Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima

Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska nučna akademija (CENA)

Po svemu sudeći izgleda da nas je stigla kineska kletva: „Dabogda živjeli u zanimljivim (interesantnim) vremenima“. Pri tome, nije nam dosta što ih već živimo, nego što se kao društvo, zahvaljujući uglavnom vlastitoj nesposobnosti ili nekim “drugim” namjerama, a ima ih napretek, svim silama trudimo da ih učinimo još zanimljivijim. Bauk inflacije ponovo kruži svijetom. Iznova se otvaraju stare debate o tome kako zaustaviti rast cijena i zaštititi životni standard građana. Pitanje, kako zaustaviti rast cijena, prije svega osnovnih životnih namirnica nametnulo se kao noćna mora i pred sve vlade u regionu.

Otkuda vlastita zabrinutost da nam predstoje još interesantnija vremena?

U prilog ovoj teze, stoji zaključak da se “prelaz” iz feudalizma u kapitalizam sastojao u tome što su trgovci zamijenili dotadašnju vlast feudalaca. Pri tome, nama, kao običnim smrtnicima je kazano da se tu radilo o procesu emancipacije; povjerovali smo. Drugo, da bi bolje shvatili o kakvom tipu „emancipacije” se tu radilo, podsjetićemo se na neke od univerzalnih, ključnih odrednica kapitalizma, a to su: kumulativni razvoj (sticanje) bogatstva, usmjerenost na profit kao ključni pokazatelj uspjeha, pustolovni duh nezavisno od centralnih i lokalnih vlasti sa “pogledom” na svijet, dakle, nešto slično onome što danas istovremeno radi, a kao savjetnik predsjednika D. Trampa osporava “ekonomska neznalica” Ilon Mask (Elon Mask).

Istoričari ekonomskog razvoja, uključujući i pojedine dobitnike Nobelove nagrade[1], su se već vjekovima unazad i u kontinuitetu bavili problemom kontrole cijena i stabilizacijom tržišnih prilika po tom osnovu. Tako ćemo se za potrebe ovog prilog ukratko osvrnuti na

Dioklecijana, rimskog cara[2], koji je zapamćen kao vladar koji je okončao period vladavine u rimskoj istoriji zapisan pod nazivom “kriza 3. vijeka”. Vjerovatno, zbog ratova koje je vodio, rastuće državne administracije i slično, u carstvu je došlo do smanjenja izvornih  prihoda. Iz navedenih i drugih razloga car je pokušao smanjiti inflaciju donošenjem Edikta o maksimalnim cijenama. Edikt iz 301. godine imao je za cilj stabilizaciju cijena osnovnih životnih potrepština čime je bilo obuhvaćeno oko 1.200 artikala. U stvari, Dioklecijan je propisao maksimalne cijene za proizvode kao što su hljeb, meso, vino i ulje, s tim da je strogo zabranio trgovinu iznad ovih cijena. Pri tome su kao glavni krivci označeni pohlepni trgovci i špekulanti, a za svako kršenje navedenih mjera bile su propisane rigorozne kazne, uključujući i smrtnu. Poredimo li to sa današnjom situacijom posve je jasno da je ljudskoj pohlepi samo nebo granica, s tim što za tu vrstu “zaraze” nemamo adekvatan lijek (sankcije) u vidu zakonskih normi, tako da bogaćenje prolazi nekažnjivo.

Ove mjere, budući da su se veoma brzo pokazale kao nesprovodive i ignorisane od građana u Rimskog carstvu, bile su tek kratkoročno uspješne u smanjenju inflacije. U konačnom, iste su dovele do nestašica i jačanja crnog tržišta, a sve skupa do povećane birokratije i tržišnih distorzija. I pored toga što je Dioklecijan, uveo i novu valutnu jedinicu – solidus, koja je trebala pomoći u stabilizaciji ekonomije, ostalo je zapisano da je tek njegov nasljednik, Konstantin, sprovođenjem ozbiljnih reformi uspio uspio suzbiti inflaciju.

