Šta uspješni ljudi rade drugačije kada osjete zavist
Zavist se obično smatra nečim čega bi trebalo da se stidimo. Kada je primijete kod sebe, ljudi je najčešće pokušavaju potisnuti ili govore sebi da ne bi trebalo tako da se osjećaju. Lako je pretpostaviti da su ljudi kojima u životu dobro ide jednostavno prevazišli taj osjećaj.
Međutim, ta pretpostavka nema mnogo osnova. Zavist je uobičajena i sasvim ljudska emocija i nema dobrog razloga da se vjeruje da je uspješni ljudi osjećaju rjeđe.
Ono što ih, čini se, izdvaja jeste navika da zavist posmatraju kao informaciju. Kada je osjete, pitaju se šta im ona govori o tome šta zapravo žele, a zatim rade na tome da to ostvare, umjesto da zamjeraju osobi koja to već ima.
Nedavna studija objavljena u časopisu Personality and Individual Differences pomaže da se objasni zašto neki ljudi na zavist reaguju na ovaj način, a drugi ne. Pokazala je da ljudi koji bolje regulišu svoje emocije češće doživljavaju onu vrstu zavisti koja podstiče samousavršavanje.
Zašto je zavist važna za ovu naviku
Autor studije Kristof Hag (Christophe Haag), profesor organizacionog ponašanja na poslovnoj školi Emlyon u Francuskoj, proučava neprijatne emocije.
On smatra da je preciznije neku emociju opisati kao prijatnu ili neprijatnu nego kao dobru ili lošu. Da li će na kraju biti dobra ili loša zavisi od toga na kakvo ponašanje navede osobu.
Zavist se dobro uklapa u tu ideju. Psiholozi već dugo razlikuju dva njena oblika:
Benigna zavist jeste neprijatna, ali podstiče osobu da se poboljša kako bi i sama ostvarila ono što neko drugi ima.
Zlonamjerna zavist takođe je neprijatna, ali vodi ka ogorčenosti i želji da druga osoba izgubi prednost koju ima.
Ta dva osjećaja u trenutku mogu biti veoma slična, ali vode ka sasvim različitom ponašanju. Zašto su neki ljudi skloniji jednom, a drugi drugom obliku zavisti dugo je bilo otvoreno pitanje.
Hag se zapitao da li bi emocionalna inteligencija mogla djelimično da objasni tu razliku. Fokusirao se na regulaciju emocija, odnosno sposobnost da osoba izabere djelotvoran način da se nosi sa osjećanjem nakon što se ono pojavi.
Problem je što većina istraživanja od ljudi traži da sami procijene sopstvene emocionalne sposobnosti, a takve procjene često više odražavaju opšte samopouzdanje nego stvarnu vještinu.
Zato je Hag tu sposobnost mjerio direktno.
Grupi od 442 odrasle osobe koje govore francuski dao je niz emocionalno zahtjevnih situacija i tražio od njih da izaberu najdjelotvorniji način da se sa svakom od njih nose.
Učesnici su takođe opisivali kako obično doživljavaju zavist. Hag je uzeo u obzir i druge faktore za koje se zna da utiču na reakciju ljudi na društvene prijetnje, uključujući samopoštovanje i nesigurnost u odnosima.
Ljudi koji su bili bolji u regulisanju emocija nijesu prijavljivali manje zavisti ukupno. Umjesto toga, prijavljivali su više benigne zavisti.
Njihova sposobnost regulacije emocija nije bila značajno povezana sa zlonamjernom zavišću. Čini se, dakle, da ta vještina utiče na pravac u kojem će se zavist razvijati, a ne na to da li će se uopšte pojaviti.
Navika da se zapitate na šta vam zavist ukazuje
Zamislite osobu koja sazna da je kolega dobio unapređenje kojem se i sama nadala.
Kod većine ljudi prva reakcija biće mješavina razočaranja i nelagode. Razlike nastaju u onome što se dešava poslije toga.
Neki počinju da traže razloge zbog kojih kolega nije zaslužio unapređenje.
Drugi dopuštaju da prvi osjećaj nelagode prođe, a zatim razmišljaju o tome šta je kolega radio drugačije i na čemu bi oni sami trebalo da porade.
Druga reakcija predstavlja naviku koju uspješni ljudi češće dijele.
Oni zavist tretiraju kao informaciju, a ne kao presudu o sopstvenoj vrijednosti.
To funkcioniše zato što je zavist prilično precizna emocija. Ljudi rijetko zavide zbog stvari koje im nijesu važne. Ona se uglavnom pojavljuje u vezi sa ciljevima koje već imaju, čak i sa onima koje možda još nijesu priznali ni sami sebi.
Obraćanje pažnje na zavist zato može pomoći osobi da jasnije shvati šta zapravo želi.
Hag tu promjenu opisuje kroz pitanje koje čovjek postavlja sebi.
Umjesto da se pita kako da prestane da osjeća zavist, predlaže pitanje: „Na šta će me ova emocija navesti da uradim?“
Kako zavist može postati motivacija
Tu se pojavljuje veza sa uspjehom.
Istraživanja benigne zavisti povezuju je sa postavljanjem ambicioznijih ciljeva i ulaganjem većeg napora.
Osoba koja zavist redovno pretvara u plan vjerovatno će se vremenom nastaviti usavršavati, a motivacija pritom dolazi iz osjećaja koji bi većina ljudi radije izbjegla da prizna.
Važno je naglasiti da to nije isto što i potiskivanje zavisti.
Potiskivanje emocije ne čini da ona nestane, a zavist koja se ne prizna možda ima veće šanse da preraste u ogorčenost.
Vještina koju je Hag mjerio podrazumijeva da osoba primijeti osjećaj i nauči da radi sa njim.
Šta ova navika ne može da uradi
Studija ima ograničenja koja treba uzeti u obzir.
Ispitanici su posmatrani u samo jednom trenutku, pa istraživanje ne može dokazati da sposobnost regulisanja emocija uzrokuje konstruktivniji oblik zavisti.
Moguće je i da veza funkcioniše u suprotnom smjeru – da ljudi koji godinama rade na ostvarivanju ciljeva usput razviju bolje sposobnosti regulacije emocija.
Većinu učesnika činile su žene, test regulacije emocija bio je kratak, a utvrđeni efekat relativno skroman.
Studija takođe daje zanimljiv uvid u ljude sklone zlonamjernoj zavisti.
Anksioznost zbog mogućeg odbacivanja bila je snažno povezana sa njom.
To ukazuje da potreba da se druga osoba „spusti“ često može poticati iz osjećaja ugroženosti, a ne nužno iz lošeg karaktera.
Kod mnogih ljudi takav impuls mogao bi oslabiti kako budu postajali sigurniji u sebe.
Na šta se ova navika zapravo svodi
Zavist vjerovatno neće nestati, a pokušaj da se ona potpuno eliminiše možda i nije pravi cilj.
Ona čovjeku govori nešto stvarno o onome što mu je važno.
Ljudi koji se sa zavišću dobro nose nijesu oni koji je nikada ne osjećaju.
To su oni koji je primijete, zastanu da razumiju šta im govori i zatim nešto preduzmu u vezi sa tim.
Mark Travers, Forbes
The No. 1 ‘Envious’ Habit Most Successful People Have, By A Psychologist