Zašto je dobra praksa korporacijskog upravljanja upitna u domaćim okvirima (I)

Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska nučna akademija (CENA)

Čemu nas uči svakodnevica ili kako je korporativno upravljanje viđeno  jezikom “malog” akcionara: Trenutak u kome se jedna osoba, makar na kraći rok odvaja od svog novca svakako spada u jedan od najdirljivijih ljudskih momenata. Rijetko koja ohrabrujuća izjava može da pripremi neku osobu na taj trenutak, ili da utješi nemir i razuzdanu strepnju koja tog nesrećnika od tada obuzima sve do radosnog trenutka kada mu se novac napokon vrati![1]

1. Kojim putem do „dobre prakse“ korporacijskog upravljanja

U naslovu rada postavljen upit temeljimo na, po nama, dosta raširenoj spoznaji da je današnji vrli korporacijski svijet, pri čemu mislimo na menadžment u najširem smislu tog pojma, dakle i na članove upravnih odbora, odbora direktora, nadzornog odbora i drugo, zarobljen u „zlatnim lisicama“ biznisa, uz to najčešće vođen vlastitim interesima rentijerskih vlasnika (preduzetnika). Po nama, to znači da su, podjednako, menadžment i proces korporacijskog upravljanja (u daljem tekstu KU), uprkos kontinuiranim „inovacijama“ u sferi zakonskih rješenja gdje ključna uloga pripada OECD-u, posmatrano iz pozicije akcionara, daleko od onoga što prepoznajemo kao „dobru praksu“ KU. Problem, posebno ako se fokusiramo samo na zemlje u tranziciji, nije samo što se ne nazire „svjetlo na kraju tunela“, nego što se ne traže prava rješenja za izlaz iz krize, dok se u isto vrijeme korporativni skandali gomilaju[2], a čitave nacionalne ekonomije su već odavno i bespovratno duboko zaglibljene u krizi koja je najčešće prouzrokovana patološkom moći korporacija, bolje reći neobuzdanim korporativizmom. 

U funkciji našeg opredjeljenja da vrijedi dodatno istraživati ponuđeni naslov ovog priloga, pođimo od taga da paradigmatsku osnovicu područja KU čini dosta širok korporativni pravni okvir i praksa donošenja odluka u odborima direktora i upravama korporacija. Podjednako, u teoriji i praksi KU, po nama,  s pravom, dominira spoznaja da između kvaliteta KU i kvaliteta funkcionisanja određenog preduzeća, pri čemu mislimo na krajnji ekonomski učinak, postoji više ili manje intenzivna pozitivna korelacija. Čineći taj proces zaokruženim, u tijesnoj vezi sa tim su i razni aspekti korporativnih finansija prije svega u dijelu izvještavanja i donošenja odluka. Pored toga, u okviru obuhvata predmetne regulative spada i čitav, poširi set zakona koji regulišu poslovanje privrednih društava, tržište i poslovanje hartijama od vrijednosti, zatim, tu su i stečajni zakoni, zakoni koji regulišu poslovanje brojnih finansijskih institucija, odnose sa zaposlenima, ugovorno pravo i teoriju, vlasnička prava, kompenzacione sisteme i bonuse menadžera, sisteme internog informisanja, interne kontrole i eksterne revizije; uopšte.

Brojni su primjeri sve do nivoa najvećih svjetskih kompanija koje su bile dio skandala i propasti izazvanih neodgovornim i hazarderskim ponašanjem menadžera, što je svaki put iznova ukazivalo na potrebu za uspostavljanjem valjanog upravljačkog obrasca ili onoga što se u praksi najčešće prepoznaje kao “dobra praksa” korporacijskog upravljanja”. Tako, npr. pokazalo se da nerijetko “menadžeri mogu voditi preduzeće na način koji obezbjeđuje ostvarivanje njihovih ciljeva (realizacija bonusa), ali na štetu akcionara, kao i na štetu ostalih stejkholdera, što na kraju može dovesti i do posljedica koje mogu biti kobne i po samu korporaciju. Štetnim vođenjem, menadžeri u kratkom roku mogu ostvarivati profit i bonuse, ali u dužem roku ovakav način upravljanja biva otkriven, što dovodi do pada tržišne vrijednosti preduzeća, opadanja bogatstva investitora, narušavanje interesa stejkholdera, i posljedično korporacija upada u krizu što je po najgorem scenariju može odvesti u stečaj i likvidaciju” (Dogandžić, S; 54). Kada je u pitanju obuhvat i sadržaj Principa KU isti su podijeljeni u šest poglavlja[3]:

1. Osiguravanje temelja za djelotvoran okvir za korporacijsko upravljanje;
2. Prava učesnika i ključnih vlasničkih funkcija i jednako postupanje prema njima;
3. Institucionalni investitori, berze i drugi posrednici;
4. Objavljivanje i transparentnost;
5. Odgovornosti odbora i
6. Održivost i otpornost.

