Biolog objašnjava zašto ljudi spavaju samo sedam sati – manje od bilo kog drugog primata

Sedam sati zvuči kao razumna, čak i izdašna količina sna – broj koji bi ljekar vjerovatno odobrio, a umorni roditelj poželio. Međutim, među primatima, ljudi su vrsta koja spava najmanje, a ne neka udobna sredina, kako bi se na prvi pogled moglo učiniti.

Model zasnovan na veličini tijela, veličini mozga i načinu ishrane – varijablama koje prilično pouzdano predviđaju koliko sna je potrebno određenoj vrsti primata – pokazuje da bi vrsta građena poput naše trebalo da spava približno 9,5 sati dnevno. Ljudi, međutim, u prosjeku spavaju oko sedam sati. Taj jaz između predviđenog i stvarnog trajanja sna u naučnoj literaturi ima i svoj naziv: paradoks ljudskog sna. Razlog je to što se direktno kosi sa očekivanjem da bi veći i metabolički zahtjevniji mozak trebalo da traži više vremena za odmor i oporavak.

Paradoks ljudskog sna

Od približno 30 vrsta primata čiji je san dovoljno detaljno proučen da bi se mogao porediti, ljudi su na posljednjem mjestu po ukupnom trajanju sna.

Pavijani, lemuri i različite vrste majmuna – životinje sa znatno manjim mozgom od našeg i, u mnogim slučajevima, mnogo nesigurnijim i izloženijim mjestima za spavanje – spavaju više od ljudi, ponekad i znatno više.

Kada bi veći mozak jednostavno zahtijevao više sna za razvoj i održavanje, kao što pretpostavlja standardna teorija, ljudi bi trebalo da spavaju najviše od svih primata na listi, a ne najmanje.

Upravo zato je riječ o pravoj naučnoj zagonetki, a ne o urednoj potvrdi onoga što bismo intuitivno očekivali. Jasno je da nešto drugo, osim same veličine mozga, određuje koliko ćemo spavati. Zbog toga je ovo pitanje dobilo sopstveni naziv i postalo predmet posebne oblasti istraživanja.

Zašto ljudi spavaju manje, a ne više

Vodeće objašnjenje među istraživačima zapravo nije vezano za veličinu mozga, već za bezbjednost. Ono je detaljno predstavljeno u studiji objavljenoj 2018. godine u časopisu American Journal of Physical Anthropology.

Većina primata spava na zaista rizičnim mjestima: na drveću, duž grana, tokom čitave noći izložena predatorima koji love u mraku.

Takav rizik utiče na količinu sna koju određena vrsta može sebi bezbjedno da priušti. Pomalo kontraintuitivno, opasno okruženje često ne dovodi do kraćeg sna, već do češćeg i isprekidanog odmaranja. Mnogi primati koji spavaju na nesigurnim mjestima odmaraju se u kratkim intervalima upravo zato što je za njihov opstanak važnije da ostanu djelimično budni tokom noći nego da imaju jedan dug, dubok i okrepljujući period sna.

Ljudi su kroz evoluciju izabrali bitno drugačiji put.

Spavajući najprije u grupama, a kasnije u zaklonima i uz vatru, naši preci dostigli su nivo bezbjednosti koji većina drugih primata nikada nije iskusila. Ta bezbjednost omogućila je da ljudski san postane koncentrisan, dubok i efikasan na način koji nije moguć na izloženoj grani drveta.

Vremenom je san postao čvrst, neprekinut blok odmora, umjesto niza kratkih, nemirnih i opreznih drijemeža tokom noći, na koje se mnogi drugi primati i dalje oslanjaju.

Ova teorija, međutim, ne tvrdi samo da nam je bezbjednost omogućila da mirno spavamo. Ona kaže i da je upravo zahvaljujući toj sigurnosti ljudski san postao toliko efikasan da nam je ukupno potrebno manje sati kako bismo se potpuno oporavili i normalno funkcionisali.

