Data centri koje Amerikanci ne žele mogli bi da donesu struju ruralnim djelovima Afrike

Širom Sjedinjenih Američkih Država lokalne zajednice protive se izgradnji data centara, ogromnih objekata prepunih računara koji omogućavaju funkcionisanje interneta i vještačke inteligencije. Stanovnici strahuju da ti objekti preopterećuju elektroenergetsku mrežu i povećavaju račune za struju.

U ruralnim djelovima Afrike, međutim, ista tehnologija mogla bi da ima potpuno suprotan efekat. Mogla bi da pomogne u dovođenju električne energije u sela koja je nikada nijesu imala.

To je ideja projekta Imerdžent grid (Emergent Grid), koji je ove sedmice pokrenula organizacija povezana sa Rokfeler fondacijom (The Rockefeller Foundation). Projekat će ispitati može li prodaja računarskih kapaciteta pomoći u finansiranju malih, lokalnih elektroenergetskih sistema u Africi i učiniti električnu energiju jeftinijom i pouzdanijom.

Princip je jednostavan. Svaki put kada postavite pitanje četbotu zasnovanom na vještačkoj inteligenciji, neki računar negdje u svijetu obavlja posao potreban da bi vam odgovorio. Tehnološka industrija taj proces naziva računarskom obradom (compute).

Veliki dio tog posla može se obavljati bilo gdje gdje postoje električna energija i internet veza. To može biti čak i transportni kontejner pun računara, veličine garaže za jedan automobil, postavljen pored solarne elektrane u ruralnom dijelu Kenije.

Električna energija ne napušta selo. Odgovor se šalje putem interneta, a novac pristiže nazad.

Korisnik plaća kompaniji koja posjeduje računare, a ta kompanija lokalnom snabdjevaču plaća struju koju troši.

Tako snabdjevač dobija stabilan prihod od električne energije koja bi inače ostala neiskorišćena. Zahvaljujući tom prihodu može da održava opremu, proširuje mrežu do novih domaćinstava i smanjuje cijenu struje za porodice.

Kada je električna energija potrebna stanovnicima sela, računari privremeno prestaju da rade.

Međutim, postoji jedna važna prepreka. U Americi se data centrima protive upravo zato što mogu ponuditi višu cijenu za električnu energiju od drugih potrošača. Projekat mora da pokaže da se to neće dogoditi i u afričkim selima.

Za sada je, pritom, ovaj koncept dokazan ne pomoću vještačke inteligencije, već rudarenjem bitkoina.

„Računarski kapaciteti mogu biti rezervni kupac električne energije, bez obzira na geografsku lokaciju“, rekao je Erik Hersmen (Erik Hersman), izvršni direktor kompanije Gridles (Gridless).

Jednostavnije rečeno, računari mogu biti postavljeni bilo gdje i kupovati električnu energiju koju niko drugi ne želi.

Gridles upravo to radi posljednje četiri godine na udaljenim lokacijama za proizvodnju električne energije u Africi.

Struja koja ostaje neiskorišćena

Više od 560 miliona ljudi u podsaharskoj Africi nema pristup električnoj energiji.

Inicijativa koju predvodi Svjetska banka, pod nazivom Misija 300 (Mission 300), ima za cilj da do 2030. godine obezbijedi pristup električnoj energiji za 300 miliona ljudi. Do sada je priključeno oko 64 miliona.

Za zajednice do kojih ne dopiru dalekovodi, rješenje je često takozvana mini-mreža (mini-grid), odnosno mali lokalni elektroenergetski sistem koji se najčešće zasniva na solarnim panelima i baterijama ili maloj hidroelektrani.

Takvi sistemi obično se grade sa kapacitetom većim od početnih potreba sela.

Porodica koja prvi put dobije struju možda će u početku koristiti samo nekoliko sijalica i punjač za telefon.

Prosječan korisnik mini-mreže za mjesec potroši približno onoliko električne energije koliko američko domaćinstvo potroši za 12 sati.

Ostatak proizvedene energije često ostaje neprodat.

Međutim, solarni paneli, baterije i električni vodovi koštaju isto bez obzira na to koliko se proizvedene energije iskoristi.

Zbog toga većina afričkih mini-mreža zavisi od bespovratnih sredstava kojima se pokriva finansijski manjak, što odbija privatne investitore.

„Oni će reći: Čekajte malo, više od polovine vaših prihoda dolazi iz bespovratnih sredstava. To nije održivo. Neću ulagati u takav projekat“, rekao je Endru Herskovic (Andrew Herscowitz), koji rukovodi programom Mission 300 Accelerator, podržanim od Rokfeler fondacije.

Kako je bitkoin pomogao da selo dobije struju

Hersmenovo rješenje počelo je rudarenjem bitkoina.

Bitkoin je digitalna valuta, a „rudarenje“ je proces kojim nastaju novi novčići.

Rudare niko ne zapošljava. Njihovi računari se takmiče u rješavanju matematičkih zadataka, a pobjednici kao nagradu dobijaju nove bitkoine, koje zatim prodaju za dolare, slično kao što tragači za zlatom prodaju ono što pronađu.

Više električne energije znači i više riješenih zadataka.

Zbog toga su računari za rudarenje bitkoina idealni korisnici mini-mreža. Mogu da potroše svu raspoloživu višak energije i odmah se isključe kada je struja potrebna stanovnicima sela.

Hersmen kao najbolji primjer navodi Zengaminu, malu hidroelektranu u ruralnom dijelu Zambije.

Stanovnici sela koristili su jedva trećinu proizvedene električne energije, dok je operater elektrane stalno tražio finansijsku pomoć od donatora.

