Industrija solara na koljenima, a EU bilježi rekorde s instaliranim panelima

Dok Evropska unija obara rekorde u instaliranim solarnim panelima – to je, naime, postao najbrže rastući izvor električne energije – s tržišta već neko vrijeme stižu vijesti o stotinama bankrota u evropskoj fotonaponskoj industriji te katastrofične prognoze o njenom mogućem krahu, ne donesu li se mjere zaštite i podsticaji.

Pozadina drame zapravo nije misterija: solarni paneli su danas dostupni iz Kine po ultra niskim, dampinškim cijenama, gdje je ta industrija snažno subvencionirana. Prema nedavnoj analizi evropskog think-tanka Bruegel, iz Kine dolazi 95 posto panela koji se koriste u EU, a oni proizvedeni u, na primjer, Njemačkoj su i 40 posto skuplji od kineskih. Pritom, u Evropi se solarni paneli uglavnom i proizvode od uvoznih komponenti iz, pogađate, Kine.  

Kako kažu eksperti s tog područja, zavisnost je postala gotovo apsolutna. Kina trenutno drži više od 80 posto globalnih kapaciteta fotonaponske industrije, a pritom i više od 90 posto glavnih komponenti – polisilicijuma, ingota i wafera – dolazi iz te zemlje, ili drugih država gdje je ta proizvodnja u kineskom vlasništvu.

U pitanju je, zapravo, paradoks, jer je Evropa bila tehnološki lider u tom području, kako za Forbes Hrvatska kaže Marko Lončarević, savjetnik direktora u kompaniji Vallis Solaris koja je kod Šibenika prošle godine najavila veliki industrijski projekt upravo u fotonaponskoj industriji i proizvodnji zelenog vodonika.

Ingot, wafer, ćelija, modul…

Zajedno sa stručnjacima s njemačkog Instituta Fraunhofer ISE (Institut za sisteme solarne energije), koji su glavni strateški partner Vallis Solarisa, naglašava da je nužno da EU razvije vlastite industrijske lance vrijednosti „koji obuhvataju sve ključne komponente ugrađene u konačni proizvod, što znači vertikalno integrirani lanac polisilicijum – ingot – wafer – ćelija – modul – solarno staklo – inverter“.  Uspjeh će zahtijevati, napominje, „vrlo snažnu podršku na nivou Evropske unije i pojedinih članica“.

Nužno je da EU razvije vlastite industrijske lance vrijednosti koji obuhvataju sve ključne komponente ugrađene u konačni proizvod, što znači vertikalno integrirani lanac polisilicijum – ingot – wafer – ćelija – modul – solarno staklo – inverter.

I sam projekt Vallis Solarisa u Šibeniku, najavljen s najmanje milijardu eura investicije, je trenutno na klackalici.

Kako smo već pisali, do 2026. godine su namjeravali pokrenuti proizvodnju osnovnih komponenti lanca vrijednosti fotonaponske industrije (ingot, wafer, ćelija i modul), a planirani kapacitet proizvodnje u prvoj fazi je trebao biti  2,2 gigavata godišnje te do 2033. godine bi se digao do 12 gigavata. Kao idući korak, planirali su paralelni lanac za proizvodnju zelenog vodonika kao osnovne sirovine za proizvodnju sintetičkog goriva.

Uskoro tender u Šibeniku

Uskoro očekuju objavu tendera za kupovinu zemljišta u industrijskoj zoni, za prvih 50-60 hektara, ali po svemu sudeći, redoslijed investicija će se okrenuti.

„Konačnu odluku o tome moramo donijeti vrlo brzo, s obzirom na to da se na konkurs moramo javiti s konkretnim poslovnim planom, za čiju realizaciju izdajemo u vrlo ozbiljne garancije“, kaže Lončarević. Za oba industrijska lanca ukupno im treba 300-injak hektara, ali to trenutno nije dostupno.  

Objašnjava da bi, ako počnu projekt s vodonikom i sintetičkim gorivima, „visina ulaganja bila nešto veća od planirane, dok bi uticaj na zapošljavanje bio manji, s obzirom na to da se ovdje ne radi o procesnoj industriji te da je stepen automatizacije postrojenja izuzetno visok“. Investicija u području fotonapona počela bi, dodaje, čim osiguraju dodatne površine za razvoj, kako je i predviđeno Sporazumom Vallis Solarisa s Gradom Šibenikom potpisanim krajem prošle godine.   

Kako to rade Amerikanci

Vraćajući se na šire pitanje – može li i kako fotonaponska industrija opstati u EU – Lončarević, u saradnji sa Sebastianom Noldom s Instituta Fraunhofer, odgovara nam da treba obratiti pažnju na to kako reaguju Sjedinjene Države. Osim promptnog uvođenja carina u bilo kojem ugroženom sektoru, SAD je promovisao vrlo snažan i sveobuhvatan model podsticaja pod nazivom IRA (Inflation Reduction Act).

„Koliko brz i intenzivan može biti učinak jednog ovakvog okvira za podsticanje ulaganja, najbolje je vidljivo na slučaju evropskog proizvođača fotonaponskih ćelija i modula – Meyer Burger. Naime, uslijed novonastalih okolnosti na evropskom tržištu, Meyer Burger je kao i mnogi drugi odlučio u velikoj mjeri odmah zaustaviti tek nedavno izgrađene proizvodne kapacitete u njemačkom Freibergu, te razviti još veće kapacitete na području američke države Kolorado (početni kapacitet proizvodnje fotonaponskih ćelija od 2 gigavata). Odobren im je vrlo širok paket podsticaja do maksimalnog intenziteta od 1,4 milijarde dolara koji se može koristiti od početka proizvodnje 2024. godine do kraja 2032. godine. Dodatno, 90 miliona dolara osigurao je grad Colorado Springs kroz poreske olakšice, direktne podrške, snižene cijene električne energije i vode, dok je 300 miliona dolara osiguralo Ministarstvo energetike kroz predujmove temeljem ugovora o otkupu konačnih proizvoda“, piše u odgovoru Lončarevića i Nolda.

Pitanje ekonomske sigurnosti i geopolitičke ranjivosti

Smatraju da Evropska unija i dalje na globalnom nivou ima značajne naučne-istraživačke kapacitete koji imaju vrlo konkretna i značajna postignuća, a  fotonaponska industrija ima strateško značenje za sve članice. Kao takva, napominju, ona ne bi smjela „zavisiti od milosti proizvođača, odnosno ključnih dobavljača iz Kine pa niti iz Sjedinjenih Američkih Država“.

Dodajmo tome na kraju da EU planira do 2030. godine veliko povećanje instalisanih solarnih kapaciteta – sa sadašnjih 263 gigavata na skoro 600 gigavata, a kako pišu analitičari Bruegela, ako se ništa ne promijeni, to će proširenje biti temeljeno skoro isključivo na solarnim panelima uvezenima iz Kine, a takva zavisnost je zabrinjavajuća s aspekta ekonomske sigurnosti kao i geopolitičke ranjivosti.

Gordana Grgas, Forbes Hrvatska