Mitrović: Povećanje životnog standarda nije sporno, ali zarade moraju pratiti produktivnost

Potreba za povećanjem životnog standarda građana Crne Gore ne dovodi se u pitanje, ali rast zarada mora biti praćen većom produktivnošću i stvaranjem dodatne vrijednosti kako bi bio dugoročno održiv i kako ne bi ugrozio konkurentnost privrede, investicije i zapošljavanje, poručuje predsjednik Savjeta stranih investitora Branko Mitrović.

On je u intervjuu za Forbes Crna Gora rekao da u toj organizaciji još analiziraju fiskalnu i ekonomsku održivost najavljenog Vladinog „Euro modela“, a ocjene i konkretne preporuke predstaviće nakon završetka analize.

„Euro model“ je najavljeni program Vlade koji predviđa povećanje minimalnih zarada na 1.000 do 1.400 eura, u zavisnosti od nivoa obrazovanja potrebnog za radno mjesto, uz poreske izmjene i češće usklađivanje penzija. Primjena je planirana od januara 2027. godine.

Prema riječima Mitrovića, kvalitetan kadar je gotovo uvijek prepoznat i cijenjen. On je siguran da kompanije koje posluju po visokim standardima ne dovode u pitanje potrebu da adekvatno plate ljude koji svojim znanjem, radom i rezultatima doprinose njihovom uspjehu.

Mitrović je najavio i da će Savjet stranih investitora u novembru predstaviti 16. izdanje Bijele knjige, publikacije kroz koju već više od deceniju i po prate kvalitet poslovnog ambijenta u Crnoj Gori.

On je poručio da unapređenje poslovnog ambijenta ne smije da čeka članstvo u EU.

„Naprotiv, što više konkretnih problema riješimo do tada, to ćemo biti spremniji da iskoristimo šanse koje nam članstvo pruža. A korist od tih promjena osjetiće i kompanije koje već posluju u Crnoj Gori i investitori koje želimo da privučemo“, kazao je Mitrović koji je i izvršni direktor kompanije One.

Na konferenciji o održivosti, koju su organizovale Vijesti 24. septembra, poručili ste da ulazak u EU neće sam po sebi riješiti probleme crnogorske ekonomije i da zemlja mora unaprijediti poslovni ambijent prije članstva. Šta vidite kao najveće prepreke za investitore u Crnoj Gori?

Savjet stranih investitora će u novembru predstaviti 16. izdanje Bijele knjige, publikacije kroz koju već više od deceniju i po pratimo kvalitet poslovnog ambijenta u Crnoj Gori. Vjerujem da je upravo taj kontinuitet jedna od njenih najvećih vrijednosti, jer nam omogućava da vidimo koliko smo napredovali, šta se u međuvremenu promijenilo, ali i koje biznis barijere i dalje čekaju rješavanje.

Ako bih na osnovu tog iskustva morao izdvojiti oblasti u kojima nam je potreban značajniji napredak, rekao bih da su to prije svega predvidivost poslovnog ambijenta, dosljednost u primjeni propisa i efikasnost administracije. Uz to, sve izraženiji izazov predstavlja dostupnost kvalifikovane radne snage. Sve su to pitanja koja direktno utiču na svakodnevno poslovanje, ali i na odluke o budućim ulaganjima, kako stranih, tako i domaćih kompanija.

Članstvo u Evropskoj uniji predstavlja ostvarenje strateškog i generacijskog cilja i nesumnjivo će otvoriti nove prilike za crnogorsku ekonomiju. Međutim, moramo biti svjesni da sam ulazak u EU neće automatski riješiti probleme sa kojima se danas suočavamo. Upravo zato sam i na konferenciji istakao da mislim da je izuzetno važno kako ćemo iskoristiti period koji je pred nama. Veće povjerenje investitora, pristup evropskim fondovima i mogućnosti koje donosi jedinstveno tržište imaju ogromnu vrijednost, ali samo ako budemo spremni da ih iskoristimo.

Zato unapređenje poslovnog ambijenta ne smije da čeka članstvo u EU. Naprotiv, što više konkretnih problema riješimo do tada, to ćemo biti spremniji da iskoristimo šanse koje nam članstvo pruža. A korist od tih promjena osjetiće i kompanije koje već posluju u Crnoj Gori i investitori koje želimo da privučemo.

Da li su investitorima danas veći problem sami zakoni ili njihova primjena – i gdje država može najbrže da napravi mjerljiv pomak?

Kvalitetan zakonodavni i institucionalni okvir i njegova dosljedna primjena ne mogu dati pune rezultate jedno bez drugog. Crna Gora je ostvarila značajan napredak u usklađivanju propisa sa evropskim standardima i to svakako treba pozdraviti. Sada je važno da taj napredak bude jednako vidljiv i u njihovoj primjeni.