Sve brže praznimo džepove za sve manju količinu dobara

U situaciji kada sve brže praznimo džepove za sve manju količinu dobara koju kupujemo, nema potrebe da detaljnije pojašnjavamo suštinu inflacije. Posmatrana kao ekonomski pojam, u najkraćem to označava rast opšteg nivoa cijena dobara i usluga tokom određenog perioda. Drugim riječima, inflacija znači da je kupovna moć novca smanjena – za isti iznos novca možete kupiti manje nego što ste mogli ranije.

Nećemo ništa novo otkriti ako kažemo da je inflacija neodvojivi, prirodni dio ekonomije, ali je važno da bude kontrolisana kako ne bi izazvala negativne posljedice po privredu. Time je potpuno razumijevanje uzroka i posljedica inflacije od ključnog značaja ne samo za donosioce odluka kao što je slučaj sa vladama, već i za sve one koji žele da shvate šta je inflacija i kako utiče na ekonomiju. O uzrocima vođeni ranijim iskustvima, znamo sve, ili bar mislimo da znamo. Ako bi saželi posljedice inflacije, u najkraćem to, prije svega, rezultira smanjenjem kupovne moći: što znači da potrošači mogu kupiti manje za isti iznos novca, zatim, inflacija može dovesti do nesigurnosti među potrošačima i investitorima, što može usporiti ekonomski rast (ekonomska neisigurnost) i sl. Konačno, tu je i pojava redistribucije dohotka što se objašnjava time da inflacija po pravilu negativno utiče na ljude sa fiksnim prihodima (na pr. penzionere), dok istovremeno može pomoći dužnicima jer vraćaju dugove u „jeftinijim“ novčanim jedinicama.

Smanjenje inflacije je svakako izazovan zadatak, s tim da postoje različite mjere koje pojedinim centralnim banke i vladama stoja na raspolaganju. Iste se kreću u rasponu od poteza na planu monetarne politke kao što je povećanje kamatnih stopa, fiskalne poltike u formi smanjenja javne potrošnje i povećanja poreza, pa sve do kontrole i obuzdavanja rasta zarada, smanjenja carina i tarifa i drugo. Pri tome, ono što posebno podgrijava inflaciju je situacija u kojoj stopa rasta zarada nadmašuje stopu rasta cijena, što upravo danas imamo u Crnoj Gori. Svaka od ovih mjera ima svoje prednosti i nedostatke i često je potrebna kombinacija mjera kako bi se uspješno kontrolisala inflacija. Kao jedna od najčešće primjenjivanih, je pokušaj regulisanja cijena što se ogleda u formi privremenog zamrzavanje cijena određenih osnovnih proizvoda i usluga. Ako se imaju u vidu praktični dometi, ovdje se radi uglavnom o mjeri privremenog karaktera, tj. na kraći vremenski period, što jednim dijelom može pomoći u stabilizaciji cijena, a ista je svoju nešto modifikovanu primjenu našla u Crnoj Gori. Za potrebe ovog priloga, pošto su ostale mjere uglavnom izostale, fokusiraćemo se na do sada dva pokušaja Vlade da zamrzavanjem reguliše cijene jednog broja proizvoda, uglavnom široke potrošnje.

Vlada Crne Gore je u prethodnom periodu, u dva navrata, svjesna težine problema i pod “pritiskom” građana pokušala da “uvede red” na tržištu u smislu zaustavljanja rasta cijena i zaštite životnog standarda građana sprovela projekte, prvi pod nazivom “Stop inflaciji” i drugi “Limitirane cijene” iz septembra 2024 godine[3]. Drugi ciljani pravac u istom smjeru ovih dana pokrenuo je civilni sektor sa nešto konkretnijim i drugačijim sadržajem što se svodilo na poziv građanima da određeni broj dana bojkotuju kupovinu u velikim trgovinskim crnogorskim lancima. Po nama, efekte je teško preciznije sagledati, ali mišljenja smo da su cijene odabranih proizvoda u određenom periodu mirovale, te da su po tom osnovu ublažena i na “dnevnu normalu” svedena inflaciona očekivanja građana. S druge strane, kao slabiju strane navedenih projekata, evidentno je da su nakon dana bojkota proradili i određeni inflatorni pritisci čime su trgovinski lanci, kada je u pitanju visina cijena, time nastojali da se što prije vrate na stare staze, tj. cijene.

