Intervju star 100 godina: Kako je Tomas Edison predvidio solarne panele i električne vozove

Tomas Edison (Thomas Edison) zauzeo je prvo mjesto na našoj listi 250 najvećih inovatora u istoriji Amerike. U njegovu čast objavljujemo intervju iz izdanja od 15. juna 1929. godine (kojeg je radio Dadli Nikols (Dudley Nichols). U njemu je predvidio solarnu energiju i električne vozove.

Poslije više od 50 godina neprekidne plodnosti u pronalazaštvu, tokom kojih je ne samo iznjedrio već i trajno utemeljio električnu eru, Tomas Alva Edison vjeruje da smo tek stigli do pješčane obale velike nove Epohe volta i ampera, da smo tek pokvasili potkoljenice u okeanu izuma i otkrića.

U osamdeset drugoj godini, Edison, najveći pronalazač kojeg je svijet ikada upoznao (jer se njegov uspjeh nije sveo na jedan vrhunac), blistavi starac sa toplom radošću dječaka na svom lijepom, krupnom licu i mentalnom usredsređenošću mladića u svojim jasnim plavim očima, rekao je autoru u posebnom intervjuu za Forbes neke od misli koje su mu bile na umu o pravcu u kojem će se svijet kretati.

Prije svega, Edison vjeruje da dolazi vrijeme kada će čovječanstvo u velikim razmjerama direktno crpiti električnu energiju iz Sunca. Otkako je doba pare pokrenulo svijet ubrzanim tempom, mi zapravo trošimo bankovni račun drevne sunčeve svjetlosti. Ugalj je sunčeva energija davno uskladištena u vegetaciji, nafta je ista ta energija sačuvana u nižim oblicima životinjskog svijeta. Ali, kao i svi bankovni računi, i oni mogu biti iscrpljeni, mada gospodin Edison nema bojazni za opstanak čovječanstva po tom pitanju.

Potražnja će rasti sa rastom moći nad prirodom

„Čovjek će uvijek moći da iz prirode stvori onoliko energije koliko mu je potrebno“, rekao je. Potom je ukazao na neke od načina na koje ćemo moći da unovčimo naš tekući prihod od Sunca, koji se najvećim dijelom rasipa. Kao da smo bića koja hodaju pod stalnom zlatnom kišom novca, a ipak nijesu u stanju da se sagnu i podignu makar jedan novčić.

Čovjek neće samo pronaći način da prikupi sav taj „novac“, vjeruje Edison. Otkriće i druge izvore ogromne energije koje će tražiti u sve većim količinama kako se njegova inteligencija bude širila i težila većoj moći nad prirodom.

Edison, koji je 11. februara napunio 82 godine, ove godine je prvi put poslije više decenija propustio svoj tradicionalni rođendanski intervju sa novinarima. Taj intervju je postao institucija za metropolitansku štampu. Reporteri su dolazili iz Njujorka, Čikaga, Filadelfije (pisac ovih redova često među njima) u onu staru laboratoriju visokih plafona u Orindžu, Nju Džerzi, gdje bi ih, poslije uobičajenih ceremonija, Vilijam H. Medoukroft (William H. Meadowcroft), gotovo jednako važan dio slike kao i sam Edison, uveo pred sjedokosog starca. Onda bi se ukrstile olovke sa rezultatima koji su svakog puta natjerali svijet da sljedećeg jutra razmišlja.

Ali ove godine gospodin Edison bio je u Seminol Lodžu, svom domu na Floridi, u Fort Majersu, te je intervju izostao. Propust koji se, kako sada možemo objaviti, nadoknađuje ovim intervjuom za Forbes.

Jedan izum na dvije nedjelje

Kao i obično, pitanja i odgovori su zapisivani, jer je čovjek koji je više od 50 godina u svom čudesnom mozgu kovao po jedan novi izum u prosjeku svake dvije nedjelje, čiji je um stvorio industrije čije se bogatstvo procjenjuje na pet puta više od ukupne količine novca u opticaju, danas gotovo potpuno gluv. Slabost koja je više muka za druge nego za njega. Omogućava mu da razmišlja i meditira bez prekida usred ćaskanja ili sitnih zvukova. I ne predstavlja stvarnu neprijatnost za čovjeka koji je po svojoj prirodi davalac, a ne primalac. Tokom čitavog života Edison je znanje primao očima, čitanjem, a ono što je davao – davao je svojim izuzetnim radničkim rukama…

„Svi ljudi“, rekao mi je jednom Nikola Tesla, „jesu ili centripetalni ili centrifugalni.“ … Tomas Alva Edison je centrifugalni tip. Ideje koje su se zavrtjele iz njegovog dubokog, nedokučivog vrtloga pokrenule su svijet, ako ne zapalile – onda barem naelektrisale.

