Istine i zablude o oslobađanju od stresa: I moje brige trče sa mnom

Tješim se da i svi drugi „inficirani“ OCR trkama „smaraju“ ponekad osobe iz svog okruženja, članove porodice, prijatelje i kolege pričama o ovom sportu. Ja svakako da.

Dokaz je, između ostalog, i ovaj tekst. Dijeleći sa kolegama prije nekoliko dana utiske o tekstu na koji sam naletjela na jednom portalu a u kojem je pisalo kako sve više menadžera u Srbiji bijeg od stresa i izduvni ventil nalaze upravo u ovakvim trkama, urednik me je iznenada upitao: „Je li to tačno? Možeš li na tim trkama pobjeći od stresa ili tvoje brige trče zajedno sa tobom? Da li bi mogla to da napišeš“?

Priznajem, zateklo me je to pitanje. I iznenadilo. Nisam imala brz i jednostavan odgovor. Podstakao me je na razmišljanje. O čemu ja u stvari mislim dok trčim? I šta osjećam u tim trenucima?

Sigurna sam da bi na mnogo lakši, logičniji, a svakako stručniji način ljudi koji se bave brigom o našem fizičkom i mentalnom zdravlju dali odgovor na ovo pitanje. Ja se ne usuđujem da pišem o tome šta se u našem tijelu ili umu dešava dok trčimo, koje hormone lučimo i oslobađamo, odnosno zbog čega se na licima tih ljudi daju pročitati neopisiva sreća i zadovoljstvo. Nemam ni približno dovoljno znanja da bih to mogla da objasnim.

Ali usudiću se da pokušam da objasnim šta sama osjećam dok trčim. I da ujedno odgovorim na Ivanovo pitanje. Trče li moje brige sa mnom?

Još intenzivnije razmišljam o problemima

Znam da ću neke razočarati odgovorom, ali zabluda je da u momentu kada se označi start trke ona na nas utiče kao amnezija i odnese sve brige sa kojima smo na tu trku došli. To se ne dešava. Meni barem ne.

Naprotiv, samoća, tišina i priroda kojima sam okružena tokom trčanja čine da intenzivno razmišljam o onome što me tih dana muči, bili to privatni ili poslovni problemi i odnosi. U tim trenucima sam sklona da analiziram, preispitujem se, proživljavam ponovo neke situacije, vodim unutrašnje dijaloge…

Ta zaokupljenost sopstvenim mislima nekoliko puta mi je pomogla da lakše savladam neku trku ili tešku dionicu, jer OCR, što je skraćenica za Obstacle course racing, najčešće podrazumijeva brdovite terene prilično zahtjevnih uspona i savladavanje prilično teških prepreka. Razmišljajući o problemima, manje sam mislila na tu borbu koju vodim sa sobom kada tijelo neće da me sluša u mjeri u kojoj bih željela, pa počnem da se pitam „šta je meni sve ovo trebalo“. A ima i toga.

Ali, istovremeno mi se dešavalo da baš tokom trke, analizirajući i preispitujući se, lakše donesem neku odluku, presiječem, odlučim da neku nepravdu ili nemili događaj prihvatim, da se sa nečim jednostavno lakše pomirim.

Vjerujem da bi i za to stručni ljudi iz rukava dali neko logično objašnjenje povezano sa procesima koji se dešavaju u našem tijelu ili umu dok trčimo.

I vrapci na grani već znaju da mi tokom trčanja lučimo hormone zaslužne za osjećanja sreće i zadovoljstva. Mada ne umijem da opišem tu salvu osjećanja koja obuzmu čoveka kada istrči neku trku i prođe kroz cilj, potvrđujem da je to trenutak neopisive sreće, ma sa kakvim brigama da ste krenuli sa starta. I ne znam sa čime tačno bih mogla to da uporedim.

Sjećam se kako sam nakon što sam prvi put istrčala jednu od najtežih i najzahtjevnijih OCR trka u Srbiji, pomislila kako bih u tom trenutku mogla ponovo da pređem istu trasu da mi je samo neko rekao „ajmo“. A zapravo sam neki minut pre toga osjećala takve grčeve u nogama, kao da će me svakog trenutka izdati. A sjutradan, od bolova u mišićima jedva da sam mogla da ustanem iz kreveta.

Samopouzdanje je zarazno

Uostalom, ja sam se zbog ljubomore koju sam osjećala prema tim ljudima sa čijih je lica, i uprkos fizičkoj iscrpljenosti, isijavala neka nedokučiva sreća i odlučnost, i usudila da se u tome oprobam. I to u zrelim godinama.

Kasnije sam shvatila da ta sreća na licima ne znači da trka izbriše brige iz naše glave trajno, čak ni tokom same trke, ali o njima sasvim sigurno razmišljate kao o nečemu lakše i jednostavnije rješivom nego što se činilo sat ili dva ranije.

Zašto bi se čovjek, u suprotnom, izlagao takvim naporima. Čisto sumnjam da je u pitanju naša samosvijest o tome koliko je sport važan za zdravlje ili koliko je važna prečica za postizanje željenog fizičkog izgleda.

Najvažnije sam ostavila za kraj.

Na moju odluku da krenem u ovu avanturu presudno je osim pomenute ljubomore uticala i podrška ljudi iz tima sa kojim trčim. Oni su u mene vjerovali i onda kada ja nisam.

Za nastavak je, sa druge strane, zaslužno samopouzdanje koje kao da raste sa svakom novom istrčanom trkom i svakim novim postignutim rezultatom koji obično bude bolji od onog prethodnog kao i uvijek i u svemu čemu smo posvećeni. I to samopouzdanje je zapravo ono čime se inficiramo i zbog čega ni ja, ali ni oni sa kojima trčim, ne odustaju lako od trka.

I ne samo da raste kada su trke u pitanju, to samopouzdanje ima sklonost da se širi i na sve druge segmente života, uključujući i posao. I doprinosi da se lakše borimo i sa stresom i sa svakodnevnim brigama i izazovima.

Biće da je i to razlog zbog kojeg ovi menadžeri sa početka teksta i svi oni koji rade odgovoran i stresan posao posežu za nekim vidom zahtjevne i fizički iscpljujuće rekreacije.

Petrica Đaković, Forbes Srbija