Zašto modeli i tehnike menadžmenta iz 20. vijeka ne funkcionišu u 21. vijeku

Autor je profesor dr Anđelko Lojpur

Ovaj prilog zasniva se na polaznoj postavci da su ključni principi menadžmenta iz 19. i 20. vijeka dovedeni u pitanje u 21.vijeku, i da su time odbrojani dani „samoniklom“ kvazimenadžmentu, te „intuiciji“ i floskulama tipa „mi to tako ovdje radimo godinama“. Otuda, kada je riječ o traženju nove razvojne formule u zemljama u tranziciji, brine spoznaja da u današnjem, multipolarnom svijetu ne postoje utabane razvojne paradigme, čime otvaramo pitanje nasušne potrebe za inaugurisanjem nove menadžment paradigme, te principa i tehnika vođstva  primjerenih preduzetnički orijentisanoj ekonomiji.

Ne dovodeći ni jednog momenta u pitanje istinu da je menadžment “star” koliko i sama istorija ljudskog roda, vremenom, i kako “stvari” u poslovnom svijetu danas stoje, postaje sve izvjesnije da bi u smislu značaja i potpunijeg razumijevanja menadžmenta, u Crnoj Gori morali krenuti skoro od samog početka.

S toga, u funkciji potpunije argumentacije prethodnog stava, vratimo se na trenutak u središnju deceniju prošlog vijeka i podsjetimo se šta je još tada veliki “guru” menadžmenta P. Drucker kazao: “Uprkos odlučnom značenju i očitom usponu, rukovođenje je najmanje poznata i najmanje shvaćena ustanova našeg vremena. Čak i ljudi iz preduzeća često ne znaju šta radi njihovo rukovodstvo i šta treba da radi, kako djeluje i zašto, radi li dobro ili loše”. Uporedimo li ovaj period u razvoju kapitalizma i novonarastujući tranzicioni poslovni svijet začet početkom devedesetih godina, čini se da dostignuti nivo kvaliteta menadžmenta, u najširem smislu tog pojma, u zemljama u tranziciji nije na nivou koji bi im omogućio da trajno osiguraju povoljniju poziciju u pogledu dostignutog nivoa konkurentnosti i sl.

Nadalje, i da bi bar jednim dijelom dodatno osvijetlili važnost pitanja koje otvaramo, prenijećemo poruku koju je poslovnom svijetu na vrhuncu svoje uspješne poslovne karijere saopštio J. Welch, bivši izvršni direktor General Electric-a, džinovskog industrijskog konglomerata i jedne od najvećih kompanija na svijetu od 1981 do 2001. godine: „Sposobnost kompanije da uči i da naučeno pretvori u akciju predstavlja najveću prednost koju ona može da posjeduje“. Inače, radi se o čovjeku poznatom po svojoj nemilosrdnoj poslovnoj logici zahvaljujući kojoj je vrijednost akcija GE u navedenom periodu uvećao za oko 3000 procenata. Naime, Welch je od posrnule kompanije kakvu je preuzeo početkom osamdesestih godina stvorio istinskog poslovnog giganta vrijednog 500 milijardi dolara. Tako je General Electric 1999. postao najveća svjetska kompanija s obzirom na tržišnu vrijednost, a prestižni časopis Fortune je Welcha 2000. godine proglasio Menadžerom 20. vijeka.

Zbog stalnog kresanja troškova, a navodno je tokom svoje karijere otpustio desetine hiljada radnika, Welcha je čitav život pratila slika nemilosrdnog čovjeka: Poslovni svijet mu se divio na sposobnosti da poveća zaradu i tržišnu vrijednost kompanije zbog čega je dobio nadimak “Neutron Jack”. “Jack je bio veći od života i srce General Electrica gotovo pola vijeka. On je transformisao lice naše kompanije, ali i poslovni svijet”, rekao je jednom prilikom Larry Culp, izvršni direktor GE. Za razliku od toga perioda, označivši trajno kraj jedne uspješne poslovne ere za američkog giganta pod vođstvom J.Welcha, početkom 2024. godine industrijski konglomerat General Electric i formalno je okončao još 2022. godine najavljenu podjelu na tri zasebne kompanije.

Više se ne traže nove teorije, već menadžeri koji znaju razmišljati

Iz praktičnih razloga postavićemo pitanje šta se tu stvarno desilo i zašto su stvari u jednom od največih poslovnih konglomerata na svijetu pošle po zlu? Razloga je svakako više, ali po nama jedan od ključnih možemo prepoznati u promjenama koje su zahvatile današnji svijet u cjelini, uključujući i poslovni ambijent. Time menadžerski modeli, alati i vještine iz industrijske revolucije, uglavnom temeljeni na zastarjelom načinu razmišljanja i mehanicističkom (inženjerskom) pristupu iz 20. vijeka, objektivno ne mogu kvalitetno aplicirati na novonastale uslove poslovanja u 21. vijeku, tako da nije čudo što rezultati uglavnom izostaju.

Naime, pokazalo se da današnje, kompleksno okruženje koje karakterišu globalizacija, države „bez granica“ i brzorastuće promjene, više ne traži nove teorije, već menadžere i lidere, koji znaju razmišljati strateški i to sprovesti u djelo.

Iz toga, imajući u vidu loše poslovne rezultate u nekim infrastrukturnim preduzećima, te posrtanje nekih od najvećih, preostalih bivših socijalističkih giganata, proizlazi da je uspostavljanje uprave sposobnih u preduzećima u zemljama u tranziciji, dakle i Crnoj Gori, nužnost u novonastalim uslovima. Pri tome, čak i sve brojne potencijalne komparativne prednosti koje jedno preduzeće u procesu funkcionisanja može da efektuira za što, nažalost, kao dobar primjer može da posluži Institut „Dr Simo Milošević“ Igalo, mogu biti poništene ukoliko je njegov menadžment nesposoban.