„Da li vjerujete“, napisao sam, „da je doba električnih izuma i otkrića završeno?“.

Bez trenutka oklijevanja, Edison je odlučnim rukopisom, kratkom olovkom, zapisao: „Ne. Tek je počelo“.

On nikada ne izgleda kao da razmišlja. Istina je da je o ovim pitanjima razmišljao više nego iko drugi ko je ikada živio. I sav taj mlin misli uskladišten je u spremnicima za trenutnu upotrebu. Edison uvijek razmišlja. To je jedna od njegovih izuzetnih osobina. Posmatrao sam ga na raznim mjestima: u laboratoriji, na javnoj večeri, kada su mu dostojanstvenici uručivali Medalju Kongresa. I uvijek biste vidjeli onaj čudan izraz zaborava kako mu se spušta na lice dok tone u razmišljanje. To može jer je uvijek opušten, uvijek originalan, svoj. Njegov mozak uravnotežen je na sopstvenim savršenim ležištima, nezavisan od lepršanja i buke spoljnog svijeta.

Premalo razmišljamo

I čovjek se sjeti one uokvirene maksime koja visi pored njegovog stola u laboratoriji u Orindžu: „Gotovo da ne postoji ništa na svijetu čemu čovjek neće pribjegavati kako bi izbjegao pravi napor razmišljanja“.

Edison vjeruje da svi mi razmišljamo premalo, daleko ispod svojih mogućnosti. Naši mozgovi su motori, smatra on, koje većina nas koristi sa svega 10 ili 15 procenata efikasnosti. Ali ne i Edison: on je svoj veliki motor uvijek tjerao na 100 odsto. Ili barem bliže toj idealnoj brojci nego bilo koji čovjek njegovog vremena.

„Da li je doba nezavisnog pronalazača završeno?“, pitao sam.

„Ne“, odgovorio je.

„Da li su ga zamijenile horde industrijskih istraživača? Drugim riječima, da li je doba privatnog istraživanja ustupilo mjesto korporativnom istraživanju u primijenjenoj nauci?“.

„Ne“, rekao je Edison.

„Pa dobro, mislite li da će budući izumi poticati od privatnih pojedinaca ili iz velikih komercijalnih laboratorija?“.

„Uglavnom od privatnih pojedinaca“, napisao je. „Ili od izuzetnog čovjeka u korporativnoj laboratoriji“.

Time je uzdrmao ustaljeno mišljenje, jer se posljednjih 10 godina smatralo da je doba velikog individualnog pronalazača završeno.

Želja za pronalascima će uvijek postojati

„Ako“, napisao sam, „rad na pronalascima prelazi sa privatnih pojedinaca u velike korporativne laboratorije, mislite li da će podsticaj za izume oslabiti ili nestati?“.

„Ne“, rekao je Edison. „Potrebna je patentna komisija ili sud, kome bi svi patenti bili povjereni na upravljanje u ime pronalazača. Taj sud bi izdavao licence, uvijek zadržavajući dio tantijema za pronalazača, koji on ne bi mogao da prenese niti umanji“.

Edison je sam podvukao riječi „na upravljanje“. I bilo je očigledno da je to pitanje duboko promišljao i snažno osjećao. Bilo je to nešto o čemu bi Vašington mogao da razmisli… Dok sam se zadržavao na temi podsticaja za pronalaske i kako bi on mogao biti pogođen industrijskim promjenama, izrazio sam i ličnu radoznalost o Edisonovom sopstvenom, doživotnom porivu za stvaranjem.

Zato sam napisao: „Da li ste ikada željeli da izumite nešto zato što je u tome bilo novca ili jednostavno radi stvaranja novih stvari za čovječanstvo?“. Takođe sam pitao da li bi Edison mogao biti tako plodan da su njegove ideje pripadale velikoj korporaciji koja ga hrani, oblači i oslobađa finansijskih briga.

„Uvijek sam pronalazio“, napisao je ozbiljno, „da bih došao do novca za dalje izume“.

„Možete li da zamislite neko revolucionarno otkriće ili izum na pomolu koji bi uzdrmao, radikalno promijenio ili privremeno poremetio razvoj električne industrije?“.

„Ne mogu da zamislim takvo otkriće, ali je moguće“.

O bežičnom prenosu energije i nestanku nafte

„Mislite li da će većina novih otkrića biti u oblasti radija ili u starijoj oblasti žične električne energije?“.

„Mislim da će žična električna energija biti dominantna“, napisao je. „Osim ako se ne dogodi neko veliko otkriće koje nam sada nije poznato“.

„Po vašem mišljenju, hoćemo li ikada imati bežični prenos električne energije?“

„Izuzetno teško“, rekao je, „osim u manjoj mjeri“.

