Manevar u vezi sa prodajom NIS-a: Ima li Srbija keca u rukavu

Bilo bi pravo čudo da se rješenje za situaciju sa prodajom većinskog paketa akcija Naftne industrije Srbije (NIS) nađe do 22. maja kada ističe rok koji je zadao vrhovni arbitar u ovom slučaju, američki OFAC. Jer, desetak dana prije isteka ovog roka, ništa ne upućuje da se kraj krize nazire. Naprotiv, situacija se komplikuje.

A onaj u čijim je rukama kontrolni paket akcija, ruski Gasprom, i dalje ćuti, ako izuzmemo nedavnu izjavu ambasadora te zemlje u Beogradu, Aleksandra Bocan-Harčenka. „Odluke u vezi sa NIS-om moraju da osiguraju energetsku sigurnost Srbije“. Šta god da je ovom rečenicom želio da poruči, ona ne nagovještava ishod.

Možda upućuje na mogući zaključak ruske strane da mađarski MOL kao većinski vlasnik NIS-a nije dovoljno pouzdan ili, preciznije, ne garantuje da će Srbija biti energetski bezbjedna. Ukoliko se, naravno, ispostavi da postignu sa Srbijom dogovor koji ih ne obavezuje da ispune zahtjeve države o kapacitetima prerade nafte u rafineriji u Pančevu. I ne garantuju veleprodajnu i maloprodajnu sliku na domaćem tržištu kojom bi Srbija bila zadovoljna.

Činjenica je, međutim, da se Srbija u ovoj višemjesečnoj geopolitičkoj igrariji malo šta pita. Mada se slušajući predsjednika države ili ministarku energetike lako može steći suprotan utisak. Pogotovo kada kažu da Srbiji niko ne može da ucjenjuje, da se ona pita kome će NIS biti prodat i da ona neće preći preko svojih crvenih linija i neće pristati na sporazum sa Mađarima po svaku cijenu.

Istina je, pak, da Srbija gotovo i nema manevar. Iako bi se najnovija izjava Dubravke Đedović Handanović, koja sa nestrpljenjem čeka novu ponudu mađarskog MOL-a, da Srbija ako ovi pregovori i propadnu ima plan B i C, upućuje na zaključak da manevar postoji.

Rezervni planovi ili pucanje iz prazne puške

Izjava da Srbija ima plan B i C ukoliko propadnu pregovori sa MOL-om, odnosno ukoliko on ne pristane da prihvati crvene linije Srbije više zvuče kao smirivanje javnosti zbog nepostojanja plana, nego suprotno.

Jer ministarka kao da namjerno svaki dan prelazi preko činjenice da Srbija nije učesnik u ovoj potencijalnoj transakciji. Većinski paket akcija je Gaspromov, a novi kupac je MOL. I uspjeh ovog dogovora odnosno pregovora zavisi isključivo od ova dva aktera.

Rusiji, odnosno njenoj kompaniji koja je zbog sankcija primorana da proda svoj paket akcija i time izađe iz NIS-a se ne žuri. I ne samo da ne mari zbog činjenice da se Srbiji žuri da riješi ovaj problem, ona je svih prethodnih mjeseci nedvosmisleno pokazala da nema namjeru da našoj zemlji dozvoli da povrati vlasništvo nad NIS-om. Uostalom, to ne krije ni srpski predsjednik. I sam tvrdi da je Srbija bila spremna da ponudi više i od javnosti nepoznatog Ranka Mimovića, tačnije 2,2 milijarde eura. Ali Rusija, iz njemu nepoznatih razloga, to ne želi.

Do novca koji bi dobila za NIS, a čemu bi težila svaka kompanija koja izlazi iz vlasništva, očigledno joj nije stalo, koliko do toga da ipak pokuša da zadrži svoje vlasništvo u srpskoj naftnoj kompaniji.

U tome, kako stvari sada izgledaju, ima i podršku američkog OFAC-a. Jer ni njemu se očigledno ne žuri da se saga zvana NIS riješi. Da je drugačije, do sada bi više insistirao na dogovoru i ne bi dozvoljavao toliko prologiranje rokova. Ovako, kao da se glavni akteri iz Moskve i Vašingtona zapravo podjednako nadaju nekakvom skorijem rješenju ukrajinskog rata, a time i sankcija nametnutih NIS-u.

Može li Srbija išta

Analitičari sa kojima je Forbes razgovarao ubijeđeni su da Srbija nema nikakav plan ukoliko pregovori sa MOL-om propadnu. Kao što MOL, sa druge strane, nema nikakvu obavezu da pristane na zahtjeve Srbije. Jer, ona kao manjinski vlasnik, ima ograničene mogućnosti. A one se svakako ne dotiču uslovljavanja da privatna i to strana kompanija pristane da se obaveže da će rafinerija u Pančevu raditi nesmanjenim kapacitetom, jer, MOL dobija, ako se postigne dogovor sa Gaspromom, većinski udio i pravo upravljanja. Šta će raditi i kakve će odluke donositi zavisi isključivo od poslovnog interesa te kompanije.

Pogotovo su ta uslovljavanja malo vjerovatna u industriji koja je izuzetno osjetljiva na krize, poremećaje i globalna i ekonomska, ali i politička dešavanja. A kako cijena nafte na svjetskim tržištima „skoči ili padne“ na najmanji trzaj, svjedoči i najnoviji rat u Iranu i sa tim povezanih tvitova američkog predsjednika.