Upravo zato smo se trudili da kroz Bijelu knjigu budemo što konkretniji u prepoznavanju izazova sa kojima se naše članice suočavaju, ali i u predlaganju rješenja. Među našim preporukama ima i onih koje je moguće realizovati bez složenih i dugotrajnih procedura, a koje bi, kada se sprovedu, značajno olakšale svakodnevno poslovanje kompanija.

Ako me pitate šta bismo konkretno mogli da uradimo u nekom relativno kraćem roku, volio bih da makar udvostručimo broj potpuno realizovanih preporuka iz Bijele knjige. Od ukupno 56 preporuka, za 40 smo dobili odgovore nadležnih institucija, dok su tri u potpunosti realizovane. Vjerujem da je povećanje tog broja ostvarivo i da bi predstavljalo konkretan, mjerljiv napredak za privredu.

Moram istaći da bi bio i važan signal potencijalnim kredibilnim investitorima. Oni prate i način na koji institucije rješavaju svakodnevne probleme kompanija i to može biti važan podsticaj za donošenje novih odluka za ulaganje.

Govorili ste i o potrebi za produktivnim investicijama – onima koje stvaraju dodatnu vrijednost, podstiču izvoz i razvijaju znanja zaposlenih. Da li Crna Gora trenutno privlači dovoljno takvih ulaganja ili i dalje previše zavisi od nekretnina i potrošnje?

Nesumnjivo je da Crna Gora ima značajan potencijal za privlačenje produktivnih investicija i važno je da ga u narednom periodu što bolje iskoristimo. Podaci iz izvještaja koji je Savjet stranih investitora nedavno predstavio pokazuju da je od 2015. do 2025. godine udio produktivnih investicija smanjen sa gotovo 50 na oko 13 odsto, dok ulaganja u nekretnine danas čine približno polovinu ukupnih stranih direktnih investicija.

Ne mislim da je problem to što je Crna Gora atraktivna za ulaganja u nekretnine. Naprotiv, to potvrđuje interes investitora za naše tržište. Važnije je kako da istovremeno privučemo više ulaganja u sektore koji stvaraju veću dodatu vrijednost. Tu prije svega mislim na energetiku, održivi turizam, ICT i proizvodnju hrane. Već imamo dobre primjere, posebno u energetici, koji pokazuju da možemo privući ozbiljne međunarodne investitore.

Zato vjerujem da uspjeh investicione politike ne treba mjeriti samo iznosom uloženog kapitala, već i njegovim doprinosom razvoju domaće privrede, otvaranju kvalitetnih radnih mjesta, prenosu znanja i tehnologija i jačanju izvoza. Upravo smo sa tim ciljem u Savjetu pripremili pomenuti izvještaj, kako bismo na osnovu podataka i iskustava iz prethodne decenije ponudili preporuke za buduće razvojne i investicione politike Crne Gore.

Vlada je najavila novi „Euro model“ koji, između ostalog, podrazumijeva značajno povećanje zarada. Kako ga ocjenjujete iz ugla poslodavaca i stranih investitora – može li takav model biti fiskalno i ekonomski održiv na duži rok?

Ovo je izuzetno važno pitanje koje je s pravom izazvalo veliku pažnju poslovne zajednice. U Savjetu stranih investitora ovoj temi pristupamo temeljno, posebno imajući u vidu moguće dugoročne efekte na poslovanje kompanija i javne finansije. Zato ne bih iznosio ocjene o održivosti predloženog modela prije nego što završimo analizu. Njene rezultate, zajedno sa konkretnim preporukama, predstavićemo u narednom periodu.

Volio bih da budem jasan – potreba za povećanjem životnog standarda građana ne dovodi se  u pitanje. Ono što je ključno je da rast zarada mora biti praćen većom produktivnošću i stvaranjem dodatne vrijednosti, kako bi bio dugoročno održiv, bez negativnih posljedica po konkurentnost privrede, investicije i zapošljavanje.

Više puta smo isticali značaj pravovremenog uključivanja privrede u proces donošenja odluka, posebno onih koje direktno utiču na poslovanje kompanija. Investitori tome pridaju veliku pažnju, jer je to i pitanje predvidivosti poslovnog ambijenta. Žao mi je što je ovoga puta taj dijalog izostao, ali očekujem da ćemo imati priliku da razmotrimo predložene mjere i iznesemo svoje argumente prije njihovog usvajanja. To može biti način da zajednički dođemo do rješenja koje će omogućiti bolji standard građana, uz očuvanje konkurentnosti i stabilnosti naše ekonomije.

Da li kompanije moraju da prihvate da će, ukoliko žele da zadrže kvalitetne ljude, morati znatno bolje da ih plate, ili problem nije samo u visini zarada?