„Mislite li da će sva željeznička mreža u Americi i u svijetu na kraju biti elektrifikovana?“.

„Vrlo veliki dio“, napisao je.

„Vjerujete li da će doći vrijeme kada će svjetske zalihe nafte biti iscrpljene i kada će se čovjek okrenuti električnim vozilima?“.

„Ako bi nafta bila iscrpljena“, napisao je Tomas Edison, „energiju za automobile možemo dobijati iz prah-uglja, benzola, alkohola“.

„Mislite li da će čovjek uvijek moći da iz prirode stvori onoliko energije koliko mu je potrebno?“.

„Da“.

„Hoće li se energija vjetra, plime i oseke, talasa i toplote Zemljinog jezgra jednog dana koristiti, pored pare i riječne snage kao danas?“.

„Vulkanska toplota se već koristi za proizvodnju energije“, rekao je. „Na nekoliko mjesta u Italiji, na jednom u Kaliforniji. Energija plime i oseke u Mejnu i na drugim mjestima“.

Novi oblici energije

„Mislite li da će se sunčeva svjetlost ikada direktno pretvarati u električnu energiju u velikim razmjerama za potrebe čovjeka?“.

„Da“, zapisao je Edison.

„Smatrate li da je električna energija konačni oblik energije u prirodi koji čovjek može koristiti, ili je zamislivo da bude otkriven i iskorišćen neki drugi oblik? Ukratko, postoji li ikakav zamisliv oblik energije izvan svjetlosti, toplote, radioaktivnosti, gravitacije i elektriciteta?“.

„Mislim“, napisao je Edison promišljeno, „da postoje i drugi oblici energije koji još nijesu otkriveni“.

„Da li je vjerovatno da će biti pronađen neki novi način proizvodnje električne energije osim baterije i dinama? Možete li da zamislite neki drugi oblik električnog generatora u neograničenoj budućnosti?“.

„Možda ćemo u budućnosti dobijati električnu energiju direktno iz uglja“, napisao je. „To je već urađeno u manjoj mjeri“.

„Mislite li da su svi načini skladištenja električne energije već otkriveni? Možda to znači: da li mislite da će vaša sopstvena akumulatorska baterija ikada biti nadmašena?“.

„Bilo bi izuzetno teško“, napisao je, dok su mu plave oči zaiskrile, „pronaći neku drugu hemijsku reakciju koja bi je nadmašila. Ali je moguće“.

A sada je uslijedilo završno pitanje. „Ako uporedite električnu industriju“, napisao sam, „sa životom jednog čovjeka – industriju koja je vaše sopstveno dijete i koja je, recimo, prije 40 godina bila odojče – u kojoj fazi života se ona sada nalazi? U srednjim ili poznim godinama?“.

Edison nije razmišljao ni sekundu, već je olovkom zapisao dvije riječi: „Beba koja vrišti“.

Evropsko porijeklo

I sa mišlju o toj bebi koja vrišti, o dobu turbo-generatora koji zavijaju, o Brodvejima koji blješte električnim sjajem i odjekuju glasnim zvučnicima i radijima iz izloga, o hiljadu i jednoj novoj stvari koja ubrzava čovjeka na njegovom putu nekuda, sagovornik je prestao da ispituje um ovog velikog osamdesetdvogodišnjaka. Slava koju uživa sasvim je zaslužena. Svako ko koristi električno svjetlo, gleda film, sluša fonograf ili se vozi električnom željeznicom, djelimično je njegov dužnik. Njegova otkrića nalaze se u temelju industrija koje zapošljavaju milione ljudi i stotine miliona kapitala. On je centralna figura jedne epohe primijenjene nauke. Njegova zemlja ga već decenijama s naklonošću smatra jednim od prvih građana svijeta.

A njegova zemlja može s radošću očekivati da će ga imati još dugo. Osamdeset dvije godine nijesu starost za jednog Edisona. Njegovo holandsko i škotsko porijeklo nosi mnogo dugovječnosti. Njegov pradjed, imućni njujorški bankar iz vremena Revolucije, doživio je 104 godine, a djed 102. Njegov otac je imao 94 kada je umro. Gospodin Edison, uz smijeh, kaže: „Ne očekujem da ću srušiti porodični prosjek“.

Štaviše, kada bi, recimo, doživio stotu, po sopstvenoj računici već bi bio drugoplasirani iza Metuzalema, jer je još kao šezdesetpetogodišnjak, na jednom od tih rođendanskih intervjua, rekao da je već živio 115 godina. „To jest“, objasnio je, „uradio sam dovoljno da me to čini starim 115 godina, radeći kao što drugi ljudi rade. I nadam se da ću nastaviti još 20 godina, što bi, računato prema prosječnom radu po danu, značilo da ću imati 155 godina… A onda“, nasmijao se, „možda naučim da igram bridž sa damama“.