Akcije kao mamci za kupce

U Crnoj Gori, što je kako pokazuju podaci slučaj i u Hrvatskoj i BiH, za sada se od strane velikih trgovinskih lanaca samo praktikuju akcije, gdje se itekako vodi računa da se iste vremenski ne podudaraju, što samo po sebi upućuje na zaključak da se, vjerovatno, radi o međusobnom “usaglašavanju”. Pri tome, ako se pogleda lepeza artikala koji se tada nude, jasno je da akcije služe ne samo da bi se prodali proizvodi koji se nude akcijom, nego više da posluže kao mamci za kupce kako bi se u što većem broju građani privukli u markete. Time se postiže ono što potrošači najčešće ne “vide”, a to je da trgovci, ono što su propustili da zarade na proizvodima koji su na akciji danas, sjutra zarade na ostalim proizvodima na polici, pri čemu je velika vjerovatnoća da im je u međuvremenu povećana cijena jer nisu obuhvaćeni “kontrolom”. Dakle, umjereni rast cijena nije nužno loš, ali je važno da inflacija bude pod kontrolom kako bi se izbjegle negativne posljedice. I dok zamrzavanje cijena može privremeno pomoći u kontrolisanju inflacije, dugoročno može izazvati brojne ekonomske probleme.

To što čitavu situaciju čini oko inflacije čini, kako smo već naslovili ovaj prilog, “zanimljivom” je, da je i premijer, gospodin M. Spajić vezano za bojkot “veletrgovaca” kazao “da”. Međutim, čudno je da se zvanične paradržavne institucije i organi ostali priličito nijemi, Privredna komora, odnosno njen upravni odbor, inače sastavljen od vlasnika ili direktora velikih kompanija, što je bilo i logično za očekivati, je stao na suprotnu stranu. Oni su se vodili krilaticom; „Svaki put kada Vlada zamrzne cijene, preduzetnik se smrzne”; za njih ne postoji veći strah od zamrzavanja cijena. Pri tome, Agencija za zaštitu konkurencije je već godinama u totalnoj hibernaciji, i u pomanjkanju autoriteta nije imala snage niti našla za shodno da se oglasi povodom toga što se dešava na crnogorskom tržištu, da li se možda tu radi o svojevrsnoj monopolskoj poziciji i slično, i ako jeste, koje su adekvatne mjere koje bi Vlada trebalo da preduzme po tom pitanju kako bi se zaštitili građani i slično. Pitanja ima još, kao na pr, da li neko zna da li je još među “živima” Centar za zaštitu potrošača? Za sada, što je najveći apsurd od svih znanih, je to što su građani “slijepi” kod očiju. Naime, dok im se džepovi prazne rapidnom brzinom, Monstat nam iz mjeseca u mjesec saopštava, ne samo da cijene nisu neizdržive, već da uopšte nema rasta, još preciznije iste imaju negativan predznak.

Bez obzira, mada usamljen sa svojom “metodologijom”, Monstat je kretanje cijena po mjesecima u posljednjem kvartalu prošle godine iskazao sa stopom rasta oko nule ili čak sa negativnim predznakom. Tako je u septembru 2024. godine rast cijena imao negativan predznak (-0,4%), u oktobru je iznosio (0,0%), u novembru (+0,2) i u decembru (-0,1). U takvoj situaciji, najblaže što je poželjno je da Monstat sa takvim “nalazima” obavijesti kompletnu crnogorsku javnost i organizatore bojkota trgovine da je inflacija u Crnoj Gori bespovratno sahranjena, da im nikada nije bilo bolje, te da uzalud ne treba da dangube po trgovima[4].

Ono na što se posebno važno osvrnuti su mjere koje se odnose na regulaciju cijena i “propisivanje” visine marži, što u svojoj radikalnoj varijanti, i u jednom i u drugom slučaju, ponekad seže sve do njihovog zamrzavanja. Navedene mjere, čak ni na kratak rok po pravilu ne daju valjane rezultate, inflacija neće biti zaobiđena, ali se dodatno narušava zatečeni tržišni mehanizam. Narušavanje tržišne ravnoteže u tom slučaju se dešava time jer i linija ponude i linija tražnje se pokreću ka gore, tj. naviše, tako da novouspostavljena ravnotežna tačka presjeka znači povećanje cijena. Tako, npr. samo koju godinu ranije na primjeru Mađarske se pokazalo da je kao rezultat Orbanovog populizma i zamrzavanja cijena inflacija dogurala do 20 procenata, tako da nam ostaje da zaključimo da predmetna mjera njenim zagovornicima može jedino donijeti koji dodatni “politički bod”.

