“Crnogorska” inflacija kao ekonomsko finansijska pojava – Nije pitanje da li će “doći”, nego samo kada
Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska nučna akademija (CENA)
Pođimo od toga da je inflacija opasna i fatalna bolest koja, ponekad, može potpuno da uništi ekonomiju jedne države. Otuda, ako se pravovremeno ne zaustavi, visoka inflacija dovodi do poremećaja sveukupnih ekonomskih tokova. Kako se pri tome radi o ireverzibilnom procesu, inflacija ometa privredni rast i razvoj jedne nacionalne ekonomije na dugi rok. Posmatramo li njen krajnji produkt, mjereno stopom porasta cijena na godišnjem nivou, razlikujemo nisku, umjerenu, visoku i hiperinflaciju[1].
Ima li se u vidu prethodno navedeno, po nama, inflaciju ne bi smjeli posmatrati kao “ničim izazvan događaj” koji se jedino tiče povećanja količine novca u opticaju i, time, uzrokovanog porasta cijena. Takav pristup, nezavisno od ostalih ekonomskih kretanja, sveo bi se na dosta pojednostavljen zaključak da je u pitanju čist monetarni poremećaj čiji je jedini uzrok prekomjerna količina novca. Po nama, mnogo je ispravnije prihvatiti tezu da inflacija predstavlja poremećaj cjelokupne ekonomije i da su uzroci koji je izazivaju veoma različiti. Pojednostavljeno gledano, „Inflacija je ekonomsko finansijska pojava izazvana poremećajima ravnoteže u faktorima proizvodnje, a njena posljedica jeste povećanje novčanog opticaja emisijom novčanica i kreditnog novca bez odgovarajućeg pokrića u metalu ili proizvodima. Inflacija je, prije svega, ekonomska pa tek onda finansijska pojava, zatim uzroke traži u realnim ekonomskim faktorima u proizvodnji, i ističe se štetno dejstvo na radničku klasu i siromašnije slojeve”[2].
Prethodno ukratko obrazložena teza nedvosmisleno upućuje na neprijatnu spoznaju da smo kao mala ekonomija, otvorena prema globalnim tokovima, nisko otporni prema brojnim vanjskim šokovima. U tom smislu pred donosicima ključnih odluka gomilaju se izazovi koji se tiču održivosti društva, ekonomije i životnog standarda građana, čime smo se svi skupa našli pred velikom nepoznanicom kada su u pitanju inflatorna očekivanja. Ono što u tom smislu posebno zabrinjava je što sve više jačaju psihološki faktori koji u formi inflatornih očekivanja potrošača i trgovaca, po “principu ko će prije”, u kontinuitetu guraju cijene naviše. Podjednako bi bilo opasno da, zbog pritisaka koji ovih dana dolaze sa različitih strana u pogledu indeksacije zarada, penzija i raznih drugih vidova socijalnih naknada, inflacija izmakne kontroli i uđe u spiralu.
Umjesto da tražimo krivce, tražimo rješenja!
Na tragu navedenog pristupa, mišljenja sam da bi čitav tok obuzdavanja inflacije u Crnoj Gori, umjesto za sada kratkoročnih pokušaja kontrole cijena, trebalo zamijeniti jednim sveobuhvatnim pokretom opštedruštvenog aktivizma, s tim da bi “okidač” koji bi vodio u tom pravcu trebalo da povuče Vlada Crne Gore. U osnovi, prevedeno na jezik ekonomske struke, to bi značilo prihvatanje tzv. kontekstualnog pristupa rješavanju problema inflacije prije nego što isti može da eskalira ozbiljnijim posljedicama. Konkretno, time se jednim dijelom čine razumnim mjere za kojima je Vlada, da bi spriječila naslijeđeni kolaps zaposlenosti i životnog standarda građana, posegla za ekspanzivnim mjerama monetarne i fiskalne politike u vidu povećanja zarada i penzija.