U funkciji boljeg razumijevanja svrhe ovog rada polazimo od toga:  

1. „da korporativno upravljanje možemo shvatiti kao sistem pomoću koga vlasnici preduzeća (akcionari ili imaoci udjela) kontrolišu menadžment kako bi time osigurali efikasno poslovanje toga preduzeća i osigurali maksimalizaciju bogatstva njegovih vlasnika i
2. da je dobro KU ono koje uzima u obzir sve učesnike u korporacijama u punoj mjeri (stakeholders).  U tom smislu korporativno upravljanje označava rukovođenje, moć, dužnost i uticaj, odgovornost i nadzor”[4].

Posmatran u užem smislu, dobar sistem KU treba da akcionarima osigura da će uprava preduzeća, prije svih top-menadžment, uključujući bord i izvršne direktore koje je on angažovao, ostvariti ciljeve korporacije i time ispuniti temeljnu obavezu, a to je stvoriti što više „vrijednosti“ za same vlasnike. U tom smislu proces KU treba, u mjeri u kojoj je to moguće, usmjeriti na jednostavne obrasce i principe ponašanja (Fernando et al, 2017):

1. Akcionari biraju direktore koji ih zastupaju;
2. Direktori glasaju o ključnim pitanjima i usvajaju većinsku odluku;
3. Odluke se donose na transparentan način tako da akcionari i drugi, mogu da se pouzdaju u rad direktora;
4. Kompanija usvaja računovodstvene standarde, kako bi proizvela informacije potrebne direktorima, investitorima i drugim zainteresovanim stranama za donošenje odluka;
5. Politika i praksa kompanije privržena je važećim nacionalnim, državnim i lokalnim zakonima.

Mi ćemo se, ipak, u okviru ovog rada, sa unešto dominantnih i nerijetko suhoparnih pravnih aspekata najčešće razmatranih u praksi, pomjeriti ka, ne baš na prvi pogled i jasno prepoznatljivom, ekonomskom ili još bliže menadžment aspektu kao dominantnom u procesu KU. Pod time vidimo osnovni ekonomski problem, u osnovi višeslojan, sadržan u pitanju, kako će na pravi način biti rješen problem alokacije prava na odlučivanje i kontrolu prema subjektima koji su u situaciji da donose odluke o korišćenju korporacijskih resursa u cilju stvaranja vrijednosti, a koji su u isto vrijeme odgovorni prema brojnim akterima koje svojim direktnim ili indirektnim angažovanjem u korporaciji trpe izvjesni rizik. U uslovima kada je potpuno ruiniran koncept za koji su sistemski dizajnirani postojeći sistemi KU (anglosaksonski, kontinentalni, japanski, latinski), ovim je pitanje ili problem dobrog KU danas aktuelnije nego ikad. U tom smislu se u okviru ovog rada zagovara njegova reforma, odnosno redefinisanje pojedinih njegovih internih i eksternih mehanizama, što bi trebalo da bude od ključnog značaja u primjeni inovirane zakonske regulative u CG, koja stupa na snagu početkom 2026.godine (Zakon o privrednim društvima i drugi). Otuda je, posebno ako se ima u vidu ključna pozicija akcionara u pogledu upitne dobre prakse KU, potrebno potražiti odgovore na jedan broj pitanja koja slijede:

1. “Da li svi direktori, odnosno članovi odbora društva razumiju koncept KU i njegov značaj za društvo i njegove akcionare?
2. Da li je društvo, odnosno odbori direktora, upoznat s glavnim institucijama koje se bave pitanjima KU?
3. Da li su nadležni organi društva utvrdili jasnu i preciznu politiku upravljanja društvom i plan za unapređenje prakse upravljanja društvom?
4. Da li se preduzimaju aktivnosti na realizaciji ovog plana?
5. Da li je u društvu imenovano lice (na primjer, sekretar društva), ili poseban organ (na primjer, komisija odbora), nadležan za praćenje i nadzor nad politikom i praksom KU u društvu?
6. Da li su ključni rukovodioci društva upoznati s principima KU OECD-a, zakonskim okvirom KU u određenoj državi?
7. Da li je društvo usvojilo svoj kodeks KU? Da li društvo slijedi glavne preporuke kodeksa  KU čiju je primjenu usvojilo?
8. Da li je društvo u godišnje izveštaje o poslovanju uključilo i izveštaje o strukturi i praksi KU, uz posebno navođenje odstupanja od usvojenih pravila i objašnjenje razloga koji su ih uslovili?”[5]