Ne isključujemo mogućnost da je u pojedinim državama sa centralizovanom vladavinom bilo “uspješnih” pokušaja primjene prethodno navedenih mjera. Međutim, u ekonomskoj istoriji je veoma malo zabilježeno primjera gdje je neka vlada, ili neki drugi regulator tržišnih prilika, dobro projektovao tržišne prilike na način što je propisao cijene, marže i slično, na način što ih je zamrzao, posebno kada se radilo o dugom roku. Za razliku od toga, kao najbolji dokaz o neprimjenjivosti navedenog može poslužiti to što bivše socijalističke ekonomije ni nakon višedecenijskog trajanja u kome su primjenjivale iste mjere nisu uspijevale da uspostave slobodno tržište primjereno zahtjevima tržišne ekonomije. Nešto slično moglo se čuti od pojedinih domaćih “ekonomskih analitičara”, koji zagovaraju osnivanje posebnih kontrolnih organa za regulisanje cijena, što praktično znači i sveukupnih tržišnih prilika. U tom smislu, prvo, čak kad bi i u snu ovo bilo moguće, otvorio bi se novi problem koji se može najbolje objasniti sljedećom uzrečicom[5]: “Quis custodiet ipsos custodies”, a mi bi dodali “u čije ime”. I drugo, ovim su pokazali da nisu dobro proučili mjere i namjere I. Maska čija dosljedna implementacija je već u toku, a mogli su iz toga nešto naučiti.

D. Rodrik[6], postavlja pitanje “treba li odmah aktivirati monetarne i fiskalne kočnice smanjivanjem potrošnje i podizanjem kamatnih stopa – u skladu s receptom za rješavanje problema inflacije koji nudi ortodoksna ekonomija?” Ili, “treba odabrati direktniji pristup i intervenisati uvođenjem kontrole cijena i kažnjavanjem velikih kompanija koje direktno utiču na njihov nivo, kao što predlažu neki ekonomisti i istoričari u Sjedinjenim Državama”.

Moglo bi se reći da Rodrik odmah u nastavku sam sebi daje odgovor koji glasi: “Ako imate spreman odgovor i bez mnogo razmišljanja podržavate jednu i odbacujete ostale opcije – možda je vrijeme da ponovo razmislite. Ekonomija nije nauka sa čvrstim pravilima. Različite situacije zahtijevaju različita rješenja. Jedini validan odgovor na pitanje o najboljem putu glasi: „Zavisi od mnogo faktora“. Dakle, prava ekonomska je nauka uvijek kontekstualna, a ne univerzalna, što znači da izbor mjera treba da uvažu brojne ekonomske, političke i druge okolnosti, što se uvijek razlikuje od jedne do druge države. Tako je npr. centralna banka Turske, u procesu rješavanja problema veoma visokog nivoa inflacije, umjesto rješenja koje nudi ortodoksni pristup, posegla za smanjivanjem kamatnih stopa.

