Zašto zapošljavanje pametnijih ljudi ne znači uvijek i bolje rezultate tima

Uncategorized
17. nov 2026. 12:20 > 17. nov 2026. 12:19
featured image

17. nov 2026. 12:20 > 17. nov 2026. 12:19

Tim može biti sastavljen od izuzetno inteligentnih ljudi, a da ipak veoma loše obavlja svoj posao.

Razmislite šta se događa kada nešto pođe naopako u organizaciji koja inače dobro funkcioniše. Dok problem stigne do rukovodstva, svi obično imaju sasvim razumno objašnjenje za svoje postupke, ali niko ne može da objasni zašto tim nije reagovao.

Primamljivo je takvu situaciju opisati kao problem u komunikaciji, iako to ne objašnjava u potpunosti šta se dogodilo.

Ljudi koji su uključeni možda redovno komuniciraju, razumiju svoje odgovornosti i imaju značajno iskustvo. Ono što im nedostaje jeste zajedničko razumijevanje načina na koji se njihove odgovornosti međusobno dopunjuju, naročito kada se dogodi nešto neočekivano.

Ovu pojavu vrijedi detaljnije razmotriti jer su kompanije postale veoma dobre u procjenjivanju individualnih sposobnosti.

Zapošljavamo ljude zbog njihove stručnosti, ocjenjujemo njihov rad i ulažemo u razvoj njihovih vještina. Ipak, znatno manje pažnje posvećujemo pitanju mogu li se te sposobnosti zaista efikasno povezati.

Polazimo od pretpostavke da će talentovani ljudi prirodno dobro sarađivati. Ponekad je tako. Međutim, postoje dobri razlozi zbog kojih individualne sposobnosti ne moraju nužno dovesti do dobrih rezultata čitavog tima.

Šta svi misle da ostali znaju

Nedavno sam upoznao Mikelu Kararo (Michela Carraro), docentkinju na poslovnoj školi NEOMA (NEOMA Business School) u Francuskoj.

Kasnije mi je poslala istraživanje koje je sprovela zajedno sa Andreom Furlanom (Andrea Furlan) i Torbjornom Netlandom (Torbjørn Netland), objavljeno u naučnom časopisu Hjuman rilejšns (Human Relations).

Istraživanje se bavi pitanjem zašto neki timovi preuzimaju inicijativu u rješavanju problema, dok drugi imaju poteškoća da usklade svoje aktivnosti.

Autori proučavaju ono što psiholozi nazivaju zajedničkim mentalnim modelima (shared mental models).

Riječ je o zajedničkim predstavama koje ljudi razvijaju o tome kako bi posao trebalo obavljati, za šta su njihove kolege odgovorne i kako su različite aktivnosti međusobno povezane.

Ti modeli pomažu zaposlenima da predvide šta će drugi vjerovatno uraditi, bez potrebe da unaprijed razgovaraju o svakom pojedinačnom koraku.

Zamislite dvoje zaposlenih koji rade na istom projektu.

Oboje poznaju svoj posao i razumiju šta lično treba da urade.

Međutim, jedna osoba pretpostavlja da odluke treba donositi samostalno, osim ako se ne uključi nadređeni, dok druga vjeruje da se odluke koje utiču na kolege moraju prethodno usaglasiti.

Nijedna od tih pretpostavki sama po sebi nije nerazumna.

Problem nastaje kada oboje vjeruju da druga osoba dijeli njihovo shvatanje.

Jedan zaposleni nastavlja da radi bez konsultovanja sa drugim, koji se kasnije osjeća isključenim.

Ili niko ne preduzima ništa jer oboje očekuju da ona druga osoba napravi prvi korak.

Takve nesporazume lako je previdjeti jer ljudi rijetko objašnjavaju pretpostavke na kojima zasnivaju svakodnevne odluke.

Kolege mogu godinama raditi zajedno, a da ne shvate da imaju veoma različite predstave o tome kako organizacija funkcioniše.

Istraživanja pokazuju da je to važno.

Posebno je zanimljivo što takvi nalazi komplikuju naše razumijevanje stručnosti.

Biti dobar u svom poslu znači znati šta treba uraditi.

Ali biti efikasan član tima zahtijeva i određeno razumijevanje toga šta svi ostali rade, zašto to rade i kako vaše odluke mogu uticati na njih.

Prvu vrstu znanja lakše primjećujemo jer ju je relativno jednostavno procijeniti.

Druga često postaje vidljiva tek kada nešto pođe naopako.

Zašto veća produktivnost ne mora donijeti bolje rezultate

Foto: Shutterstock

Veliki dio rasprave o vještačkoj inteligenciji na radnom mjestu odnosi se na ono što će pojedinačni zaposleni moći da postignu.

Moći će brže da obrađuju informacije, izrađuju analize uz manje napora i obavljaju zadatke za koje im je ranije bila potrebna pomoć stručnjaka.

Za kompanije koje žele da povećaju produktivnost, privlačnost takvih mogućnosti sasvim je razumljiva.

Međutim, timovi ne postaju efikasniji samo zato što njihovi članovi mogu da završe više posla.

Jedan zaposleni sada možda može da pripremi detaljan predlog za jedno poslijepodne, umjesto za nedjelju dana.

Drugi može jednako brzo da izradi alternativnu preporuku.

Ali ako njih dvoje polaze od različitih pretpostavki o tome šta je organizaciji potrebno, veća brzina može jednostavno značiti da će njihovo neslaganje postati složenije prije nego što ga iko primijeti.

