Predsjednica PKCG Nina Drakić: Nije važno koliko ekonomija raste, već koliko od toga ostaje kod kuće

Samo privreda koja stvara veću vrijednost po zaposlenom može obezbijediti održiv rast plata, veći izvoz i snažniju otpornost na spoljne ekonomske šokove. U suprotnom, prostor za dalji rast životnog standarda postaje sve ograničeniji, dok se povećavaju pritisci na poslovanje privrede, posebno u izvozno orijentisanim djelatnostima, kaže predsjednica Privredne komore Crne Gore (PKCG) Nina Drakić.

U intervjuu za Forbes Crna Gora, Drakić navodi da je crnogorska ekonomija dvije decenije rasla na potrošnji, turizmu i uvozu, što je model koji je donio brz razvoj, ali koji polako dostiže svoje granice.

Poručuje da naredna faza razvoja mora biti zasnovana na ulaganjima u tehnologiju, digitalizaciju, inovacije, stručna i dualna znanja i modernizaciju poslovnih procesa.

„Upravo će rast produktivnosti biti ključni faktor koji će odrediti da li će Crna Gora nastaviti da se približava standardu Evropske unije ili će razvojni zamah postepeno slabiti“, kazala je.

Prema njenim riječima, dalji napredak više ne zavisi od toga koliko ekonomija raste, već koliko od tog rasta ostaje unutar zemlje – kroz veću produktivnost, diverzifikaciju privrede, jače institucije i obrazovanje usklađeno sa potrebama tržišta rada.

Analiza crnogorske ekonomije koju je nedavno predstavila Privredna komora pokriva period od 2006. do danas i prepoznaje pet razvojnih faza crnogorske ekonomije. Koja je od tih faza, po Vašoj ocjeni, najviše oblikovala današnju strukturu privrede i zašto?

Današnju strukturu crnogorske privrede najviše je oblikovala faza snažnog rasta u godinama neposredno nakon obnove nezavisnosti, do izbijanja globalne finansijske krize. U tom periodu uspostavljen je obrazac razvoja zasnovan na intenzivnom prilivu stranog kapitala, investicijama u nekretnine i turizam, rastu domaće potrošnje i visokoj uvoznoj zavisnosti.

Taj period donio je ubrzan rast, modernizaciju dijela privrede i snažnije uključivanje Crne Gore u međunarodne ekonomske tokove. Istovremeno, tada su dodatno učvršćene karakteristike koje su prisutne i danas: dominacija usluga, velika oslonjenost na turizam, nedovoljno razvijena proizvodna i izvozna baza i visoka zavisnost od uvoza.

Na razvojnom planu, međutim, ekonomski najznačajniji period bio je investicioni ciklus koji je uslijedio od 2016. godine, jer se u njemu odigrao najveći obim investicija: izgradnja autoputa Bar–Boljare, podmorski elektroenergetski kabl ka Italiji, luksuzni turistički rizorti, razvoj komunalne infrastrukture i turistički projekti na sjeveru, prije svega skijališta. Kroz ta ulaganja struktura privrede je u određenoj mjeri diverzifikovana, sektorski i regionalno, odnosno pomjerila se ka energetici i sjevernom regionu.

Kasnije razvojne faze mijenjale su dinamiku rasta i donosile nove izazove, ali nijesu suštinski promijenile taj model. Zbog toga smatram da je upravo prva faza najviše uticala na današnju strukturu crnogorske ekonomije.

Navedeno je da dosadašnji model rasta, zasnovan na potrošnji, turizmu i uvozu, dostiže svoje granice – šta konkretno to znači za privrednike već u narednih godinu-dvije?

To ne znači da će potrošnja ili turizam prestati da budu važni pokretači privrede, već da oni sami više nijesu dovoljni da obezbijede stabilan i dugoročno održiv rast. Rast potrošnje koji se u velikoj mjeri preliva na uvoz ne razvija dovoljno domaće proizvodne kapacitete, dok velika zavisnost od jedne djelatnosti ekonomiju čini osjetljivom na spoljne poremećaje i sezonska kretanja.