Da li će i na šta MOL pristati u pregovorima sa Srbijom, a sve pod uslovom da je on uopšte budući većinski vlasnik, zavisi od njegove volje i njegovih poslovnih odluka. Dobar primjer je susjedna Hrvatska pošto je većinski vlasnik tamošnje kompanije INA upravo mađarski MOL i ništa Hrvatskoj do sada nije pomoglo da povrati vlasništvo iako je to pokušavala unazad deceniju, na sve moguće načine, uključujući i sudske procese.

Nacionalizacija kao jedini manevar

I pošto dogovor o većinskom paketu zavisi od prodavca i kupca, a dogovor između MOL-a i Srbije od MOL-a, Srbiju to vraća na sam početak krize sa NIS-om.

Praktično jedini manevar koji ona ima na raspolaganju, a kako bi da citiramo ruskog ambasadora obezbijedila „energetsku sigurnost“ jeste nacionalizacija ili prekid rata i skidanje sankcija, ali to opet nije manevar Srbije i najmanje zavisi od nje.

Dakle, pošto nije iskoristila pravo preče kupovine koje joj je bilo na raspolaganju i nije do sada na njemu insistirala, Srbiji još jedino ostaje ono od čega predsjednik Aleksandar Vučić „bježi“ svih ovih prethodnih mjeseci. Da zbog ugroženog nacionalnog interesa, u ovom slučaju sigurnog snabdijevanja ovom vrijednom sirovinom i njenim derivatima, posegne za uvođenjem svoje uprave u NIS-u. I za to ima pravni osnov. Naravno, uz plaćanje tržišne cijene za akcije koje bi u tom slučaju preuzela od sadašnjih većinskih vlasnika.

Takva odluka, pak, možda nema ekonomske posljedice i rješava ovaj problem, ali bi imala one političke. I Srbija, barem za sada, nije pokazala spremnost da se sa njima suoči.

Značaj rafinerije

Dubravka Đedović izjavila je, između ostalog, da Srbija želi da sa MOL-om izdejstvuje bolje uslove od onih koje je prethodna vlast napravila sa Gaspromom. A tiču se rada rafinerije, njene modernizacije, zadržavanja broja zaposlenih…

Ipak, činjenica je da se sa Mađarima sklapa potencijalno potpuno novi dogovor i da ono što je Gasprom garantovao sada uopšte ne mora da važi. Pogotovo je malo vjerovatno da će Srbija uspjeti da „izvuče“ više garancija no te 2008.

Jer, u Gaspromovom interesu je bilo da rafinerija u Srbiji radi što većim kapacitetom i da prerađuje što više nafte. Zato i jeste investirao stotine miliona eura u njenu modernizaciju i postao neprikosnoveni igrač na srpskom tržištu.

MOL sa druge strane, već ima maloprodaju u Srbiji. A rafinerije u Mađarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj…i nešto drugačije planove poslovanja. Ili kako oni kažu „sinergiju“ u ovom regionu kojoj ostaju posvećeni.

Šta bi u toj sinergiji moglo da strada, odnosno da li je to rafinerija u Pančevu, to je i dalje nepoznanica. Iako je u odgovorima Forbesu Srbija, MOL grupa tvrdila da je u slučaju da postane novi većinski vlasnik „dugoročno upravljati rafinerijom“, nisu nam potvrdili da li će to biti u ovim ili nekim manjim kapacitetima.

Jer, možda njihov poslovni plan pokaže da je isplativije da se derivati uvoze iz matične zemlje umjesto da se uvozi sirova nafta i prerađuje u Pančevu.

Šta je rafinerija Srbiji

Prema finansijskom izvještaju za prvi kvartal 2026, obustava rada rafinerije u decembru 2025. uticala je na smanjenje obima prerade i tokom prva tri mjeseca ove godine. Isto se desilo i sa prometom naftnih derivata.

Ti rezultati pogotovo su loši kada se pogleda posljednji kvartal 2025, kada je rafinerija zastala sa radom. Prema finansijskom izvještaju za taj period, obim prerade sirove nafte i poluproizvoda iznosio je 423,1 milion tona, što je smanjenje od 61 odsto u odnosu na isti period 2024.

“To je u direktnoj vezi sa obustavom rada rafinerije nafte u Pančevu. Ukupan obim prometa naftnih derivata bio je 602.000 tona, što je 43 odsto manje od prometa u posljednjem kvartalu 2024”, navodi NIS u svom izvještaju.

NIS je prošle godine imao najgori poslovni rezultat još od 2009. kada ga je preuzeo ruski većinski vlasnik.

A Srbija je, opet, i zbog toga, a što je Forbes Srbija već pisao, imala niži privredni rast. Samo dva umjesto očekivanih četiri odsto.

„Usporavanje reflektuje stvarnost u kojoj su globalna ekonomska nesigurnost, geopolitički rizici i slaba evropska konjunktura ograničavali potencijal za snažniji oporavak. Ali za ovakav konačni rezultat presudnu ulogu imala je promjena dinamike u završnici godine. Najprije, usporeniji rad, a krajem godine i zaustavljanja proizvodnje pančevačke rafinerije je mehanički ‘pojeo’ većinu planiranog rasta“, objavili su ekonomisti MAT-a.

Petrica Đaković, Forbes Srbija