Nadalje, da bi se isčupali iz “zagrljaja” trgovinskih lanaca i stvari u pogledu smiravanja cijena preveli u kontrolisanu “novu normalnost” prilagođenu kupovnoj moći građana, vrijedilo bi pokušati sa tzv. “sterilizacijom priliva novog kapitala”, tj. obuzdavanja daljeg rasta ponude novca, kao i destimulisanja zaduživanja u inostranstvu. Ovim bi Vlada istovremeno “kupila” potrebno vrijeme da bi se utvrdilo koliko je priliv kapitala stabilan, s jedne strane, kao i da bi se ostvarilo dodatno smanjenje javne potrošnje, s druge strane.
Kako se Monstat obračunao sa inflacijom?
U praksi se često kao najjači argument protiv kontrole cijena u borbi protiv inflacije od jednog broja ekonomista može čuti tvrdnja da su takve mjere „neuskladive sa ekonomskom naukom“. Međutim, kako stvari sada “službeno” stoje, izgleda da je inflacija, sa svojim brojnim negativnim posljedicama u Crnoj Gori, ostala iza nas. Tako konkretni podaci o porastu potrošačkih cijena koje u kontinuitetu saopštava Monstat, posmatrano na godišnjem nivou, pokazuju da su cijene u Crnoj Gori u januaru ove godine porasle sa decembarskih 2,1 odsto na skromnih 2,8 procenata, i što je za sada najviše za šest mjeseci. Pored toga, u funkciji otvorene dileme da li ograničavati cijene, bolje reći po svemu upitne svrsishodnosti već u dva navrata kada su preduzimane takve mjere od strane crnogorske Vlade, na način kako ih vidi službena statistika, dajemo pregled “Indeksa potrošačkih cijena” (CPI) u četiri posljednja mjeseca prethodne godine: septembar (-0,4%); oktobar (0,0%); novembar (+0,2); decembar (-0,1%). Nadalje, prema istom izvoru, posmatrano na mjesečnom nivou u januaru 2025. godine potrošačke cijene u Crnoj Gori porasle su za svega 1,2 odsto u odnosu na decembar 2024. godine. Posmatrano po pojedinim vrstama artikala, pri čemu nas posebno interesuju potrebe najranjivijih grupa građana, podaci pokazuju da su cijene hrane i bezalkoholnih pića porasle za mizernih 0,9 procenata međugodišnje, cijene stambenih i komunalnih usluga 4,7 odsto i transporta 2,2 odsto i drugo[3].
Međutim ne lezi vraže; naš narod kaže: “Ako laže koza, ne laže rog”. Otuda, bez trunka zluradosti, ovim je “posve jasno” da zasad nema nikakve potrebe da razmatramo radikalne mjere za kojima poseže Vlada. Očito, u Crnoj Gori se potvrdila jedna izjava nobelovca, T. Fridmanova: “Inflacija je uvijek i svuda novčani fenomen”; ali ne na način kako je to svjetski poznat ekonomista zamišljao. Naime, nasuprot navedenoj izjavi koju je teško opovrći, prema Monstatu, “naša” inflacija je rezultirala negativnim rastom cijena, preciznije kazano, padom. Otuda, između brojnih pitanja koji se ovim otvaraju, dovoljno je da postavimo samo jedno, a isto tiče se ekonomske izdašnosti svih naših “džepova”. Bolje reći, ako je to tačno, pitanje je zašto građani Crne Gore ovih dana istrajavaju na bojkotu vodećih trgovinskih lanaca; očito da njihove “oči i džepovi”, ne vjeruju podacima Monstata, baš kao ni ja. U konačnom, pošto ne želim da u ovom izmišljenom sporu preuzimam ulogu arbitra, navedene podatke je najbolje provjeriti ako pokušamo pronaći valjan odgovor na pitanje: Zašto danima, posebno vikendom kolone automobila iz Crne Gore naprosto zatrpavaju granične prelaze prema Albaniji (Božaj) i BiH (Vilusi)?