Za privrednike to već sada, a i u narednim godinama znači snažnije pritiske kroz rast troškova rada, nedostatak odgovarajućih kadrova, ograničenu domaću ponudu, veću konkurenciju iz uvoza i neizvjesnije uslove finansiranja. Preduzeća koja rast zasnivaju isključivo na povećanju domaće tražnje i broja turista suočavaće se sa sve manje prostora za širenje.

U takvim okolnostima, za uspješno poslovanje sve veći značaj imaće produktivnost, digitalizacija, kvalitet ponude, povezivanje domaćih dobavljača i izlazak na nova tržišta. Ključno pitanje više nije samo koliko ekonomija raste, već koliko tog rasta ostaje u domaćoj privredi i pretvara se u nove kapacitete, znanje i kvalitetna radna mjesta.

Od sedam ključnih lekcija koje se ističu u Analizi, koja Vam se čini najhitnijom za crnogorsku privredu upravo sada, i zašto?

Svakako je to lekcija da rast zaposlenosti i zarada ne može dugoročno zamijeniti rast produktivnosti. U protekle dvije decenije zaposlenost je porasla 79%, realni BDP 65%, a produktivnost rada, vrijednost koju u prosjeku stvori jedan zaposleni, danas je oko 8% niža nego 2006. godine. Istovremeno su realne bruto zarade porasle oko 51%, što znači da trošak rada po jedinici proizvoda raste brže od onoga što taj rad zaista stvara, a taj jaz je posebno izražen poslije 2021. godine. Takav model, gdje troškovi rastu brže od produktivnosti, može davati rezultate u određenom periodu, ali dugoročno nagriza konkurentnost privrede i nije održiv kao razvojna strategija.

Produktivnost predstavlja osnovu konkurentnosti svake ekonomije. Samo privreda koja stvara veću vrijednost po zaposlenom može obezbijediti održiv rast plata, veći izvoz i snažniju otpornost na spoljne ekonomske šokove. U suprotnom, prostor za dalji rast životnog standarda postaje sve ograničeniji, dok se povećavaju pritisci na poslovanje privrede, posebno u izvozno orijentisanim djelatnostima.

Zato naredna faza razvoja mora biti zasnovana na ulaganjima u tehnologiju, digitalizaciju, inovacije, stručna i dualna znanja i modernizaciju poslovnih procesa. Upravo će rast produktivnosti biti ključni faktor koji će odrediti da li će Crna Gora nastaviti da se približava standardu Evropske unije ili će razvojni zamah postepeno slabiti.

Kojim konkretnim mjerama PKCG smatra da bi se produktivnost mogla podići u kratkom roku?

Rast produktivnosti ne dolazi od jedne mjere, već kombinacije koraka koji mogu dati rezultate i u kratkom roku. Prvo, digitalizacija i modernizacija poslovnih procesa u sektorima koji zapošljavaju najviše ljudi, turizmu, trgovini i građevinarstvu, gdje i mali pomaci u efikasnosti imaju veliki ukupni efekat na ekonomiju. Drugo, ulaganje u stručno obrazovanje, cjeloživotno učenje i prekvalifikaciju, kako bi radna snaga mogla da prati tehnološke promjene, umjesto da zaostaje za njima.

Treće, i najvažnije: promjena strukture investicija. Umjesto kapitala koji se dominantno usmjerava u nekretnine, Crnoj Gori su potrebne investicije koje donose nove tehnologije, jačaju domaće kompanije i povećavaju izvoz. Četvrto, unapređenje poslovnog ambijenta kroz efikasnije institucije, brže administrativne procedure i dosljednu primjenu propisa, jer svaki dan i euro koji privreda izgubi na administraciji jeste resurs koji nije uložen u razvoj i inovacije.

Nijedna od ove četiri mjere sama neće promijeniti trend, ali kombinovano mogu da preokrenu putanju produktivnosti već u narednih nekoliko godina.

Analiza ističe diverzifikaciju kao preduslov otpornosti privrede – koje sektore Crna Gora danas najviše zapostavlja, a imaju potencijal za razvoj?

Analiza pokazuje da je razvoj u prethodne dvije decenije bio dominantno usmjeren na turizam, nekretnine i uslužne djelatnosti, dok su industrija, poljoprivreda i građevinarstvo zajedno pali sa oko 24,2% na 15,7% BDP-a. Posljedica je veća zavisnost od svega nekoliko djelatnosti i osjetljivija privreda na spoljne šokove, poput pandemije ili promjena na međunarodnom tržištu.