Studija objavljena 2008. godine u časopisu Evolution, koja je obuhvatila više od 100 vrsta sisara u različitim ekološkim uslovima, ukazala je na isti širi obrazac: struktura sna povezana je sa rizikom i metaboličkim potrebama podjednako snažno kao i sa veličinom mozga, a u nekim slučajevima čak i snažnije.

Dio te efikasnosti vidi se u jednoj specifičnoj fazi sna.

Ljudi provode znatno veći dio ukupnog vremena spavanja u REM fazi nego bilo koji drugi do sada proučavani primat. REM je faza koja se najčešće povezuje sa sanjanjem i obradom emocionalnih sjećanja.

Iako, dakle, ukupno spavamo manje od svojih evolutivnih srodnika, nesrazmjerno veliki dio našeg sna pripada upravo ovoj fazi intenzivne obrade informacija.

To se uklapa u širu ideju da ljudski san nije evoluirao tako da bude dug i opušten, već kratak i sadržajan – da pruža više koristi u manjem broju sati, umjesto da jednostavno predstavlja skraćenu verziju istog procesa.

Zašto je ljudski obrazac spavanja jedinstven

Ovo je i dalje otvoreno naučno pitanje, a ne konačno riješen slučaj. Jednu važnu komplikaciju posebno treba uzeti u obzir.

Kako je evoluciona ekološkinja Izabela Kapelini rekla za Smithsonian Magazine u intervjuu iz 2022. godine, većina onoga što danas znamo o snu primata potiče iz posmatranja životinja u zoološkim vrtovima ili istraživačkim centrima.

U takvim sredinama stvarna opasnost od predatora potpuno je uklonjena. Ipak, obrasci spavanja životinja ne moraju nužno da se promijene kako bi odražavali tu novu i njima neprirodnu bezbjednost.

Zbog tog nesklada teško je utvrditi koliko izmjereno trajanje sna određene vrste odražava duboku evolutivnu prošlost, oblikovanu tokom miliona godina, a koliko vještačke uslove života u zatočeništvu. To predstavlja ozbiljno ograničenje velikog dijela dosadašnjih istraživanja.

Veličina tijela i metabolizam dodatno komplikuju sliku, i to na način koji ne nudi jednostavan odgovor.

Većim životinjama je, proporcionalno gledano, uglavnom potrebno manje sna nego manjim. Taj odnos je eksplicitno modelovan u studiji objavljenoj 2007. godine u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. Kao ilustracija tog obrasca, studija navodi da miš dnevno spava približno četiri puta duže od slona.

Ni ljudi se, međutim, ne uklapaju uredno u obrazac zasnovan na veličini tijela. Spavamo kratko uprkos tome što bi naša tjelesna masa predviđala da budemo negdje bliže sredini.

To je jedan od razloga zbog kojih se složenost mozga i dalje predlaže kao dodatni faktor, uz bezbjednost i metabolizam. Koliki je njen stvarni doprinos, ipak, ostaje otvoreno pitanje.

Paradoks, na kraju, nije u tome što ljudi spavaju previše, niti u tome što spavamo nerazumno dugo prema svakodnevnim standardima.

Paradoks je u tome što spavamo znatno manje nego što bi, prema modelima, mozak poput našeg „trebalo“ da zahtijeva.

A izgleda da nam to uspijeva zato što je naš san neuobičajeno bezbjedan i efikasan: koncentrisan u jedan period, izrazito dubok, bogat REM fazom i neometan na način koji većina drugih primata sa kojima dijelimo planetu vjerovatno ne iskusi tokom čitavog života.

Posmatrano iz tog ugla, sedam sati nije raskošan i pretjerano dug odmor, kako bi moglo izgledati kada ga uporedimo sa popodnevnim drijemanjem kućne mačke ili opreznim polusnom pavijana.

Naprotiv, to je gotovo sušta suprotnost luksuzu: metabolički zahtjevan ljudski mozak pronašao je način da traži manje sna jer je, prvi put u istoriji primata, mogao sebi da priušti da spava kvalitetno, umjesto samo dugo.

Scott Travers, saradnik Forbesa

A Biologist Explains Why Humans Sleep Just 7 Hours (Less Than Any Other Primate)