Pošto smo pali na ispitu u pogledu prethodno publikovane “računice” vezano za pitanje da li inflacija rezultira pozitivnim ili negativnim predznakom kada je rast cijena u pitanju, ostalo je bar malo prostora za jedno drugo, koje pored ekonomskog ima naglašen psihološki, po svom intenzitetu hroničan karakter. Logičnim, kao ključno ovdje se nameće pitanje, mada, moram priznati globalnog karaktera, da li se ovdje radi o prekomjernoj potrošnji jednim dijelom podgrijanoj Vladinim mjerama, uvoznoj inflaciji, patološkoj moći savremenih kompanija ili, pak, često isticanoj menadžerskoj pohlepi. Interesantno, na ovaj posljednji uzrok, menadžersku pohlepu, je još u predvečerje velike globalne ekonomske krize 2008. godine posebno upozoravao i veliki mudrac sa Tibeta, D.Lama. Tako je bivši ministar rada R. Reich u junu prošle godine, pozvao administraciju Bajdena da „krivicu za visoke cijene stavi tamo gdje pripada — na velike korporacije.“ Spomenuti ministar je tada zapravo “savjetovao” Bajdena da se pozabavi njima (korporacijama)[4]. Poruka je dalje glasila: „Osudite ih zbog povećanja cijena“; prijetite im antimonopolskim tužbama, tužbama zbog povećanja cijena, pa čak i kontrolama cijena. Kritikujte ih što prave ogromne profite i daju rekordne plate svojim rukovodiocima, dok potrošači trpe“. Međutim, kao i u ovom slučaju, po svemu sudeći vapaji domaćih građana za sniženjem cijena i onih širom svijeta, ne dopiru do trgovaca. U funkciji pojašnjenja može nam poslužiti jedna izjava koju je jednom prilikom tim povodom, vjerovatno inspirisan vlastitim iskustvom, dao H. Ford: “Krupan biznis je isuviše velik da bi bio human”.
U prilog navedenom poimanju biznisa vrijedi navesti “definiciju” prema kojoj korporacija predstavlja “genijalno sredstvo za sticanje individualnog profita bez individualne odgovornosti.”[5] Ostaje nam da zaključimo da je „menadžerska pohlepa” po svemu poprimila krakter „autoimune bolesti”, i što je još gore, nije predmet zakonske prinude. Pored toga, zapeo nam je za oko ključni dio prethodno navedenog apela američkog ministra rada „…prijetite im antimonopolskim tužbama”. Ne mogu se izjasniti da li bi to u našem slučaju bilo opravdano, ali je čudno da se Agencija za zaštitu konkurencije, za koju sam u prethodnom prilogu kazao da je u fazi svojevrsne hibernacije, nije usudila da pokuša da „uvede red” na crnogorskom tržištu u okviru Zakonom dodjeljenim joj nadležnosti.
Šta nam je onda činiti?
U pogledu traženja dobrih rješenja za sadašnju situaciju u cilju obuzdavanje rasta cijena i zaštite životnog standarda građana u Crnoj Gori, konkretno, za sada se to pokušalo u dva navrata, u formi kontrole i ograničavanja cijena jednog manjeg broja uglavnom prehrambenih proizvoda. Međutim, čak i ako ostavimo po strani niz sličnih pokušaja, bolje reći neuspjelih eksperimenata sličnih onima iz socijalističkog perioda, uključujući i one iz bivše SRJ početkom devedesetih godina, pokazalo se da kontrola i zamrzavanje cijena rijetko, čak i na kratak rok, ne daju očekivane rezultate. Tako, ukoliko se uzmu u obzir spomenuti pokušaji Vlade Crne Gore da ograniči rast cijena, posmatrano sa ove vremenske distance, posve je jasno da za rješavanje problema te vrste više nije dovoljno “htjeti i zapovjedati”, odnosno kazati “blokiraćemo cijene”, jer se iste vrlo brzo opet otmu kontroli. Ujedno, iskustva su pokazala da “veletrgovci”, ne samo da su nevoljno prihvatili taj potez Vlade, te da ni Privredna komora nije objeručke dočekala taj projekat, već da je to u operativnom pogledu tehnički dosta teško izvodljivo, da je tim mjerama skoro nemoguće osigurati potpun obuhvat trgovine i drugih artikala van ponude velikih trgovinski lanaca, da se trgovci u toj situaciji više fokusiraju na preostale artikle koji nisu pod kontrolom i drugo, tako da se ispostavilo da su takve mjere tehnički neodržive, a ekonomski neisplative. To do daljeg znači stanje u kome su koristi za one koji prouzrokuju inflaciju vidljive, a gubici ostalih su prikriveni, što ne znači da ne postoje, s tim da među prvima stradaju oni koji imaju fiksna primanja, razne vidove socijalne naknade i sl. Slikovito kazano, u praksi, to je stanje u kome druga, brojnija “polovina” nastavlja da plaća troškove inflacije, dok ih ona prva, malobrojnija, troši.