Kao razvojne prilike posebno se izdvajaju energetika i obnovljivi izvori energije, prerađivačka industrija (prije svega prehrambena, ali i proizvodnja pića, preradu drveta i proizvodnja građevinskog materijala), ICT sektor i logistika preko luke u Baru i željeznice. Samo na uvoz hrane potrošili smo u 20 godina oko 11 milijardi eura, što pokazuje koliko prostora postoji za domaću supstituciju. Riječ je o oblastima koje mogu stvoriti kvalitetnija radna mjesta, generisati veću dodatu vrijednost, povećati izvoz i doprinijeti tehnološkom razvoju crnogorske ekonomije.

Ključna poruka analize jeste da diverzifikacija nije važna samo zbog otpornosti na krize. Ekonomija koja se oslanja na više snažnih sektora lakše podstiče inovacije, privlači kvalitetnije investicije i ostvaruje stabilniji i održiviji rast, što je od posebnog značaja u uslovima sve izraženijih globalnih ekonomskih izazova.

Za srednjoročni period, do 2031. godine, najavljujete fokus na jačanje ICT sektora, logistike, energetike i lake industrije. Gdje vidite najveće prepreke da se to zaista ostvari?

Najveća prepreka nije nedostatak razvojnih mogućnosti, već sposobnost da ih pretvorimo u konkretne investicije i održive poslovne projekte. Za to su potrebni predvidiv poslovni ambijent, efikasnija administracija, raspoloživa radna snaga, kvalitetna infrastruktura i bolja povezanost obrazovnog sistema sa potrebama privrede.

ICT sektor ograničavaju nedostatak stručnih kadrova i malo domaće tržište. Razvoj logistike zavisi od modernizacije saobraćajne infrastrukture i boljeg korišćenja luke u Baru i željezničkog sistema. U energetici su ključni brže sprovođenje investicija, razvoj mreže i jasne procedure, dok laka industrija zahtijeva povoljnije finansiranje, tehnološko osavremenjavanje i sigurniji pristup regionalnom i evropskom tržištu.

Poseban izazov predstavlja kontinuitet razvojnih politika. Privatni sektor ne može planirati dugoročne investicije ako se propisi, procedure i prioriteti često mijenjaju. Zbog toga period do 2031. mora biti obilježen ne samo definisanjem pravaca razvoja već dosljednim sprovođenjem mjera, uz stalni dijalog države i privrede.

Ta veza do sada nije zaživjela iz nekoliko razloga. Domaća poljoprivredna proizvodnja je usitnjena i sezonski neujednačena, dok turizam traži stalne, velike i pouzdane količine tokom čitave sezone, često uz standarde kvaliteta i sertifikate koje mnogi mali proizvođači ne mogu samostalno da ispune. Zbog toga je ugostiteljima i hotelima često jednostavnije i jeftinije da se oslone na uvoz nego da grade odnos sa domaćim proizvođačima.

Da bi ta veza zaživjela, potrebno je nekoliko stvari istovremeno: povezivanje malih proizvođača u zadruge ili klastere koji mogu da ponude veće i ujednačenije količine, ulaganje u skladišni i hladni lanac koji omogućava snabdijevanje van sezone berbe, uvođenje i promocija oznaka kvaliteta i porijekla koje domaćim proizvodima daju dodatnu vrijednost na hotelskom meniju, kao i podsticaji koji direktno povezuju ugostiteljski i poljoprivredni sektor, na primjer kroz unaprijed ugovoreni otkup.

Ovo nije samo pitanje poljoprivrede, već i prilika za turizam da ponudi autentičniji proizvod i za privredu u cjelini da smanji uvoznu zavisnost i zadrži veći dio turističke potrošnje unutar domaće ekonomije.

Jedna od lekcija glasi da je fiskalni prostor potrebno stvarati u dobrim, a ne u lošim godinama – da li smatrate da je Crna Gora u prethodnom periodu propustila priliku da to učini, i šta to znači za buduću fiskalnu politiku?

Crna Gora u pojedinim periodima snažnog rasta nije u dovoljnoj mjeri iskoristila povoljne okolnosti za stvaranje fiskalnih rezervi i smanjenje ranjivosti javnih finansija. Rast prihoda često je bio praćen rastom trajnih tekućih obaveza, pa u kriznim godinama nije uvijek postojao dovoljan prostor za snažniji odgovor države bez dodatnog zaduživanja.