Istraživanja pokazuju da je kvalitet KU u zemljama u tranziciji često nedoslijedan i odveć dugo ostaje razapet između “teorije” i prakse. Pri tome se, kao rizici i ograničenja u pogledu dostizanja nivoa “dobre prakse” u prvi plan najčešće ističu nerazvijen i česte promjene u institucionalnom okviru, nesposobnosti da se prevaziđu problemi poput slabih regulatornih mehanizama i tzv. agencijskog konflikta, zatim, slaba zaštita manjinskih akcionara čime se povećava rizik od manipulacija, nedovoljna transparentnost što negativno utiče na privlačenje stranih investitora, politički uticaj što narušava nezavisnost KU, nedovoljna usklađenost sa EU standardima, slaba implementacija CSR standarda i drugo.

• OECD principi korporacijskog upravljanja nisu „došli“ niodkuda

Prethodno navedeni podnaslov ne bi bio ništa manje iritantan u smislu aktuelnosti poruke koju želimo da ovim prilogom uputimo državama i komapnijama koje se oglušuju o značaj istih, da smo kazali sljedeće: „Načela skupine G20 i OECD-a o korporacijskom  upravljanju“ su naša nasušna potreba“. Inače, revidirani principi KUG20/OECD-a navedeni su u Dodatku OECD-ove preporuke o načelima KU[OECD/LEGAL/0413] koju je usvojilo Vijeće OECD-a 8. jula 2015. i ponovo revidirani 8. juna 2023. godine.

OECD Principi KU su nastali kao odgovor na sastanak Savjetodavnog vijeća OECD-a  od 27-28. aprila 1998. godine, u saradnji sa nacionalnim vladama i ostalim relevantnim međunarodnim organizacijama i privatnim sektorom, a u cilju razvoja seta standarda i smjernica KU. Počevši od njihovog usvajanja, ovi principi čine okosnicu procesa KU, kako u zemljama OECD-a,  tako i u onima van ove organizacije. Pored  toga, Forum za finansijsku stabilnost je ove Principe usvojio kao jedan od 12 ključnih standarda Stabilnih finansijskih sistema. Uostalom, Principi i čine osnovnu komponentu KU u izvještajima Svjetske banke/IMF-a o Pridržavanju standarda i propisa (ROSC[6]).

Kako se navodi u posljednji put revidiranom dokumentu “Svrha je Načela korporacijskog upravljanja da tvorcima politika pomognu u procjeni i unaprijeđenju pravnog, regulatornog i institucionalnog okvira za KU, s ciljem podsticanja ekonomske efikasnosti, održivog rasta i finansijske stabilnosti. To se prije svega postiže tako da se dioničarima, članovima odbora i rukovoditeljima, zaposlenima i relevantnim zainteresovanim stranama, kao i finansijskim posrednicima i pružaocima usluga pruže odgovarajuće informacije i podsticaji za obavljanje njihovih zadataka te da se pomogne osigurati odgovornost u okviru kontrolnih mehanizama”[7].

Nadalje, imajući u vidu prethodno pojašnjenje o svrsishodnosti pridržavanja principa KU, posve je jasno da sa intenziviranjem globalizacije tržišta, značaj istih postaje sve izraženiji, što se mjeri brojnim i negativnim posljedicama, posebno u državama gdje nije zaživjelo tržište kapitala. Naime, globalna ekonomska kriza dodatno je istakla strukturne nedostatke u sistemima KU, kako u razvijenim ekonomijama, još više u zemljama u tranziciji. Time se dobrim dijelom može objasniti evidantan masovni kolaps preduzeća, rast nezaposlenosti i povećanje broja ljudi koji žive na ili ispod granice siromaštva, čime je iznova potrebno aktuelizovati pitanje dobre prakse KU kao uzroka aktuelnih poremećaja u globalnoj ekonomiji.

