vakuumu. Vrlo dobro registruju kako okruženje reaguje na ženu koja traži više, pregovara tvrđe ili otvoreno govori o novcu i ambiciji.

Problem je što ono što su danas male razlike, za deset ili 20 godina postaju velike. Ako manje tražite na početku karijere, svako naredno povećanje često kreće sa niže osnovice. Ako manje štedite i investirate, gubite godine prinosa. Ako napravite višegodišnju pauzu ili usporite karijeru zbog brige o porodici, posljedice se mogu osjećati mnogo kasnije, uključujući i penziju.

Postoji i jedna posljedica o kojoj se rjeđe govori: cijena nije samo ono što naplatite, ona je i signal koji šaljete tržištu o vrijednosti svog rada. Ako godinama pristajete da radite ispod svoje vrijednosti, osim što gubite novac, gradite i tržišnu poziciju iz koje je kasnije mnogo teže tražiti više. Zato se cijena potcjenjivanja sopstvenog rada plaća godinama.

Koliko je za ekonomsku nezavisnost žena važno vlasništvo – nad biznisom, imovinom, kapitalom – a ne samo zaposlenost i redovna plata?

To je suštinska razlika – jedno nas održava, drugo gradi ekonomsku moć. Plata je značajna, ali je prihod vezan za naš rad. Vlasništvo je drugačije, jer znači da posjedujete imovinu koja može da raste u vrijednosti i stvara prihod koji nije isključivo vezan za sate koje radite. Ekonomska moć bez vlasništva zato ostaje mnogo krhkija, koliko god da je plata dobra.

Možemo imati sve više zaposlenih žena i žena na rukovodećim pozicijama, a da istovremeno najveći dio kapitala, kompanija, nekretnina i investicija ostane u rukama muškaraca. Tada smo povećali participaciju žena u ekonomiji, ali nismo nužno promijenili raspodjelu ekonomske moći.

Zato me sve više zanima šta se dešava poslije zaposlenja: Da li žene štede? Da li investiraju? Da li imaju udio u kompanijama u čijem građenju i razvoju učestvuju? Da li posjeduju imovinu? Da li stvaraju biznise koji mogu da rastu i imaju vrijednost nezavisno od njihovog svakodnevnog rada?

Za mene je upravo to prelazak od ekonomske nezavisnosti ka ekonomskoj moći.

Naravno, za veliki broj žena i ekonomska nezavisnost je još teško dostižna. Ali to nije razlog da razgovor zaustavimo na zaposlenosti i plati – naprotiv! Što više žena bude posjedovalo kapital, kompanije i imovinu i sjedjelo na mjestima na kojima se odlučuje gdje kapital ide, to će više žena imati priliku da do njega dođe.

Šta bi država i kompanije mogle konkretno da urade da bi više žena došlo do bolje plaćenih pozicija, kapitala i preduzetničkih prilika, umjesto da se podrška ženama zadrži na kampanjama i deklaracijama?

Konkretno, a ne deklarativno, znači nekoliko stvari. Prvo, transparentnost plata – kada postoje jasni rasponi zarada i kriterijumi za njihovo određivanje, mnogo je teže da neopravdane razlike ostanu skrivene. U EU žene u prosjeku po satu i dalje zarađuju oko 12 odsto manje od muškaraca. Simbolično prevedeno na godinu, to je kao da od sredine novembra do kraja godine rade besplatno.

Drugo, direktan pristup kapitalu – fondovi, investicije i grantovi namijenjeni ženskom preduzetništvu, sa jasnim kriterijumima i posebno sa podrškom kompanijama koje treba da rastu, a ne samo da budu pokrenute.

Treće, infrastruktura koja stvarno rasterećuje – dostupna briga o djeci i starijima i ravnopravnija raspodjela roditeljskih obaveza. Dok žene nose nesrazmjerno veliki dio neplaćenog rada i brige o porodici, njihova mogućnost da grade karijeru i kapital nužno je ograničena.

I četvrto, kompanije moraju mnogo ozbiljnije da ulažu u razvoj žena za liderske pozicije. Kroz godine rada sa ženama vidim da im znanje i stručnost najčešće ne nedostaju. Ali vještine koje vas čine odličnim stručnjakom nisu nužno iste vještine koje su vam potrebne za sljedeći nivo. Pregovaranje, strateško donošenje odluka, upravljanje ljudima, finansijska pismenost, javni nastup, građenje autoriteta i poslovnih mreža – sve su to vještine koje mogu i treba sistematski da se razvijaju.

Ali ni razvoj vještina nije dovoljan ako poslije njega ne postoji pristup prilikama. Zato mislim da kompanije, pored mentorstva, moraju ozbiljnije da razmišljaju o sponsorshipu. Mentor će vam dati savjet; sponsor će staviti svoje ime i reputaciju iza vas, preporučiti vas za sljedeću poziciju, uključiti vas u važan projekat ili vas dovesti za sto za kojim se donose odluke. Ženama su potrebni i jedno i drugo – ali ovo drugo mnogo više.

Brojna velika istraživanja pokazuju snažnu povezanost između veće zastupljenosti žena u rukovodstvu i odborima i boljih poslovnih rezultata. Zato razvoj ženskog liderstva ne vidim kao benefit za zaposlene niti kao CSR aktivnost, već kao direktnu investiciju u budući menadžment kompanije i, posljedično, njen napredak.

Ako biste morali da izdvojite jednu stvar koju bi svaka žena trebalo da uradi kako bi ojačala svoju ekonomsku poziciju u narednih nekoliko godina, šta bi to bilo?

Da počne da vodi svoje finansije kao posao, a ne kao nešto što se dešava usput. Nijednu kompaniju ne biste vodili tako da ne znate koliko prihoduje, koliko troši, koliko ima na računu i koliko vrijedi ono što prodaje. Ne bi trebalo ni sopstvene finansije.

To znači da tačno znate koliko zarađujete, koliko štedite, gdje investirate, šta posjedujete i koliko vaš rad realno vrijedi na tržištu. I važno je da ovo posljednje ne određujemo samo prema ličnom osjećaju, jer on može da bude varljiv, nego prema podacima: koliko tržište plaća taj rad, iskustvo i rezultat koji donosimo.

Za mene je to zajednički imenitelj svega o čemu smo pričali – pregovora, prihoda, investiranja i vlasništva. Nije dovoljno znati koliko vrijedite. Tu vrijednost morate vremenom da pretvorite u prihod, a dio tog prihoda u nešto što posjedujete.

I ovo jeste jedna od najtežih lekcija, koju i ja još učim.

Finansijska nezavisnost je prvi korak. Ekonomska moć je cilj – a do nje ćemo doći tek kada ne budemo samo zarađivale novac, već ga zadržavale, investirale i pretvarale u vlasništvo.