To ne znači da u dobrim godinama treba ograničavati svaku javnu potrošnju. Naprotiv, tada treba više ulagati u infrastrukturu, obrazovanje, digitalizaciju i druge oblasti koje povećavaju proizvodni potencijal ekonomije. Međutim, trajne rashode treba finansirati iz trajnih, a ne privremenih prihoda.

Buduća fiskalna politika zato mora biti pažljivije planirana i manje zavisna od trenutne faze ekonomskog ciklusa. U godinama visokog rasta potrebno je smanjivati deficit i javni dug, stvarati rezerve i unapređivati strukturu rashoda. Time se u kriznim periodima čuva mogućnost da država podrži privredu i građane, a da pritom ne ugrozi stabilnost javnih finansija.

U Analizi se ističe da su institucije temelj razvoja, a propisi tek njegov početak – šta konkretno nedostaje u radu institucija da bi se ta poruka pretvorila u praksu?

Analiza ukazuje da ključni nedostatak nije u samim propisima, koji su u velikoj mjeri usklađeni sa evropskim standardima, već u sporosti i nepredvidivosti njihove primjene u praksi. Institucije često sporo donose odluke, a još sporije mijenjaju i unapređuju sopstvene procedure kada se pokažu neefikasnim, pa se isti problemi ponavljaju godinama umjesto da se sistemski rješavaju.

Poseban problem predstavlja odliv kadrova iz javne uprave. Iskusni službenici odlaze u privatni sektor ili van zemlje, institucionalno znanje se gubi, a ostaje nedovoljan broj ljudi da odgovori na obim posla, što dodatno usporava rad administracije i produžava rokove. Za investitore su, na kraju, funkcionalna administracija, pravna sigurnost i predvidivost poslovnog okruženja često važniji od same forme zakonskih rješenja.

Zato je potrebno kontinuirano jačati stručne kapacitete institucija, zadržati kvalitetan kadar kroz konkurentnije uslove rada, i mjeriti napredak konkretnim rezultatima, kraćim trajanjem sudskih postupaka, bržim izdavanjem građevinskih dozvola, efikasnijim radom administracije, a ne brojem usvojenih zakona. Upravo takva institucionalna efikasnost predstavlja jedan od najvažnijih preduslova za konkurentniju privredu i održiv ekonomski razvoj Crne Gore.

Pominje se i povezivanje poljoprivrede i turističke potrošnje kao pravac razvoja, zašto ta veza do sada nije bila iskorišćena i šta je potrebno da zaživi?

Povezivanje poljoprivrede i turizma nije nova tema, već naprotiv, na tome se radi najmanje poslednjih dvadeset godina, uzimajući u obzir da poljoprivreda i turizam nijesu dva odvojena sektora već jedan lanac vrijednosti. Kroz različite inicijative države, Privredne komore, proizvođača i turističkog sektora kontinuirano se ulažu napori da domaći poljoprivredno-prehrambeni proizvodi nađu svoje mjesto u hotelima, restoranima i ukupnoj turističkoj ponudi. Organizovane su brojne promotivne kampanje, sajmovi, poslovni susreti i akcije kojima se afirmiše značaj kupovine domaćih proizvoda.

Međutim, uprkos svim tim aktivnostima, kada pogledamo podatke o uvozu hrane, jasno je da rezultati još nijesu na nivou kojem težimo. Razlog nije nedostatak volje, već dijelom i ograničeni proizvodni kapaciteti domaće poljoprivrede. Za pojedine proizvode jednostavno nemamo prirodne ili proizvodne mogućnosti, dok je kod onih koje možemo proizvoditi ključni problem usitnjenost poljoprivrednih gazdinstava, zastarjela tehnologija i nedovoljan obim proizvodnje.

Turistički sektor, posebno veliki hotelski sistemi, mora da računa na sigurnu i kontinuiranu isporuku proizvoda u traženim količinama, standardizovanog kvaliteta i tokom cijele sezone. Pojedinačni proizvođači često nijesu u mogućnosti da ispune takve zahtjeve, zbog čega hoteli, radi sigurnosti poslovanja, posežu za uvozom.

