Hrvatska uvodi vaučere za strane radnike da bi učili jezik – Srbija i ne razmišlja o tome
Dok su se bavili poslom daleko od očiju potrošača i klijenata, jezička barijera nije djelovala nepremostiva. U međuvremenu su sjeli za volan gradskih autobusa, uslužuju u restoranima, dostavljaju hranu. Samo legalnim tokovima, u Srbiju je ove godine ušlo blizu 50.000 stranih radnika. Iako ih je iz godine u godinu sve više, još nema naznaka da će neko sistemski pokušati da ih nauči našem jeziku.
U susjednoj Hrvatskoj, kako piše Forbes Hrvatska, najprije Grad Zagreb, a sada i država, namjeravaju da pokriju troškove kurseva jezika za radnike migranate.
Za početak se pripremaju kraći obrazovni programi hrvatskog jezika u nekoliko ključnih sektora kao što su turizam i ugostiteljstvo. Država će početi stranim radnicima da finansira učenje jezika preko sistema vaučera. Još se ne zna kada će ti vaučeri stvarno biti dostupni i pod kojim uslovima.
Kako Forbes Srbija saznaje u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, takvih ideja u Srbiji još nema.
„Mi nemamo takvih programa“ kaže nam Zoran Martinović, direktor NSZ. „Nema još ni planova da se uvedu, što se tiče naše službe“.
U Privrednoj komori Srbije pojašnjavaju da još ne stižu zahtjevi privrednika da se na tome poradi.
Vozači tri mjeseca na kursu
Sada se poslodavci sami dovijaju. Zavisno od vrste posla na kojima angažuju pojačanje iz inostranstva.
Prošlo je već pola godina kako Beograđane, autobusima privatnog prevozika Ariva, voze vozači iz Šri Lanke.
„Mi smo problem riješili tako što smo im organizovali obuku“, kažu u ovom preduzeću. „Kurs je trajao tri mjeseca. Počeli su polako već da komuniciraju“.
Uniji poslodavaca ovaj problem je već nešto poznatiji. Njihovi članovi ga rješavaju na različite načine.
„Imamo primjer izvođača kod koga rade građevinski radnici iz Turske“, priča Jelena Jevtović iz Unije poslodavaca. „Shvatio je da mu je bitno, ne samo da radnici razumiju njega, već i on njih. Njemu je bilo isplativije da angažuje prevodioca. Predvideo je sistematizacijom to radno miesto i sada je prevodilac svaki dan na gradilištu“.
Problem, međutim, nije uvijek moguće tako riješiti. Naročito u situacijama gdje i ne postoji želja radnika da nauče srpski.
„To može da bude vrlo nezahvalno, ako ne žele da nauče jezik“, dodaje Jelena Jevtović. „Problem je što stranci najčešće rade na poslovima sezonskog karaktera. U ugostiteljskim objektima pričaju engleski, jer je pretpostavka da svi razumiju engleski. Građevinski radnici mahom nisu zainteresovani. Kada su prevoznici doveli ljude iz Šri Lanke, oni su anagažovali agenciju da tamo napravi selekciju. Građevinci dođu, odrade posao i idu dalje ili se vraćaju“.
Prekratko borave u Srbiji
Nezahvalno je ulagati u obuke u slučaju radnika koji su u Srbiji samo usput. Dok čekaju priliku da odu dalje, na neku poželjniju destinaciju.
„Zna se za slučaj jedne grupe kubanskih radnika koji su došli da rade u ugostiteljstvu“, napominje Jelena Jevtović. „Došli su regularno uz dozvole. Pojavili su se prva dva dana na poslu i trećeg ih nije bilo. Otišli su u Španiju i Veliku Britaniju“.
Stranci koji dolaze na zahtijevnije pozicije se spremaju unaprijed. Uzimaju najčešće privatne časove, na svoj račun.
„To se često sreće kod Kineza, ali onih koji dolaze na određene pozicije u Srbiju“, dodaje Jelena. „O pitanju učenja jezika se nije pričalo ni tokom rada na novom Zakonu o zapošljavanju stranaca. Činjenica je da to ne bi išlo sa radnicima koji dolaze na kratko u Srbiju. Moglo bi sa onima koji će biti duže zaposleni. Realno, ako su u Srbiji tri mjeseca, ne mogu mnogo ni da nauče“.
Holanđani podučavaju znakovni jezik
U građevinarstvu je nedostatak domaće radne snage najizraženiji, a broj zemalja iz kojih pomoć stiže – veliki. Samim tim je i izbor jezika koji se čuju na gradilištima širom Srbije skoro nepregledan.
„Nepoznavanje jezika je samo jedan dio širokog spektra problema sa kojima se susrijeću radnici migranti“, kaže Saša Torlaković iz Saveza samostalnih sindikata građevinskih radnika. „U Holandiji, na primjer, radnike uče znakovni jezik. Na gradilištu je 10-12 nacija. Ne mogu se drugačije sporazumeti. Oni prave milion stambenih jedinica za smještaj radnika“.
U Srbiji se ovim pitanjem još niko ne bavi ozbiljno. Prepušteno je snalažljivosti samih radnika ili njihovih poslodavaca.
„Ovdje na gradilištu jedan u grupi natuca engleski jezik i tako se sporazumijevaju“, dodaje Torlaković. „Veliki je problem kada dođu naši radnici podizvođači. Pa kako da se sporazumiju sa Nepalcima, Indijcima, Indonežanima. Radnici migranti se osećaju nesigurno. Ne znaju kome da se obrate. Imao sam ideju da štampamo flajere na njihovim maternjim jezicima. Da im objasnimo njihova prava i gdje da se obrate ako im nešto treba, ali nismo to uradili. Posljedica nepoznavanja jezika, prije svega je ogroman bezbjedonosni problem“.
Od februara stranci lakše do dozvola
Novi Zakon o zapošljavanju stranaca počinje da se primjenjuje 1. februara. Procedura dobijanja boravka i radne dozvole će biti objedinjena i trajaće najviše dvije nedjelje.
Poslodavac trenutno od NSZ traži proveru da li za pozicije, koje želi da popuni radnicima iz inostranstva, može da angažuje domaće radnike. Potom se stranac javlja MUP-u i traži boravišnu dozvolu.
„Po sada važećem zakonu stranac mora da se prijavi u hotel ili hostel i ode u policiju i preda zahtjev za boravišnu dozvolu“, objašnjava Jelena Jevtović. „Čeka mjesec dana da policija obavi provjere. Ta dozvola košta 19.000 dinara. Poslodavac onda NSZ predaje zahtjev za dobijanje radne dozvole. Ona košta 14.000 i čeka se manje od mjesec. Sve zajedno, procedura traje oko dva mjeseca. Od 1. februara radnik neće morati ni da dolazi u Srbiju, sve će moći elektronski da se završi. Sada još čekamo pravilnike koji će razraditi detalje“.
Aleksandra Bulatović, Forbes Srbija