Osnovni problem nije se promijenio.

Postalo je lakše proizvesti više rezultata rada, ali ne nužno i jednostavnije uskladiti taj rad.

Postoji i rizik da se zajedničko razumijevanje poistovjeti sa saglasnošću.

Nije potrebno da svi članovi tima razmišljaju na isti način.

Naprotiv, razlike u stručnosti, perspektivi i rasuđivanju često su upravo razlog zbog kojeg organizacije okupljaju različite ljude.

Važno je da li se te razlike mogu razumjeti i produktivno iskoristiti.

Dvoje kolega mogu se ne slagati oko najboljeg rješenja, a istovremeno dijeliti isto razumijevanje problema koji pokušavaju da riješe.

To je sasvim drugačije od situacije u kojoj se naizgled ne slažu oko rješenja, dok zapravo rade na ostvarivanju različitih ciljeva.

Zajedničko razumijevanje može učiniti neslaganje korisnijim.

Ono stvara zajedničku osnovu na kojoj se različite ideje mogu razmatrati i upoređivati.

Šta rukovodioci možda ne primjećuju

Praktične posljedice ovih nalaza manje su komplikovane nego što se na prvi pogled čini.

Rukovodioci već provode mnogo vremena pojašnjavajući individualne odgovornosti zaposlenih.

Opisi radnih mjesta, ciljevi učinka i strukture izvještavanja služe upravo toj svrsi.

Ono što često nedostaje jeste podjednak trud da se utvrdi razumiju li zaposleni kako su njihove odgovornosti međusobno povezane.

U članku koji sam sa kolegama napisao za Harvard biznis rivju (Harvard Business Review), pod naslovom „Da biste promijenili kulturu kompanije, usredsredite se na sisteme, a ne na komunikaciju“ (To Change Company Culture, Focus on Systems-Not Communication), tvrdili smo da organizacionu kulturu manje oblikuje ono što lideri govore, a više sistemi i obrasci ponašanja koje uspostavljaju.

Mislim da se nešto slično može primijeniti i ovdje.

Pozivanje zaposlenih da bolje komuniciraju ili preuzmu veću odgovornost postići će relativno malo ako način na koji je posao organizovan ostavlja nejasnoće o njihovim zaduženjima, očekivanjima kolega i tome ko ima ovlašćenje da djeluje.

Jedan od načina da se to ispita jeste da se članovi tima pojedinačno pitaju kako smatraju da bi određenu odluku trebalo donijeti.

Koga bi uključili u odlučivanje? Koje informacije bi im bile potrebne? U kojem trenutku bi tražili odobrenje, a kada bi smatrali da mogu samostalno da nastave?

Zanimljivo nije nužno to da li su njihovi odgovori tačni, već koliko su međusobno usklađeni.

Takođe bih više pažnje posvetio situacijama u kojima zaposleni oklijevaju da preduzmu nešto.

Rukovodioci ponekad reaguju tako što podsjećaju zaposlene da treba da preuzmu odgovornost, ne razmišljajući o tome da li je ta odgovornost dovoljno jasno definisana da bi takav zahtjev imao smisla.

Ako troje ljudi različito razumije ko je odgovoran za određeni problem, podsticanje svo troje da pokažu više inicijative može stvoriti dodatnu konfuziju.

Vrijedi pitati zaposlenog šta je mislio da će se dogoditi ako interveniše.

Njegov odgovor može otkriti pretpostavke o ovlašćenjima, odgovornosti ili očekivanjima kolega o kojima se nikada nije otvoreno razgovaralo.

Promjene u kompaniji mogu dodatno otežati saradnju

Takvi razgovori postaju posebno važni kada se kompanije mijenjaju.

Reorganizacija može promijeniti odgovornosti, a da se istovremeno ne promijeni način na koji ih zaposleni razumiju.

Nova tehnologija može transformisati način obavljanja zadataka, dok stare pretpostavke o koordinaciji ostaju nepromijenjene.

Čak i promjena rukovodstva može stvoriti neizvjesnost u vezi sa odlukama koje su ranije djelovale sasvim jednostavno.

Zbog toga zajedničko razumijevanje zahtijeva povremeno preispitivanje, a ne samo jedan razgovor na početku projekta.

Ono treba da se razvija uporedo sa samim poslom.

Šira pouka istraživanja Mikele Kararo jeste da na rezultate tima može uticati mnogo više od individualnih kvaliteta koje su rukovodioci navikli da mjere.

Grupa može okupljati ljude sa velikim znanjem, iskustvom i motivacijom, a da pritom nema dovoljno zajedničkog razumijevanja o tome kako sve te sposobnosti treba povezati.

To ne znači da talenat nije važan.

Znači da je talenat samo dio objašnjenja.

Kada iskusan tim stalno ima problema sa donošenjem odluka, podjelom odgovornosti ili koordinacijom, rukovodiocima bi moglo biti korisno da prvo ispitaju šta njegovi članovi pretpostavljaju jedni o drugima, prije nego što zaključe da neko mora da poboljša svoj rad.

Možda će otkriti da su svi ti ljudi potpuno sposobni da obavljaju svoje poslove.

Samo imaju različita shvatanja o tome šta je potrebno da bi uspješno radili zajedno.

Benjamin Laker, saradnik Forbesa

Why Hiring Smarter People Won’t Always Improve Team Performance