Zato razvoj treba usmjeravati na proizvode za koje Crna Gora ima jasne komparativne prednosti. To su prije svega tradicionalni proizvodi visokog kvaliteta, proizvodi sa geografskim porijeklom, svježe voće i povrće, vino, maslinovo ulje, med, mliječni proizvodi i drugi autentični proizvodi koji mogu predstavljati dio jedinstvenog turističkog doživljaja.

Važno je razumjeti da turistička potrošnja predstavlja svojevrsni izvoz. Kada strani gost kupuje i konzumira domaći proizvod u Crnoj Gori, vrijednost tog proizvoda ostaje u našoj ekonomiji jednako kao kada ga izvozimo na strano tržište. Zato povezivanje poljoprivrede i turizma nije samo pitanje kvaliteta turističke ponude, već i važan instrument ekonomskog razvoja.

Da bi domaći proizvođači mogli odgovoriti zahtjevima tržišta, neophodno je dalje raditi na standardizaciji proizvodnje, uvođenju savremenih tehnologija i povećanju produktivnosti. Posebno je važno da se proizvođači organizuju (zadruge, organizacije proizvođača, klasteri i dr), jer samo objedinjavanjem proizvodnje mogu obezbijediti dovoljne količine i kontinuitet isporuke koji veliki kupci zahtijevaju.

Istovremeno, potrebno je nastaviti snažnu podršku države razvoju poljoprivrede i prehrambene industrije kroz investicione i razvojne programe. U tom smislu, članstvo u Evropskoj uniji otvoriće dodatne mogućnosti kroz znatno veća sredstva evropskih fondova, što predstavlja priliku za modernizaciju proizvodnje, povećanje konkurentnosti i bolje povezivanje sa turističkim sektorom.

Jedan od najboljih primjera uspješnog povezivanja poljoprivrede i turizma jeste razvoj vinskog turizma. Crnogorske vinarije danas nijesu samo proizvođači vina, već turističke destinacije koje gostima nude degustacije, obilazak vinograda, lokalnu gastronomiju i autentično iskustvo. Sličan potencijal imaju i tematske turističke rute poput puteva meda, koje promovišu domaće pčelare, tradicionalnu proizvodnju i ruralna područja, stvarajući dodatnu vrijednost i za poljoprivredu i za turizam.

Privredna komora Crne Gore godinama aktivno doprinosi ovom procesu kroz brojne aktivnosti usmjerene na promociju domaće proizvodnje i povezivanje proizvođača sa turističkim sektorom. Kampanja „Snaga je u svima nama“ i u okviru nje “Kupujmo domaće” upravo ima za cilj podizanje svijesti o značaju kupovine domaćih proizvoda i njihovom doprinosu razvoju crnogorske ekonomije.

Povezivanje poljoprivrede i turizma nije pitanje izbora, već ekonomske potrebe. Svaki domaći proizvod koji se nađe na stolu naših hotela znači veću vrijednost koja ostaje u Crnoj Gori – veće prihode za poljoprivrednike, nova radna mjesta i autentičniju turističku ponudu. Ono što je potrebno jeste nastavak ulaganja u konkurentnost domaće proizvodnje, udruživanje proizvođača, standardizacija kvaliteta i kontinuiteta isporuke, uz nastavak zajedničkih aktivnosti države, privrede i turističkog sektora. Samo na taj način domaći proizvodi mogu zauzeti mjesto koje zaslužuju u turističkoj ponudi Crne Gore.

Analiza pominje demografiju i ljudski kapital kao gornji limit rasta, kao i potrebu reforme obrazovanja prema praktičnim i digitalnim znanjima. Kakvu saradnju PKCG predviđa sa obrazovnim sistemom i kada bi se prvi efekti mogli očekivati?

Privredna komora saradnju sa obrazovnim sistemom vidi kao trajno i institucionalno partnerstvo privrede, države, obrazovnih ustanova i drugih socijalnih partnera. Naša uloga nije da zamijenimo obrazovne institucije, već da obezbijedimo da se potrebe tržišta rada pravovremeno prenesu u obrazovne politike, programe i način realizacije nastave.

