I u Hrvatskoj polemika koliko im je potrebna nuklearka – Krško ili modularni reaktori

Slovenačka Vlada je nedavno uputila u parlament Rezoluciju o dugoročnoj mirnodopskoj upotrebi nuklearne energije „Nuklearna energija za budućnost Slovenije“, a u njoj se pominje i izgradnja drugog bloka Nuklearne elektrane Krško (NEK2), oko čega će još biti održan i referendum. Finalna odluka o investiciji, koja se u medijima procjenjuje na oko 10 milijardi eura, trebalo bi da se donese najkasnije 2028. godine, a Hrvatska je dala do znanja da razmišlja o uključivanju u projekat.

Inače, hrvatski premijer Andrej Plenković na nedavnom samitu o nuklearnoj energiji u Briselu rekao je da je Hrvatska tokom godina uložila više od 350 miliona eura u jačanje bezbjednosti NE Krško (koja će ostati operativna do 2043. godine), a što se tiče nuklearne energije u budućnosti, iza 2050. godine, zainteresovana je za razvoj malih modularnih reaktora. Smatra da je „nuklearna tehnologija ključna za energetsku tranziciju Evropske unije“.

Više nego dovoljno povoda za razgovor sa stručnjakom za nuklearnu energiju Tončijem Tadićem, višim naučnim saradnikom Instituta Ruđer Bošković u Zavodu za eksperimentalnu fiziku.

Šta gradnja novog bloka nuklearke znači za Hrvatsku, u smislu bezbjednosti i energetski? Iz HEP-a su rekli da podržavaju izgradnju drugog bloka nuklearke te da su spremni da razgovaraju o mogućnostima i modelima saradnje, ali bez ikakvih detalja.

– HEP ne može reći više detalja, jer još nije donesena odluka sa slovenačke strane, a nije jasan niti finansijski model gradnje te nuklearke – hoće li to opet biti joint venture dvije državne kompanije za električnu energiju, kao što je u NE Krško1, ili će biti neke druge kombinacije. Sa slovenačke strane se čulo čak i da bi tu mogli biti privatni investitori, odnosno da bi se išlo možda na seriju malih modularnih reaktora, pa bi se onda oni slagali kao ‘lego kocke’. Svakakvi probni baloni se puštaju u javnost. Za Hrvatsku bi, naravno, bila zanimljiva kombinacija samo ako partneri mogu biti dvije zemlje, odnosno dvije državne kompanije.

Bi li i u Hrvatskoj oko takve odluke trebalo održati referendum? Kako je to bilo kad se gradila NE Krško 1?

-Mislim da ne treba, elektrana je na području Slovenije. Kad se radi o nuklearnoj bezbjednosti, ona je u prvom redu odgovornost zemlje domaćina. Kad je građena NE Krško1 to se uopšte nije postavljalo kao pitanje. Ne samo zato što ‘narodna vlast’ nije narod niti pitala, nego to tada nije bilo nigdje uobičajeno. Slovenija i Hrvatska su kao republike bivše SFRJ jednostavno kopirale sporazum između Belgije i Francuske, ponašajući se kao dvije suverene države, pri čemu ni Belgija i Francuska za gradnju dvije nukelarke kroz joint venture takođe nisu raspisivale referendume.

Stvari su se malo promijenile.

-Sada slovenačka vlada pokušava da lovi političke poene i eliminiše prigovore zelenih. Sloveniji jako odgovara gradnja novog bloka, jer joj Krško sada daje oko 35 posto električne energije (a Hrvatskoj 17 posto) te joj nije svejedno hoće li ostati bez tolikog izvora energije kad 2043. godine ta nuklearka prestaje s radom. Kad govorimo o NEK2 onda govorimo o početku proizvodnje električne energije nakon 2043. godine, ali bi već sada trebalo početi pripreme za to. Trebalo bi biti jasno koji model reaktora se želi i od kojeg proizvođača. Zasad postoji tek politička volja da se ide u taj projekt i za to se želi verifikacija na referendumu.

Austrija je protiv, Hrvatska ne, barem ne ova vlast. Bi li neka druga vlast u Hrvatskoj to mogla zaustaviti, ako se radi o pitanju bezbjednosti?

– Prvo, ne vidim da je dobro izvedena nuklearka izvor nesigurnosti. Kao drugo, ne bi to mogla zaustaviti, to je autonomna slovenačka odluka. Što se Austrije tiče, to je kod njih stvar domaćeg političkog folklora. Oni su 80-ih godina prošlog vijeka sagradili nuklearnu elektranu i kad je trebalo da bude puštena u pogon, oni su je konzervirali i pretvorili u muzej.

Zašto Slovenija i Hrvatska ne bi umjesto novog bloka nuklearke gradile više obnovljivih izvora energije? Zašto u EU nuklearna energija opet, čini se, postaje ‘in’?