Već i površna analiza posljedica poliekonomskih kriza koje u kontinuitetu samo variraju u pogledu njihovog intenziteta, ukazuje na to da značajan dio problema koji se tiču funkcionisanje ekonomskog sistema dobrim dijelom proizilazi iz slabosti i neefikasnosti postojećih mehanizama KU. Naime, uprkos postojanju brojnih pravila, kodeksa i preporučenih praksi, te otvorenih pitanja koja se tiču poslovne etike i odsustva društvene dogovornosti, ekonomska kriza je pokazala da je njihova primjena nedovoljno dosljedna i da je neophodno unapređenje standarda  KU radi jačanja stabilnosti i otpornosti ekonomskih sistema. U prilog navedenom ističemo da brojna, istraživanjem potvrđena iskustva, pokazuju da dobro  KU doprinosi održivom ekonomskom razvoju tako što: 

1. poboljšava poslovne rezultate kompanija i njihovu operativnu efikasnost,
2. poboljšava pristup tržištima kapitala,
3. umanjuje troškove kompanija u smislu pribavljanja kapitala i podiže vrijednost imovine, i
4. doprinosi boljoj reputaciji kompanije[8].

Posmatrano iz ugla njihovog stvarnog značaja kada se, iako neobavezujući dosljedno primjenjuju, „praktično korporacijsko upravljanje je proces razvoja troškovno-efikasnog KU za organizaciju, i uspostavljanje ‘najboljih praksi’ odmjeravanjem troškova nasuprot koristima. To se, umjesto njihovog poimanja kao još jednog seta nametenutih pravnih normi, postiže analizom specifičnih rizika organizacije, procjenom troškova i koristi, i korišćenjem lekcija iz prošlih korporativnih skandala, pri čemu je fokus na specifičnoj analizi rizika, analizi troškova i koristi, i učenju iz prošlosti“[9]. Međutim, i pored značaja koji im se s pravom pridaje, još uvijek se ni u teoriji, a u praksi još manje, nije iskristalisala  jedinstvena definicija KU koja se može primijeniti na sve situacije i sve pravne sisteme. Pokazalo se da razne definicije koje danas postoje u velikoj mjeri zavise od institucije ili autora, kao i od zemlje i pravne tradicije, što svakako utiče na nerazumijevanje istih, i otežava njihovu primjenu, dodatno i zbog toga što isti počivaju na principu dobrovoljnosti. Tako se, u zavisnosti od fokusa posmatranja, u teoriji mogu naći brojna i različita poimanja KU; navodimo neka od dostupnih:

• Korporacijsko upravljanje kao sistem pravila i procesa: Korporacijsko upravljanje predstavlja skup pravila, procedura i odnosa kojima se usmjerava i kontroliše rad preduzeća radi ostvarivanja dugoročne održivosti i odgovornog poslovanja.
• Korporacijsko upravljanje kao odnos između različitih interesnih aktera: Korporacijsko upravljanje obuhvata odnose između vlasnika, menadžmenta, odbora direktora i drugih zainteresovanih strana, s ciljem usklađivanja njihovih interesa i efikasnog donošenja odluka.
• Korporacijsko upravljanje kao mehanizam kontrole: Korporacijsko upravljanje podrazumijeva mehanizme nadzora i kontrole koji osiguravaju transparentnost, odgovornost i zakonitost poslovanja preduzeća.
• Korporacijsko upravljanje kao okvir za strateško vođenje: Korporacijsko upravljanje definiše strukture i procese koji omogućavaju donošenje strateških odluka, upravljanje rizicima i ostvarivanje ciljeva preduzeća.
• Korporacijsko upravljanje kao zaštita interesa investitora: Korporacijsko upravljanje obezbjeđuje zaštitu prava akcionara i investitora kroz transparentno izvještavanje, odgovorno upravljanje i efikasne kontrolne mehanizme.

Kao jedan, po nama valjan presjek prethodnih poimanja, navodimo pristup Međunarodne finansijske korporacije (IFC) koja KU definiše kao “strukture i procese za vođenje i kontrolu privrednih društava”. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), koja je 1998. godine prvi put objavila svoje Principe korporacijskog upravljanja, detaljnije definiše korporacijsko upravljanje kao “interna sredstva pomoću kojih se vode i kontrolišu akcionarska društva […], a koja obuhvataju grupu odnosa između menadžmenta društva, njegovog odbora, njegovih akcionara i drugih nosilaca interesa. Korporacijsko upravljanje obezbeđuje i strukturu kroz koju se postavljaju ciljevi društva i utvrđuju sredstva za dostizanje tih ciljeva i praćenje učinka. Dobro korporacijsko upravljanje treba da pruži odgovarajuću stimulaciju izvršnim rukovodiocima i članovima odbora u društvu, kako bi slijedili ciljeve koji su u interesu društva i akcionara i omogućili efikasan nadzor, time podstičući društva da efikasnije koriste resurse”[10].