„Preduzeće jedva može biti bolje nego što je njegova uprava“

Ako se danas, i iznova, postavi pitanje koje podjednako tišti kako one manje razvijene, tako i one najrazvijenije ekonomije, koja će biti ključna i jedina komparativna prednost koju će u budućnosti imati razvijene zemlje, odgovor, viđen na primjeru SAD, je dosta prost, a glasi: jedina istinska prednost koju imaju SAD i imaće je možda još tridesetak godina je značajna ponuda onoga što se ne može steći preko noći: radnici znanja.

U tom smislu je i zaključak koji glasi da je najvažnija odlika „radne snage znanja“ da tzv. „radnici znanja“ nisu „radna snaga“, oni su kapital! U prilog navedenoj tvrdnji govore rezultati više istraživanja u pokušaju da se istraže razlozi superiornosti američke nad evropskom ekonomijom. Nalaz je bio veoma prost, a isti glasi da svoju prevagu američka privreda ima, prije svega, zahvaljujući efektivnom menadžmentu. To nije slučaj sa zemljama u tranziciji u cjelini, s tim da je „menadžment“ u domaćim okvirima iz „samopravnog direktorovanja“ za sada tek evoluirao u neki vid sveznajućeg „samoniklog“ menadžmenta. 

Ovim, u prilog dubljeg uvida u prilike u tekućoj crnogorskoj društvenoj i ekonomskoj zbilji, te u naslovu postavljeno pitanje, navodimo sljedeći stav: „Preduzeće jedva može biti bolje nego što je njegova uprava. Jedini izbor koji stoji pred upravom preduzeća jeste da li svoj posao radi dobro ili loše. Ne može se izbjeći zadatku”, ističe P. Drucker.

To znači da u zemljama u tranziciji, u skladu sa osnovnim ciljevima privatizacije, te nužnu socijalnu pravednost u redistribuciji državnog (društvenog) bogatstva, visoko mjesto treba da zauzme kvalitetan menadžment, odnosno još šire posmatrano efikasno korporacijsko upravljanje u novostvorenim privatnim preduzećima.

Nadalje, usložnjavanje i prekomponovanje poslovne sredine generisano sa dva ključna faktora ko što su IC tehnologije i internacionalizacija će bez sumnje biti nastavljeno, a izolirane nacije i kompanije će i mimo njihove volje i spremnosti biti primorane da se integrišu u globalnu ekonomiju, što je dodatna nevolja za manje razvijene zemlje.

Ako ne možete sami, vašu sudbinu će kreirati neko drugi

U osnovi zaključak je sljedeći, ako to ne možete učiniti sami, vašu sudbinu će kreirati neko drugi, a to su konkurentnije ekonomije i kompanije. Otuda, u poslovnom ambijentu kako smo ga prethodno opisali jasno je da ne postoji nikakav veliki „majstorski“ plan za djelovanje. U prilog tome vrijedi naznačiti riječi T. Petersa: “Šta god da ste napravili, najbolje što možete da uradite je da ga spalite do temelja svakih nekoliko godina”. Ovim riječima autor je ukazao na kompleksnost okruženja preduzeća, često poimanog kao neprijateljsko, zatim, potrebu stalnog prilagođavanja, ali i anticipiranja i “izazivanja” promjena. 

Ujedno, ovim je nedvosmisleno istaknuta neophodnost da se u uslovima diskontinuiteta i sveprisutne globalizacije preispita “teorija” i praksa funkcionisanja preduzeća. Pri tom, menadžmentu svakako pripada centralna uloga. Svi menadžeri, bez obzira da li je u pitanju crkva, vladina agencija, dobrotvorno društvo, pozorište ili preduzeće, moraju imati u vidu elemente i sile koje djeluju iz okruženja, prepoznati ih, ocijeniti i reagovati na njih.   

Posljedice navedenih uticaja vezane su za: kontinuiranu turbulentnost i promjenjivost okruženja, smanjenje potreba za fizičkim sredstvima, smanjenje i skoro potpuno nestajanje prostorne distance i sažimanje vremena. Time, uporedo sa spoznajom o rastućoj ulozi menadžmenta u svim sferema društvenog života, postaje sve jasnije da tzv. racionalna škola menadžmenta za koju je, prije svih, zaslužan F. Taylor, ne može udovoljiti izazovima savremenog poslovnog svijeta.

Ovim je postalo jasnije da smo došli do „ugaonog kamena“ koji je označio promjenu paradigme. Otuda se sam po sebi kao logičan nameće zaključak da u „novom“ poslovnom okruženju stari menadžment alati i tehnike nisu od velike koristi.

Za razliku od toga menadžeri moraju strateški da promišljaju, a kritični faktor uspjeha bilo pojedinog preduzeća, pojedine grane ili čitave nacionalne ekonomije postaje njihova sposobnost uvažavanja i prihvatanja nove menadžment paradigme. Tako, dobar poznavalac ovdje tretirane problematike prof. M. Buble, u tom smislu potencira dvije stvari; prva, da je postojeća menadžment paradigma rezultat većine postavki koje su oblikovali pojedini teoretičari rođeni u 19. vijeku, a malim dijelom onih rođenih u 20. vijeku, i druga, da se krupne promjene koje će se dogoditi u 21. vijeku već danas manifestuju u stvaranju nove ekonomije, novog zaposlenog, novih vrijednosti, novog preduzeća i novih poslovnih modela.