Kao socijalni partner, Komora učestvuje u radu Nacionalnog savjeta za obrazovanje, Savjeta za kvalifikacije, sektorskih komisija, školskih odbora i komisija za izradu standarda zanimanja, kvalifikacija i programa obuke. Kroz ta tijela privreda treba neposredno da utiče na to koja znanja i vještine učenici i studenti stiču, kako bi obrazovni programi bili usklađeni sa tehnološkim promjenama i stvarnim potrebama poslodavaca. Poseban pravac saradnje treba biti povećanje obima i kvaliteta praktične nastave. To podrazumijeva snažnije uključivanje kompanija u dualno i stručno obrazovanje, organizovanje učenja kod poslodavaca, obuku mentora u kompanijama, stručnu praksu nastavnika u privredi i zajedničko praćenje kvaliteta praktičnog obrazovanja. Učenik ne treba da završi školu samo sa teorijskim znanjem, već sa iskustvom rada u realnom poslovnom okruženju, osnovnim radnim navikama, digitalnim kompetencijama i sposobnošću timskog rada i rješavanja problema.

Drugi važan segment jeste redovno istraživanje potreba tržišta rada. Komora, preko svojih članica, može da identifikuje deficitarna zanimanja, nove profile i vještine koje nastaju usljed digitalizacije, zelene tranzicije i primjene novih tehnologija. Rezultati takvih analiza treba da budu osnova za upisnu politiku, razvoj novih kvalifikacija, modernizaciju postojećih programa i stipendiranje učenika za zanimanja koja su potrebna privredi.

Treći pravac saradnje odnosi se na cjeloživotno učenje. Demografski trendovi pokazuju da se problem nedostatka radne snage ne može riješiti samo obrazovanjem novih generacija. Potrebno je omogućiti zaposlenima i nezaposlenima da kroz kraće, fleksibilne i praktično orijentisane programe stiču nove kvalifikacije, digitalna znanja i vještine potrebne za promjenu zanimanja ili zadržavanje zaposlenja. Privredna komora u tom dijelu nezaobilazna veza između kompanija, obrazovnih ustanova i međunarodnih partnera, kao i organizator programa stručnog usavršavanja. Takođe, Privredna komora intenzivno sarađuje sa licenciranim stručnim školama i drugim akreditovanim organizatorima obrazovanja odraslih na realizaciji programa obuka za deficitarne kvalifikacije koje su identifikovane u saradnji sa privredom i tržištem rada. Na taj način omogućava se da nezaposlene osobe, ali i zaposleni koji žele prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, u relativno kratkom roku steknu praktična znanja i kvalifikacije koje su odmah primjenjive u kompanijama. Komora u ovom procesu ima višestruku ulogu – identifikuje potrebe privrede, povezuje poslodavce sa obrazovnim ustanovama, učestvuje u promociji programa i obezbjeđuje finansijsku podršku za realizaciju obuka. Tokom prethodnih godina Privredna komora finansirala je programe osposobljavanja za više deficitarnih kvalifikacija, a ovakav model saradnje pokazuje da stručne škole, posebno one licencirane za obrazovanje odraslih, mogu biti važan partner privredi u brzom odgovoru na potrebe tržišta rada.

 Obrazovanje nije isključiva odgovornost obrazovnog sistema. Ono je zajednička odgovornost države, privrede, škola, univerziteta, sindikata i pojedinaca. Privredna komora je spremna da, kao socijalni partner i predstavnik poslovne zajednice, preuzme svoj dio odgovornosti i doprinese da obrazovanje bude praktičnije, fleksibilnije, digitalno savremenije i neposrednije povezano sa razvojnim potrebama Crne Gore.

Kada govorimo o rokovima, prvi efekti mogu se očekivati relativno brzo, ali puni rezultati zahtijevaju kontinuitet. U periodu od jedne do dvije godine mogu se vidjeti promjene kroz veći broj učenika uključenih u praktično i dualno obrazovanje, više kompanija partnera, nove ili izmijenjene programe obuke i veći obuhvat zaposlenih programima digitalnog i stručnog usavršavanja. Međutim, ozbiljniji uticaj na produktivnost, konkurentnost i potencijalni rast privrede može se očekivati tek u srednjem roku, jer reforma obrazovanja ne daje rezultate preko noći. Zato je realno očekivati da se značajniji makroekonomski efekti vide u periodu od pet do deset godina.