Ana Mirković: Ljudi ne traže savršenog lidera već iskrenog sagovornika koji drži riječ

Liderstvo više ne počiva na tituli, hijerarhiji i autoritetu koji se podrazumijeva, već na povjerenju, dosljednosti i sposobnosti da se ljudi okupe oko zajedničke svrhe. U vremenu digitalne izloženosti, lideri više ne mogu da se kriju iza upeglanih saopštenja – ljudi ne traže savršenstvo, već iskrenog sagovornika koji drži riječ, kaže Ana Mirković, direktorka Instituta za digitalne komunikacije i profesorka na katedri za psihologiju Fakulteta organizacionih studija EDUKA.

Ona je u intervjuu za Forbes Crna Gora rekla da se kredibilitet lidera ne mjeri samo pametnim strategijama i ekselima, već sposobnošću da timu pruži jasnu svrhu i psihološku sigurnost u trenutku kada se ta strategija sprovodi.

Govoreći o donošenju odluka, ocijenila je da zaposleni nemaju nužno problem sa teškim odlukama, već sa onima u kojima njihov glas i perspektiva nijesu ni uzeti u obzir.

Posebno se osvrnula na generaciju Z, za koju je rekla da ne odbacuje uspjeh, već autodestruktivnu ideju da je sagorijevanje na poslu normalna cijena profesionalnog napretka.

Prema njenim riječima, mlađe generacije više ne prihvataju autoritet samo na osnovu titule, već očekuju da se on gradi kroz kompetenciju, empatiju i međuljudske odnose.

Ana Mirković je jedna od učesnica konfrerencije „Održivo liderstvo: Od odluke do uticaja“ koju Vijesti organizuju 24. septembra.

Mirković je psihološkinja, doktorka strateškog menadžmenta, profesorka na FOS EDUKA i suosnivačica Instituta za digitalne komunikacije. Bavi se digitalnom transformacijom, strateškim marketingom, psihologijom komunikacija i medijskom pismenošću, a kao konsultantkinja sarađuje sa međunarodnim organizacijama poput Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), UNICEF-a i Save the Children.

Šta danas uopšte znači održivo liderstvo – da li je riječ prije svega o donošenju dugoročnih odluka ili o sposobnosti lidera da izgradi povjerenje koje traje?

Održivo liderstvo je u svojoj suštini komunikacijski i relacioni fenomen, ono se zasniva na načinu na koji razumijemo ljude i građenju odnosa prožetih dubokim povjerenjem. Upravo je povjerenje jedino gorivo koje svaku poslovnu strategiju čini sprovodivom u praksi, a vizionarske i dugoročne odluke prirodni su rezultat takvog poslovnog okruženja i međuljudskih odnosa.

Održivost je stvaranje okruženja u kom ljudi rastu i razvijaju se bez rizika od sagorijevanja na poslu. Kada lider stvara kognitivnu bezbjednost i čuva emocionalni kapital tima, on gradi organizaciju koja prirodno napreduje u dužem vremenskom periodu. Lider osnažuje ljudsku energiju, pruža jasnu svrhu i njeguje međusobne odnose koji traju.

Koliko je kvalitet komunikacije postao presudan za kredibilitet lidera? Može li dobra odluka izgubiti efekat ako je loše iskomunicirana?

Komunikacija nije dodatak liderstvu, niti jednostavan prenos relevantnih informacija – ona je taj kognitivni (a i emocionalni) most koji odluci daje smisao. Kada je komunikacija loša, nejasna i distancirana, ljudski mozak u uslovima neizvjesnosti automatski popunjava praznine strahom, preispitivanjem i sumnjom.

Dobra odluka koja je loše iskomunicirana u očima tima prestaje da bude dobra odluka i postaje izvor kognitivne distorzije i stresa. Kredibilitet lidera ne mjeri se samo pametnim strategijama i ekselima, već sposobnošću da timu pruži jasnu svrhu i psihološku sigurnost u trenutku kada se ta strategija sprovodi. Bez adekvatnog dijaloga – i najbolja vizija doživljava krah jer proizvodi tihi otpor umjesto angažovanosti.

Društvene mreže i digitalne platforme učinile su lidere stalno izloženim javnosti. Da li je danas teže biti autentičan lider ili je upravo ta izloženost natjerala lidere da budu autentičniji?

Digitalna hiper-izloženost hiljadama poruka u jednom danu stvorila je okruženje u kom savršeno izrežirane korporativne fasade više ne funkcionišu. Publiku i zaposlene ne možemo prevariti upeglanim PR saopštenjima jer su razvili izuzetno oštar podsvjesni filter za neautentičnost (ova vještina je posebno izražena kod generacije Z).

Tačno je da je izloženost stavila ogroman psihološki pritisak na lidere, ali ih je istovremeno oslobodila iluzije o nepogrešivosti 🙂 Danas teže opstaju lideri koji glume autoritet iza zatvorenih vrata, dok oni koji prihvataju ranjivost, priznaju greške i komuniciraju prirodno, bez uzvišenog tona, grade neprobojan kredibilitet. Autentičnost više nije opcija ni marketinški izbor – ona je praktično jedini preostali odbrambeni mehanizam brenda.