– Svaka zemlja nastoji da ima tzv. energetski miks, da se ne oslanja samo na jedan izvor energije. Kod obnovljivih izvora morate imati instaliran nekoliko puta veći kapacitet od stvarne potrebe, jer su to promjenjivi i nestalni izvori, može biti oblaka ili promijenjeni intenzitet vjetra, i morate poprilično investirati u skladišta proizvedene energije da biste imali koliko-toliko stabilnosti. Kod nuklearki je skroz drukčije. Nuklearna elektrana zapravo radi neprekidno punom snagom, a jednom godišnje ima remont. Postoji neki razlog zašto Francuska, koja ima 80 odsto električne energije iz nuklearki, ima jeftiniju struju nego Njemačka koja je pogasila sve svoje nuklearke i godišnje upumpava 25 milijardi eura u subvencioniranje obnovljivih izvora energije.

Uvijek postoje plusevi i minusi, za svaku odluku.

-Da, a kod nuklearke je minus strah javnosti i problem zbrinjavanja radioaktivnog otpada. Kod solarnih i vjetroelektrana je to što ih nakon određenog vremena možete zaboraviti jer, na primjer, solarnim panelima kroz 20-30 godina pada intenzitet i treba ih demontirati, pa onda imate velike količine otpada koji, doduše, nije radioaktivan, ali ga treba negdje pospremiti. I imate nestabilan izvor energije.

Međutim, uranijuma koji je potreban za rad nuklearne elektrane u Evropi baš i nema, pa se tu postavlja pitanje zavisnosti. Zadnjih godina mu je rasla i cijena.

– Postoji na svjetskom tržištu. Nisam primijetio da je u svijetu kod bilo koga došlo do blokade zamjene nuklearnog goriva, pa čak ni kod ukrajinskih nuklearki. Postoje pravci snabdijevanja, postoji proizvodnja goriva i, kao i kod nafte i gasa, radi se o tolikom novcu da je skoro nemoguće da se neće naći rješenje.

Postoje li napušteni rudnici uranijuma koji bi u Evropi mogli ponovno da se otvore?

– Baš i ne. No, treba reći da će se, kada govorimo o budućnosti za 10 ili 20 godina, raditi na 4. generaciji nukelarki koje će koristiti veći obuhvat uranijuma – ne samo obogaćeni, nego i ‘obični’, jer će raditi s brzim neutronima. Paralelno se razvijaju i koncepti s nuklearnim reaktorima koje pokreću akceleratori. Poznat je tu belgijski projekt MYRRHA, reaktor u kojem lančana reakcija kreće udarom vrlo brzih protona iz akceleratora, a prestaje kad se pogasi akcelerator. MYRRHA bi takođe koristila istrošeno nuklearno gorivo. Svi ti koncepti zapravo pozivaju na korišćenje istrošenog nuklearnog goriva. Naravno, to iziskuje posebne materijale koji mogu izdržati udar brzih protona i tehnologije koje se tek razvijaju. Govorimo o drugoj polovini 21. vijeka.

Vratimo se na Krško. U Sloveniji se dovršava nova analiza seizmičke sigurnosti za planiranu lokaciju drugog bloka u Krškom, a kako je nedavno pisao Forbes Slovenija, 2013. godine je pariski Institut za nuklearnu sigurnost i zaštitu od radijacije (IRSN) pisao Upravi slovenačke državne kompanije GEN da zbog geoloških i seizmičkih uslova ne preporučuje izgradnju novog bloka uz postojeću nuklearnu elektranu.

– NE Krško je gradnjom predviđena za potres magnitude 9 po Rihteru, to je pomjeranje kontinenata. Gdje su potresne zone, gdje su rasjedi, za to se jako dobro znalo kad je planirana lokacija Krškog. Na kraju, cijeli Japan, Kina i Koreja imaju svoje reaktore na potresnim područjima. Kod nuklearki se te stvari planiraju. Ali, ponavljam, lokacija Krškog je izabrana 70-ih godina jer se vrlo dobro znalo gdje su rasjedi i vjerovatnoća potresa. Nije ta lokacija bez veze izabrana.

Zašto smatrate bi Hrvatskoj bilo dobro da se u uključi u projekt izgradnje drugog bloka nuklearke u Krškom?

– Ako želimo zadržati udio električne energije od 17 odsto iz nuklearke, što nije malo, dobro je da smo u igri. Drugo, radi zadržavanja nuklearnih kompetencija, znanja, za budućnost. Čvrsto vjerujem da će neka iduća vlada u Hrvatskoj donijeti odluku da Hrvatska na svojoj teritoriji napravi nekoliko malih, modularnih nuklearki snage do 100 megavata. One će najvjerovatnije biti 4. generacija.

Gordana Grgas, Forbes Hrvatska