Gridles je dovezao transportni kontejner sa računarima za rudarenje bitkoina kako bi iskoristio preostalu energiju.

Za razliku od računara koji pokreću vještačku inteligenciju, ove mašine ne odgovaraju ni na čija pitanja. One samo rješavaju matematičke zadatke povezane sa bitkoinom.

U roku od godinu dana dodatni prihodi omogućili su operateru da na mrežu priključi još oko 2.000 ljudi i približno 40 preduzeća, uključujući mlinove za kukuruz, berbernice i zdravstvene ambulante.

Na jednoj lokaciji kompanije Gridles u Keniji cijena električne energije za stanovnike sela smanjena je za više od četvrtine nakon što je operater dobio mogućnost da proda svu proizvedenu struju.

„Kada energetska kompanija zarađuje dovoljno novca, nema razloga da pretjerano naplaćuje struju potrošačima koji nemaju mnogo raspoloživih prihoda“, kaže Hersmen.

Može li vještačka inteligencija postići isto?

Prema podacima projektnog tima, rudarenje bitkoina donosi svega nekoliko centi prihoda po jedinici potrošene električne energije, zbog čega rudari mogu vrlo malo da plate snabdjevaču.

Računarski poslovi povezani sa vještačkom inteligencijom donose znatno veće prihode uz istu potrošnju energije.

Zato je ključno pitanje projekta: Mogu li računari za vještačku inteligenciju postići ono što su postigle mašine za rudarenje bitkoina, uz veće prihode za snabdjevače, ali i mogućnost da se isključe svaki put kada je struja potrebna lokalnom stanovništvu?

Postoje ohrabrujući pokazatelji da zainteresovani kupci već postoje.

Kompanija Likvidstar (Liquidstar), jedan od partnera projekta, navodi da je obezbijedila američke kompanije zainteresovane za iznajmljivanje više od 1.500 AI čipova u jednom data centru u Južnoj Africi.

Ti klijenti šalju zadatke putem interneta i plaćaju za dobijene rezultate.

Međutim, taj afrički data centar koristi standardnu elektroenergetsku mrežu, a ne mini-mrežu.

U okviru projekta Imerdžent Grid, Likvidstar će testirati AI računare koji koriste solarnu energiju, uz istovremeno snabdijevanje obližnje zajednice dodatnom električnom energijom.

Ipak, korišćenje vještačke inteligencije mnogo je zahtjevnije.

Zahtijeva znatno skuplje računare, a projekat se oslanja na pretpostavku da se računarski zadaci mogu raspoređivati u skladu sa potrebama lokalnog stanovništva.

Testiranje će obuhvatiti do deset lokacija u Keniji, Demokratskoj Republici Kongo, Sijera Leoneu i četvrtoj zemlji, čiji se izbor još finalizuje.

Organizacija povezana sa Rokfeler fondacijom pomoći će u finansiranju opreme i očekuje da joj sredstva budu vraćena iz prihoda od računarskih usluga, kako bi isti novac mogao da se koristi za finansiranje novih lokacija.

Ona, međutim, neće finansirati rudarenje bitkoina, iako će na pojedinim lokacijama biti zastupljene obje aktivnosti.

Državni univerzitet Arizone (Arizona State University) nezavisno će procijeniti rezultate projekta.

Koji su najveći rizici?

Za sada nema rezultata testiranja primjene vještačke inteligencije, a najveća zabrinutost odnosi se upravo na problem zbog kojeg se Amerikanci protive izgradnji data centara.

Rudarenje bitkoina ne može lako da istisne stanovnike sela iz potrošnje električne energije jer rudari za struju plaćaju manje od lokalnog stanovništva.

Kompanije koje koriste vještačku inteligenciju, međutim, mogu da plate znatno više.

Upravo taj rizik stoji iza protivljenja data centrima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Odgovor projekta je jasno pravilo.

„Uvijek morate da obezbijedite da lokalna zajednica ima prioritet“, kaže Herskovic.

Računari će se isključivati kada stanovnicima bude potrebna električna energija, dok će univerzitet pratiti da li cijene i kvalitet snabdijevanja ostaju na zadovoljavajućem nivou.

Postavlja se i pitanje ko će iznajmljivati računarske kapacitete iz kontejnera u ruralnoj Africi, umjesto da koristi usluge Amazona ili Gugla (Google).

„Ne znamo sa stopostotnom sigurnošću da li će ovo funkcionisati“, kaže Herskovic. „Ne želimo da pretjerujemo u predstavljanju mogućnosti projekta.“

On smatra da su tehnološki giganti godinama unaprijed rezervisali veliki dio svjetskih računarskih kapaciteta, zbog čega manje kompanije moraju da traže alternativna rješenja.

Pored toga, kontejner sa računarima može se postaviti za nekoliko sedmica ili mjeseci, dok izgradnja velikog data centra traje godinama.

„Želimo da dođemo do situacije u kojoj elektrifikacija više nije najveći problem, već je glavno pitanje kako obezbijediti električnu energiju po pristupačnoj cijeni“, kaže Hersmen.

U Americi se borba oko data centara vodi zbog pitanja ko će dobiti električnu energiju.

U ruralnim djelovima Afrike projekat Imerdžent Grid ispituje mogu li računari pomoći u finansiranju snabdijevanja strujom, a da pritom nikada ne uskraćuju električnu energiju ljudima kojima je ona prvenstveno namijenjena.

Ken Silverstein, saradnik Forbesa

The Data Center Americans Hate Could Light Up Rural Africa