U slučajevima kada se KU posmatra kao sistem pravila i procesa, focus je na tome da preduzeće funkcioniše na osnovu jasno definisanih mehanizama koji određuju kako se donose odluke, kako se vrši nadzor i kako se obezbjeđuje odgovornost svih učesnika u poslovanju. U tom pristupu kao ključni elementi sisetma pravila i procesa mogu se identifikovati sljedeći:

• Formalna pravila i regulative: Obuhvataju zakone, propise, interne akte, statute i politike koje definišu obaveze i ograničenja u poslovanju.
• Organizacioni procesi: Uključuju procedure donošenja odluka, upravljanje rizicima, interne kontrole i procese izvještavanja.
• Transparentnost poslovanja: Sistem pravila i procesa zahtijeva jasno, pravovremeno i tačno informisanje akcionara, investitora i drugih zainteresovanih strana investitora i drugih zainteresovanih strana.
• Odgovornost i nadzor: Pravila određuju ko je odgovoran za koje odluke, dok procesi obezbjeđuju nadzor nad radom menadžmenta i odbora direktora.
• Usklađivanje interesa učesnika: Cilj sistema je da minimizira sukobe interesa i obezbijedi da menadžment djeluje u korist vlasnika i drugih stakeholdera.

Sve ovo se čini s ciljem da se kroz pravilno raspoređivanje prava i odgovornosti obezbijedi dugoročno održavanje i povećanje vrijednosti akcionarskih uloga. S druge strane, eksterni aspekt KU usredsređuje se na odnose između društva i njegovih nosilaca interesa. Nosioci interesa su pojedinci ili institucije koje imaju interes u društvu. Takav interes može da proistekne iz propisa ili ugovora, kao i iz društvenih ili geografskih odnosa. Nosioci interesa obuhvataju investitore, ali i zaposlene, povjerioce, dobavljače, potrošače, regulatorne organe i državne organe, te lokalnu zajednicu u kojoj društvo posluje. Takođe, neki autori kao važan element u spisak nosilaca interesa sve češće uključuju i nosioce aktivnosti usmjerene na standarde koji se tiču zaštite životne sredine (engl. Environmental, Social, and Governance (ESG[11]).

---

[1] Nisam pronašao autora ovog teksta, moguće je da se radi o autorskom tekstu iz nekog bloga, foruma ili manje poznate knjige, a ne o široko prepoznatom citatu.

[2] Kao dobar primjer navodimo Facebookov izlazak na berzu sa inicijalnom javnom ponudom (IPO) 18. maja 2012. g. Ostalo je zapisano da su nezadovoljni investitori pred njujorškim sudom podigli tužbu protiv vlasnika Facebooka, M. Zakerberga i investicionih kuća Morgan Stenli, Berkliz kapital, Goldman Saks, JPMorgan Čejs i Merill Lynch, navodeći da im uoči javne ponude sredinom maja nisu bili predstavljeni istiniti podaci o predviđenoj zaradi. Facebooku i „Morgan Stenliju“ se postavljaju pitanja u vezi sa određivanjem početne cijene akcija, dok je „Nasdak“, kao berzanska platform Facebooka, priznala da je pogrešno organizovala njihovu prodaju. Kontroverzan ulazak na berzu Facebooka imao za posljedicu da je Zukerbeg od početka trgovanja akcijama na berzi Facebooka izgubio 1,5 milijardi dolara (njegovo bogatstvo se smanjilo sa 16,2 na 14,7 milijardi dolara).

[3] Mi smo se opredijelili da koristimo pojam „Principi“, s tim da se prepušta pojedinačnim jurisdikcijama da definišu taj pojam na funkcionalan način koji odgovara željenom ishodu i nerijetko se koristi termin “Načela”. Izraz „društvo” koji se koristi u tekstu obuhvaća pojmove „korporacija” i „društvo”. Vid.šire: “Načela OECD-a i G20”, str 10.

[4] “Comittee on Corporate Governannce”, London, 1998.g.

[5] Priručmik o korporacijskom upravljanju; str.4.

[6]The ICR Reports on the Observance of Standards and Codes (ROSCs)

[7] Vid.šire; OECD principi G 20; str.8

[8] Vid.šire; Korporacijsko upravljanje, priručnik; Međunarodna finansijska korporacija; Pennsylvania Ave. NW, Washington, DC 20433, United States of America

[9] Liman & Liman, 2004.g.

[10] Principi KUOECD-a (vidi: www.oecd.org).

[11]ESG standardi (okruženje, društvo, upravljanje)  odnose se na skup standarda za poslovanje kompanije koje društveno osviješteni investitori koriste za ocjenu potencijalnih ulaganja.