U traganju za dobrim rješenjima ostali smo prilično “kratkih rukava”. Ono što vrijedi istaći je primjer Izraela koji je u sličnoj situaciji 2014. godine, za razliku od cara Dioklecijana i brojnih drugih neuspješnih “careva”, pronašao efikasno rješenje kada je donio Zakon o hrani koji je značajno uticao na stabilizaciju poremećenih tržišnih prilika. Sprovedena analiza primjene navedenih mjera je pokazala značajan uticaj tog zakona na stanje na tržištu, posebno u prvoj godini primjene.[7] Tako, iako naizgled jednostavan, navedeni izraelski zakon obavezivao je trgovačke lance da na svojim internetskim stranicama u kontinuitetu objavljuju cijene svih svojih artikala i omoguće nesmetan rad “botova” za automatsko prikupljanje podataka (automatizovanih programa), tako da se pokazao kao izuzetno efikasan. Zakonom propisana transparentnost omogućila je brzi razvoj aplikacija i servisa za komparaciju cijena, tako da su građani imali mogućnost da veoma brzo pronađu najpovoljnije opcije. Posljedično, konkurencija među trgovcima koju je podstakao ovaj zakon je pojačana, cijene su ujednačene, tržište postupno uravnoteženo, što je sve skupa uzeto dovelo do stabilizacije troškova života. Nešto slično, nalazimo u tome što je Italija kasnije preuzela sličan model, a posljednji događaji u našem okruženju (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) pokazuju da bi i ove zemlje mogle imati koristi od takvog pristupa.

Konačno, treba kazati da nije svaki rast cijena štetan po nacionalnu ekonomiju. Naime, u dobro vođenim ekonomijama postoje i situacije u kojima umjereni rast cijena može biti koristan ili čak neophodan za zdravlje ekonomije, tako da umjerena inflacija od 2-3% godišnje može biti pouzdan znak zdrave, rastuće ekonomije. Međutim, važno je da inflacija može i da bude kontrolisana tako da pojedine centralne banke posežu za primjenom monetarne strategije u formi tzv. ciljane inflacije (targetirana inflacija) koja bi trebala da ostane u visini od 2-3%. Po nama, inflacija se ne može potpuno zaobići, a jedino od prihvatljivih rješenja treba potražiti u pooštravanju monetarne politike i istovremenom sprovođenju strukturnih reformi koje podstiču rast produktivnosti.

Konačno, da zaključimo. Crnogorska ekonomija, kao mala i otvorena je nisko otporna prema globalnim ekonomskim tokovima čime je u takvoj situaciji dosta teško iznaći prave odgovore na udare rastućih cijena. Dodamo li tome, da u dužem vremenskom periodu na domaćem terenu imamo izraženu političku nestabilnost koja nastavlja svoj razarajući hod, da su reforme zastale, posebno one koje bi trebalo da ubrzaju naš hod ka EU, bilo bi dobro da navedenu kriznu situaciju iskoristimo kao priliku za “popravljanje” cjelokupnog stanja u državi. Negdje sam pronašao da je Ruzvelt jednom prilikom u nekom od kriznih perioda u njegovoj vladavini, a imao ih je dosta, kazao “da bez velike prilike – nema ni velikih državnika”[8]. Stoga je ovo i prilika da se konačno pojave crnogorski državnici, jer smo do sada uglavnom imali političare.

---

[1] Milton Friedman (31. srpnja 1912. – 16. studenog 2006.), američki ekonomist,  inače dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine, smatra se jednim od najuticajnijih ekonomista druge polovine 20. vijeka.  

[2] Na tron stupio 284. godine, abdicirao 305. i umro oko 312.godine.

[3] Akcija pod nazivom „Limitirane cijene“ je počela 6. septembra 2024. godine i trajala do 31. januara 2025. godine. Ista je bila fokusirana na ograničavanje marži za proizvode od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi, a na listi se nalazio 71 proizvod.

[4] Monstat, Saopštenja br: 132/2024; 155/2024; 171/2024: 1/2025.

[5] Prevedeno: “Ko će kontrolisati (čuvati) same kontrolore (čuvare)?2.

[6] Peščanik.net, 27.01.2022. Dani Rodrik (Istanbul, Turska, 14. kolovoza 1957. -) je turski ekonomist, koji trenutno predaje međunarodnu političku ekonomiju na Kennedyjevom fakultetu uprave Harvardskog univerziteta. Napisao je nekoliko knjiga u kojima se bavio međunarodnom ekonomijom, ekonomskim razvojem i političkom ekonomijom, a poseban interes je iskazao za definiciju dobre ekonomske politike, odnosno odgovor na pitanje zašto su neke zemlje ekonomski uspješnije od drugih. Najpoznatije djelo mu je Has Globalization Gone Too Far?

[7] https://www.poslovni.hr;

[8] F. Ruzvelt  je bio američki političar i trideset drugi predsjednik SAD (1933—1945).