Ovo su najčešće zablude o energetici i cijenama
Ljudi vjeruju u mnoge stvari koje nemaju smisla, uključujući one koje su očigledno netačne ili irelevantne, ali se ponavljaju bez mnogo razmišljanja.
Odličan primjer je česta izjava da, budući da je vrijeme haotično, leptir koji maše krilima u Amazoniji može da pokrene uragan na Atlantskom okeanu. Amazonija ima milijarde, ako ne i bilione leptira, i oni mašu krilima barem jednom u sekundi što bi moglo da bude i do 30 miliona zamaha po leptiru godišnje.
To bi moglo da implicira i rezultira velikim brojem uragana. Ovo nije da se negira povezanost, već da se pokaže irelevantnost ideje.
U isto vrijeme, ova specifična zabluda nije previše važna: niko ne predlaže izdvajanje milijarde dolara za kontrolu mahanja leptira krilima tako da to nije bitna stvar. Ali, budući da druga pogrešna vjerovanja mogu dovesti do loših investicija i politika, vrijedi razmišljati o njihovom porijeklu i kako ih izbjeći ili ispraviti.
Pristrasnost je veliki dio problema, ljudi koji vole neku ideju zatim je prihvataju, ponavljaju i citiraju dok ne postane prihvaćena istina.
Ovo je moguće zato što kompleksni sistemi poput energetske industrije ili klime proizvode veliki broj podataka i anegdota koje mogu podržati gotovo svaku teoriju, omogućavajući pristrasnom posmatraču da pronađe podršku za čak i najgluplju ideju.
I ovo se postiže na dva načina: ignorisanjem konteksta i/ili tvrdnjom da korelacija podrazumijeva uzročnost.
Za prvi slučaj, predviđanja da će klimatske promjene uzrokovati dodatnih 60.000 smrtnih slučajeva od malarije ponavljaju klimatski aktivisti kao egzistencijalnu prijetnju. Ovo je, naravno, strašno, ali u isto vrijeme, trenutni broj smrtnih slučajeva od malarije već je preko 600.000.
S druge strane, protivnici električnih vozila će ukazivati na požare litijum-jonskih baterija, ne spominjući da se automobili na benzin takođe ponekad zapale.
Najveća, i zabrinjavajuća, zabluda je da su klimatske promjene krivica kapitalizma, kako tvrdi Naomi Klajn (Naomi Klein) u svojoj knjizi This Changes Everything: Capitalism vs. the Climate. Osnovna ideja je da profitni motiv u kapitalizmu znači da preduzeća neće biti sklona da ulažu novac u kontrolu emisija, što ima određenu validnost. Međutim, cijela ideja zahtijeva pretpostavljanje da korelacija podrazumijeva uzročnost.
Da bi se to demonstriralo, komunističke zemlje poput Sovjetskog saveza i nacionalne naftne kompanije poput Petroleos de Mexico bile su poznate po nebrizi za emisije i zagađenje.
Veliki dio emisija iz termoelektrana dolazi iz industrija pod državnom kontrolom u Kini.
Slično tome, neka od najgorih toksičnih mjesta u SAD-u su vojne baze. Vojske nisu vođene profitnim motivom, barem u ovoj zemlji, što je činjenica koja se zanemaruje.
Takođe postoji sklonost da se vjeruje u stvari koje su u suprotnosti sa stvarnošću. Ronald Regan (Ronald Reagan) se često šalio da su ekonomisti ljudi koji su vidjeli da nešto funkcioniše u stvarnom svijetu, ali su onda dovodili u pitanje da li to funkcioniše u teoriji.
U savršenom primjeru, mnogi ekonomisti misle da se matematički može dokazati da cijene nafte moraju rasti brzinom kamatnih stopa na dugoročnom nivou, otprilike 3% iznad inflacije.
Ovo se zasniva na radu Roberta Solouva (Robert Solow) iz 1973. godine (koji je kasnije dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, ali nije bio stručnjak za resurse). Činjenica da se cijene nafte nisu ponašale tako tokom prethodnog vijeka nije ga odvratila, niti je mnoge ekonomiste uvjerila.
Ali, kažete, cijene su znatno iznad dugoročnih normala (oko 35 dolara po barelu). Cijene obično skaču kada je snabdijevanje ograničeno političkim događajima ili odlukama, ali ne pokazuju sklonost da rastu na dugoročnom nivou, niti cijene drugih „nenadoknadivih“ resursa poput minerala.
Nažalost, prečesto se kratkoročni skokovi cijena smatraju novim normama, kao što je bilo 2004. godine kada je teoretičar Kolin Kembel (Colin Campbell) rekao: „Dobra stara vremena su stigla“. U stvarnosti, cijene su porasle nakon poremećaja u proizvodnji Iraka i Venecuele, a ne zbog geološke oskudice kao što je predvidio.
Ova sklonost da se kratkoročni ili prolazni događaji doživljavaju kao nova norma takođe unosi pristrasnost u igru.