Gdje je granica između strateške komunikacije i manipulacije? Da li publika danas brže prepoznaje kada lider pokušava da upravlja percepcijom umjesto da otvoreno komunicira?

Srž komunikacije je u namjeri i uvažavanju sagovornika, iskrenoj želji da vas drugi čuju i pravilno razumiju. Strateška komunikacija teži jasnom i konstruktivnom stvaranju zajedničkog smisla, ona poštuje kognitivni kapacitet i autonomiju publike, dok manipulacija, s druge strane, tretira ljude kao objekte čijom se percepcijom upravlja kroz selektivne informacije i površno „pakovanje“ realnosti.

Današnja publika, a naročito mlađe generacije koje su odrasle u algoritamskom šumu, intuitivno osjeća kada se koristi korporativna taktika oblikovanja istine. Onog trenutka kada publika primijeti da lider upravlja slikom o sebi umjesto da rješava suštinski problem, stvara se kognitivna distanca i povjerenje se trajno urušava, a svi znamo da jednom urušeno povjerenje nikada kasnije ne dostigne nivo koji je imalo prije nego što smo ga izgubili.

Povjerenje u institucije, kompanije i autoritete je u mnogim društvima oslabljeno. Šta lider danas mora da uradi da bi povjerenje izgradio ili vratio?

Prvo mora napustiti pretpostavku da mu povjerenje pripada po automatizmu pozicije, titule i tradicije sistema. Povjerenje se danas ne gradi hijerarhijom, već dosljednošću i permanentnom odgovornošću.

Da bi povratio povjerenje, lider mora primijeniti prinicip otvorenih karata – pokazati spremnost na ranjivost, otvoreno govoriti o izazovima i greškama, mora svesti sistemsko trenje i nejasnoće u saradnji na minimum. Povjerenje se ne vraća velikim obećanjima o budućnosti, već malim, predvidljivim, etičkim postupcima u svakodnevnoj praksi. Ljudi ne traže savršenog lidera – traže iskrenog sagovornika koji drži riječ.

Koliko lideri griješe kada komunikaciju shvataju kao „pakovanje“ već donesene odluke, umjesto kao dio samog procesa donošenja odluka?

To je jedna od najskupljih grešaka u modernom poslovanju – kada komunikaciju svedete na „ukrasnu traku“ na već upakovanoj odluci, vi od zaposlenih pravite puke izvršioce i oduzimate im osjećaj autonomije i pripadnost sistemu.

Ljudi nemaju problem sa teškim odlukama- imaju problem sa odlukama u kojima se njihov glas i perspektiva nisu ni uzeli u obzir. Kada je komunikacija dio samog procesa, kroz dijalog, postavljanje pitanja i ranu razmjenu ideja, stvara se psihološko vlasništvo nad odlukom. Tamo gdje nema uključenosti u proces, nema ni stvarne posvećenosti u realizaciji.

Kada govorimo o generaciji Z, koje dvije ili tri stvari lideri najčešće pogrešno razumiju u komunikaciji sa mladima?

Prvo, pogrešno tumače njihovo insistiranje na ličnim granicama i mentalnom zdravlju kao „lijenost“ ili „nedostatak ambicije“. Gen Z ne odbacuje uspjeh, već autodestruktivnu ideju da je sagorijevanje na poslu (burnout) normalna cijena profesionalnog napretka.

Drugo, lideri doživljavaju njihovo preispitivanje autoriteta kao nepoštovanje. Za njih titula ne nosi automatski autoritet – autoritet se gradi kroz ljudski odnos, empatiju i kompetenciju.

I treće, potcjenjuju njihovu potrebu za smislom i kontinuiranom povratnom informacijom u realnom vremenu. Godišnji razgovori o učinku njima djeluju formalno, sporo i emocionalno distancirano – oni traže živi, dvosmjerni dijalog ovde i sada.

Da li će generacija Z promijeniti način na koji izgleda liderstvo – posebno odnos prema hijerarhiji, autoritetu, transparentnosti i društvenoj odgovornosti – ili će se, kada dođe na rukovodeće pozicije, prilagoditi postojećim modelima?

Generacija Z neće moći da se ukalupi u stare modele iz jednostavnog razloga – sistemi na kojima su ti modeli počivali – nisu funkcionalni u digitalnom dobu, posebno u dobu vještačke inteligencije. Oni dolaze na rukovodeće pozicije noseći potpuno novu kognitivnu matricu. Za njih su transparentnost, fleksibilnost i društvena odgovornost (ESG) bazični higijenski uslov poslovanja, a ne neka dodatna marketinška opcija.

Generacija Z ne prilagođava svoju prirodu starim kavezima poslovanja – ona hrabro gradi svijet u kom posao ponovo dobija ljudsko lice, a liderstvo prestaje da bude pozicija moći i postaje umjetnost spajanja ljudi oko zajedničke svrhe, empatije i nepokolebljivog povjerenja.