Kvalitetan kadar je gotovo uvijek prepoznat i cijenjen. Siguran sam da kompanije koje posluju po visokim standardima ne dovode u pitanje potrebu da adekvatno plate ljude koji svojim znanjem, radom i rezultatima doprinose njihovom uspjehu.

Moramo imati u vidu i da je nedostatak kvalifikovane radne snage, sa kojim se sve više suočavamo, dodatno povećao značaj konkurentnih zarada. Očekujem da njihov dalji rast neće izostati, posebno kada je riječ o zanimanjima za kojima postoji velika potražnja. To je prirodna posljedica promjena na tržištu rada, kojima se kompanije prilagođavaju.

Ipak, visina zarade nije jedini razlog zbog kojeg ljudi odlučuju da ostanu kod poslodavca. Ona jeste važan preduslov, ali sama po sebi nije garancija da će kompanija uspjeti da zadrži najbolje zaposlene.

Koliko su, pored plate, danas važni uslovi rada, mogućnost napredovanja, obuke i korporativna kultura? Šta crnogorske kompanije najčešće pogrešno rade kada pokušavaju da zadrže zaposlene?

Ovim pitanjem ste zapravo dopunili moj prethodni odgovor. Ne mogu govoriti o iskustvima drugih kompanija niti o greškama koje eventualno prave, ali mogu reći šta je ono što mi u kompaniji One nastojimo da radimo dobro.

Trudimo se da stvorimo okruženje u kojem ljudi imaju priliku da uče, razvijaju se, napreduju i preuzimaju nove odgovornosti. Važno nam je da znaju da se njihov rad i doprinos prepoznaju, ali i da imaju dovoljno prostora za život izvan posla. Takođe, želimo da ljudi budu dio inicijativa kroz koje zajedno možemo da napravimo nešto dobro za zajednicu u kojoj živimo i radimo.

Mislim da je jedna od važnijih lekcija u vođenju kompanije to da ne možete od ljudi očekivati posvećenost, inicijativu i dobre rezultate, a da istovremeno ne vodite računa o tome šta im je potrebno da bi bili uspješni. To podrazumijeva da ih saslušate, date im prostor da pokažu šta mogu i prihvatite da se i vi, kao rukovodilac, ponekad morate prilagoditi. Na kraju, ljudi će lakše preuzeti odgovornost i dati svoj doprinos kada osjećaju da imaju povjerenje i podršku, a ne samo očekivanja koja treba da ispune.

Šta danas, po vašem mišljenju, razlikuje dobrog menadžera od dobrog lidera?

Ako bismo pravili klasičnu podjelu, menadžer je više usmjeren na operativno vođenje posla, organizaciju i ostvarivanje rezultata, dok lider ima širu sliku, postavlja pravac i inspiriše ljude da ga slijede.

Međutim, nijesam siguran da vrijeme u kojem živimo i radimo više dozvoljava tako jasnu podjelu. U uslovima brzih promjena, vjerujem da i dobar menadžer i dobar lider moraju da razumiju širi kontekst u kojem posluju i, prije svega, posvete posebnu i veliku pažnju razvoju ljudi sa kojima rade.

Za mene je razvoj ljudi jedno od najvažnijih mjerila uspješnog rukovođenja i nije dovoljno fokusirati se samo na ostvarivanje dobrih rezultata. Jednako je važno koliko su članovi tima u međuvremenu naučili, napredovali i postali spremni da sjutra preuzmu veću odgovornost. Mislim da je to možda i najbolji pokazatelj kvaliteta onoga ko se nalazi na čelu jednog kolektiva.

Koliko je kvalitet liderstva važan za zadržavanje najboljih zaposlenih, posebno u uslovima nedostatka kvalifikovane radne snage?

Kvalitet liderstva je izuzetno važan za zadržavanje najboljih zaposlenih, a njegov značaj danas dodatno raste. Nedostatak kvalifikovane radne snage, kao i očekivanja i potrebe koje pred nas postavljaju mlađe generacije, nijesu mali izazovi. Oni povećavaju odgovornost rukovodilaca, ali i potrebu za istinskim liderima.

Po mom mišljenju, kvalitet liderstva počiva upravo na sposobnosti lidera da se mijenja, usvaja nova znanja i preispituje sopstvene stavove. Ono što je davalo rezultate prije pet ili deset godina ne mora biti uspješno i sada. Zato je važno razumjeti šta se promijenilo, šta zaposleni traže i kako na to možemo odgovoriti.

Moramo biti iskreni, ne možemo očekivati od drugih da se prilagođavaju promjenama ako sami nijesmo spremni na isto. Za mene je to suština liderstva. Nije dovoljno da od ljudi tražimo odgovornost, posvećenost i spremnost da uče. Moramo te osobine pokazati i sami. Tako opravdavamo njihovo povjerenje i dajemo im razlog da ostanu dio tima.