Neo-Maltuzijanci poput Pola Erliha (Paul Ehrlich) (koji je koautor knjige The Population Bomb iz 1986. godine) često ukazuju na lošu žetvu kao znak da je era masovne gladi koju je predvidio konačno stigla. Smiješno je što u knjizi takođe kritikuje optimiste zbog korišćenja dobrih žetvi kao dokaza da je došlo do dugoročne obilnosti.
Ljudi koji podržavaju obnovljive izvore energije i električna vozila usvojili su ideju da je snabdijevanje naftom blizu stalnog vrhunca i da će cijene skočiti, čineći njihove proizvode konkurentnijim.
Mnogi u naftnoj industriji voljeli su da čuju da mogu samo da se opuste i da im prihodi rastu sa višim cijenama, što je tačno i za mnoge druge sektore, od nekretnina do poljoprivrede. Naravno, postoje izuzeci: jedan izvršni direktor mi je rekao da je odbor želio prognozu niskih cijena nafte kako bi podstakao menadžere na smanjenje troškova.
U drugom slučaju, nedavno sam pročitao da neki analitičari tvrde da se ne bavimo klimatskim promjenama jer su naši vremenski horizonti prekratki. U knjizi Chaos Kings, Skot Paterson (Scott Patterson) opisuje muzičara Brajana Enoa (Brian Eno) koji je rekao Nikolasu Talebu (Nicholas Taleb) da su „uzgajivači maslina i graditelji katedrala razmišljali za više generacija… Savremeni ljudi čini se da su izgubili sposobnost da razmišljaju o generacijskim rizicima“. Nisam siguran gdje gospodin Eno kupuje, ali prodavnice koje posjećujem su prepune maslina. I katedrale se ne grade, već se zatvaraju kako je vjerskih običaja sve manje.
Slično tome, problem volatilnosti cijena dugo je mučio naftnu industriju i navodno je bio jedan od razloga zašto je Džon D. Rokefeler (John D. Rockefeller) stvorio svoj monopol. Ali je uobičajeno čuti da volatilnost cijena otežava ili onemogućava dugoročno planiranje za industriju, zanemarujući činjenicu da su se sa volatilnošću nosili dugi niz godina.
Tačno je da su manja preduzeća bez dubokih finansijskih resursa više ranjiva na pad cijena, ali povremeni argument da bi trebalo da kupujemo skuplju energiju (poput etanola) zbog njene navodne stabilnosti cijena (koja nije stvarno stabilna) često se oslanja na pretpostavljene štetne efekte volatilnosti na planiranje.
Na kraju, nešto što treba detaljnije razmotriti – postoji raširena tvrdnja da je obnovljiva energija jeftinija od fosilnih goriva. Koliko mogu da shvatim, ovo proizlazi iz izvještaja Lazard-Frere koji donosi taj zaključak, a njegova privlačnost znači da ga bezbroj aktivista ponavlja kao činjenicu.
Međutim, čak i povremeni posmatrač treba da se zapita zbog činjenice da su obnovljivi izvori energije veoma subvencionisani, a investicije često naglo opadaju kada se subvencije smanje. Takođe, oblasti poput Kalifornije koje su uložile velike iznose u obnovljive izvore energije nemaju niske ili opadajuće cijene električne energije.
Još 1992. godine, pretpostavio sam da je konsenzus među ogromnom većinom stručnjaka da će cijene nafte morati da rastu delimično odražavao veliki broj ljudi i institucija koji nisu detaljno proučavali ovo pitanje, već su pretpostavljali da je konsenzus ispravan ili su se plašili da se ne slažu s njim. Slično tome, pitanje troškova obnovljive energije je kompleksno: troškovi zemljišta, radne snage i regulacija variraju prema lokaciji, a pored toga, intenzitet sunčeve svjetlosti može se razlikovati za faktor dva ili tri. Dakle, solarna energija u Njemačkoj je vjerovatno mnogo skuplja od one proizvedene, recimo, u Dubaiju, čiji projekti se ponekad citiraju kao dokaz niskih troškova.
Koliko god želeo da vjerujem da buduće donošenje politika neće biti pod uticajem klišea i nepotvrđenih tvrdnji, političari su dugo pokazivali sposobnost da konstruišu sopstvenu stvarnost.
Mogli bi da se referišu na stručna mišljenja, kao što je to bio slučaj kada je predsjednik Karter (Carter) smatrao da bi trebalo da sačuvamo naš „rijetki“ prirodni gas u korist sagorijevanja uglja, ili ih opovrgavati, kao kada je guverner Njujorka zabranio freking (zabranu proizvodnje nafte i gasa iz škriljaca) nakon što je opsežno istraživanje otkrilo jednu studiju koja je sugerisala da bi mogli postojati problemi sa zdravljem.
Ipak, obaveza je nas koji komentarišu energiju da uložimo barem minimalan napor kako bismo saznali da li je neka tvrdnja tačna ili ne, bez obzira na uvjerenja mnogih zagovornika, sa obje strane.
Michael Lynch, saradnik Forbesa