Uspon Amerike i Edisona

Međutim, 17 od tih 20 godina već je prošlo, a Tomas Edison ne pokazuje nikakvu sklonost da igra partiju bridža sa damama. Odustao je od svog četvoročasovnog sna noću, sada spava nešto duže. Čak i drijemne tokom dana kada je umoran, uhvati kratku drijemku da uštedi vrijeme dok se nešto obavlja po njegovom nalogu. Ali je i dalje isti vrijedni i misaoni radnik kakav je bio prije 50 godina. A kada se, na jednom od svojih putovanja sa Henrijem Fordom (Henry Ford), zainteresovao za američko snabdijevanje gumom i moguću krizu koja bi mogla zadesiti zemlju, i kada mu je gospodin Ford doviknuo na uvo: „Zašto nešto ne preduzmeš po tom pitanju?“, Edison se nasmijao: „Hoću, odmah“. I od tada na svojoj eksperimentalnoj farmi na Floridi „burbankuje“ gumu iz korova i raznih biljaka (pravi nove sorte).

Njegov život obuhvatio je ogroman prostor, baš kao i njegovo vrijeme. Edison se pojavio na američkoj sceni neposredno poslije Građanskog rata. Kao mladi telegrafista čitao je djela Majkla Faradeja (Michael Faraday) i patentirao svoje prve izume. Zemlja je tada tek počinjala da mjeri sopstvene resurse. Gradila se transkontinentalna željeznica, pojavljivali su se prvi naftni milioneri. Karnegi (Carnegie) i Frik (Frick) započinjali su svoje karijere u čeliku i koksu.

Zemlja je takođe ulazila u novu industrijsku eru standardizovane proizvodnje. Rat joj je ostavio u nasljeđe velike fabrike odjeće i obuće, fabrike municije koje su prešle na proizvodnju poljoprivrednih mašina i željezare koje su prihvatile novi Besemerov proces. Počela je da shvata potencijale hemije i tehnologije.

Pitsburg i Midvejl zapošljavali su prve metalurške hemičare. Vilijam Selers obavio je prvi ozbiljan rad sa alatnim čelikom; otvorena je prva fabrika hemijskih boja. Elektricitet, igračka u vrijeme kada je Tindal držao svoje američke turneje ranih sedamdesetih godina 19. vijeka, postao je industrijska sila kada je iz Austrije stigla vijest o prvom dinamu.

Jedan odsto inspiracije, 99% znoja

Vrijeme je bilo zrelo za individualistu, pionira na pronalazačkom frontu industrije. Posebno je bilo zrelo za genija tako svestrane radinosti kao što je bio Edison. Ne samo da je u vrhunskoj mjeri posjedovao ono što psiholozi nazivaju „instinktom za pronalaženje rješenja“ – isti instinkt koji je od berbera Arkrajta, izrađivača instrumenata Vata, učitelja Ilaja Vitnija (Eli Whitney) i umjetnika Morza (Morse) načinio velike pronalazače – već je imao i izuzetan osjećaj za pritisak nove industrijske ere, jer, pronalasci zavise od industrijskih i društvenih potreba. Imao je i neobičnu sposobnost da gradi na opštem tehničkom i naučnom napretku. Svojim prilikama pristupao je metodom i strpljenjem naučnika. Prvih 40.000 dolara iskoristio je da izgradi laboratoriju i radionicu. Iako se jednom u šali nazvao „čista praksa“, za razliku od pokojnog dr Štajnmeca (Dr Steinmetz) kao „čiste teorije“, niko se nije temeljitije informisao o napretku nauke i „stanju tehnike“.

Neki od njegovih izuma predstavljaju godine neprekidnog, mukotrpnog eksperimentisanja. Da bi električno svjetlo postalo opšteprihvaćeno, neumorno je radio na dinamima, razvodnicima, prekidačima, vodovima, osiguračima, brojilima i drugim dijelovima sistema centralnih elektrana, koji danas čine temelj velike elektroindustrije. Ali je uvijek ostao individualista.

Genije ovog reda, koji je dar u šali opisivao kao „jedan procenat inspiracije i 99 procenata znoja“, rjeđi je od komete. On je više nego bilo koji drugi živi čovjek osnivač nove ere. Ostaje budućim generacijama da utvrde da li je, osim što je bio otac te nove epohe čiji će i sami postati dio, Tomas Alva Edison i predvidio kasniji razvoj: električnu energiju crpljenu neposredno sa Sunca, otkriće novih i još neimenovanih energija i rast elektroindustrije od „bebe koja vrišti“ do snage i dostojanstva nezamislive zrelosti.

Alex Knapp, Forbes

Thomas Edison On Powering The Future: A 1929 Forbes Interview