Fabrike su nestale, zgrade niču: Propuštena šansa za novi razvoj Crne Gore

Nekadašnje fabrike, koje su zapošljavale desetine hiljada radnika i bile okosnica razvoja crnogorskih gradova, danas su uglavnom zatvorene, napuštene ili srušene. Dok na mjestu industrijskih pogona niču stambeno-poslovni kompleksi, ideje o njihovom pretvaranju u kulturne, kreativne i poslovne centre uglavnom su ostale neostvarene.

Među njima je i projekat Marine Abramović na Cetinju. Da li je Crna Gora, umjesto da iskoristi industrijsko nasljeđe za stvaranje nove ekonomske vrijednosti, u nekadašnjim fabrikama prepoznala samo atraktivne građevinske parcele?

Crna Gora je 1989. godine imala 169 industrijskih preduzeća i oko 57.000 zaposlenih u industriji. Fabrike nisu bile samo mjesta proizvodnje, već pokretači razvoja čitavih gradova.

Kombinata aluminijuma Podgorica (KAP), Radoje Dakić, cetinjski Obod, podgorički Titex, barska Primorka, industrijski giganti koji su zapošljavali generacije.

Raspad zajedničkog tržišta, ekonomske krize, tranzicija i privatizacije donijeli su gašenje proizvodnje i gubitak hiljada radnih mjesta. Ali nestajanje industrije nije značilo samo zatvaranje fabrika, neke su nestale i fizički.

U Podgorici, na prostoru nekadašnjeg Duvanskog kombinata, nastala je stambeno-poslovna zgrada.

Sličnu transformaciju prolazi i lokacija Radoja Dakića, samo jedan od planiranih projekata predviđa 341 stan uz poslovne sadržaje. Nekadašnji industrijski prostor tako dobija novu tržištnu vrijednost kroz nekretnine.

Ali, jesu li stanovi i poslovni kvadrati morali biti jedina alternativa napuštenim fabrikama? Crna Gora je imala i drugačije ideje. Svjetski poznata umjetnica Marina Abramović je predstavila 2011. projekat MACCOC (Marina Abramović Community Center Obod Cetinje), međunarodni multidisciplinarni centar umjetnosti u nekadašnjoj fabrici Obod na Cetinju.

Planirani su prostori za pozorište, film, muziku i savremenu umjetnost. Nekadašnji industrijski kompleks trebao je da postane međunarodna kulturna destinacija, privuče investicije i otvori nova radna mjesta. Međutim, ambiciozna vizija nikada nije ostvarena.

Dio Oboda kasnije je adaptiran za potrebe Fakulteta likovnih umjetnosti, ali međunarodni centar, kakav je zamišljala Abramović nije zaživio.

U međuvremenu u svijetu nekadašnje fabrike postaju galerije, muzeji, tehnološki centri i turističke atrakcije. U Crnoj Gori, međutim, industrijsko nasljeđe još nije sistemski prepoznato kao razvojni resurs.

Nova gradnja donosi investicije i mijenja izgled gradova, ali ostaje pitanje da li je dio nekadašnjih fabrika mogao postati nešto više od građevinskog zemljišta. Jer vrijednost fabrike ne mora se mjeriti samo cijenom kvadrata na kojem je stajala. Može se mjeriti i novim radnim jestima, kreativnim industrijama, obrazovanjem i životom koji bi ponovo mogla da donese gradu.

Crna Gora je nekada gradila fabrike da bi razvijala gradove. Danas se postavlja pitanje da li je njihovim nestajanjem izgubila i priliku da ih razvija na drugačiji način.