Ukupni inflacioni pritisak koji, ako se imaju sve noviji i svakodnevni zahtjevi za povećanjem zarada i drugih davanja iz državnog budžeta, počiva na tri osnovne komponente: tražnja, “svjetske” cijene energenata i stepen monopolizacije naše privrede, po nama i dalje jako visok. I dok se, perma tvrdnjama monetarista, monetarnm mjerama dobrim dijelom može kontrolisati samo prva komponenta, te ako time drugu komponentu ostavimo po strani, problem je što naš privredni sistem u formi valjanih ekonomskih i javnih politika nije uspio “instalirati” pouzdane “kočnice” za monopolske cijene koje su nam ispostavili trgovci. Pri tome ne mislimo samo na trgovinske lance, mada oni pri tome imaju vodeću ulogu, već npr. i na lokalna javna preduzeća koja iz dana u dan daju ne samo snažan doprinos povećanju zakonom osiguran monopolski status cijena svojih usluga, nego i indirektan doprinos povećanjem zarada, tzv. realokacijom tražnje. Otuda, kako se kompletna nacionalna ekonomija ne bi ugušila u “lavirnitu inflacije”, u pomoć ćemo ponovo pozvati monetariste koji vjeruju da je glavni uzrok inflacije prekomjerna novčana ekspanzija, tj. kada količina novca raste brže od proizvodnje dobara i usluga. Naime, monetaristi se zalažu za stabilno i predvidljivo povećanje količine novca, umjesto naglih promjena koje mogu izazvati ekonomske šokove. Tako, npr. mjerama ekonomske politike može se ustanoviti pravilo da raspoloživa novčana masa raste po stopi koja odgovara dugoročnom rastu proizvodnje.
Na kraju, u funkciji traženja valjanih odgovora na prethodno, ovdje i brojne druge otvorene dileme, ekonomisti bi, za razliku od pozivanja na potrošene neoliberalne doktrine, morali da uzmu u obzir sve ekonomske dokaze i argumente novijeg “datuma,” i biti nešto uzdržaniji kada preporučuju (ili odbacuju) različite strategije borbe protiv inflacije. To nikako ne znači da prethodnom konstatacijom negiramo “pravo” Vladi da pokaže određeni nivo skepse prema ekonomistima kada nastupaju sa neodmjerenom samouvjerenošću. Pri tome, vjerujem da se na nacionalnom nivou možemo usaglasiti da nam je potrebna alternativa svemu onome što smo da sada, kada je riječ o inflaciji, čuli, vidjeli i doživjeli.
Prvo, to bi bila ponuda nove političke platforme što bi označilo prihvatanje obaveze od strane političkog liderstva da se, bez obzira na pritiske iznutra i spolja, održi „samobitnost” nacije, a da se pri tom ne proizvode nove, još dublje društvene podjele. Ovo je prijeko potrebno kako bi se zaustavio razarajući hod političke nestabilnosti, što je u međuvremenu rezultiralo izostankom reformi nacionalne ekonomije i usporavanjem puta ka EU, a sve skupa dodatno učinilo izvjesnim opasnost da crnogorska ekonomija “pređe” u fazu stagflacije.
I drugo, potrebna je “nova doktrina” zasnovana na integraciji osnovnih ekonomskih politika sa industrijskim politikama u sektorima sa komparativnim i konkurentskim prednostima, tzv. priotitetnim sektorima. Pri tome, kada se radi o opštedruštvenom aktivizmu za koji se zalažemo, kako to pojašnjava prof. D. Đuričin[6], dobar poznavalac predmetne materije, to bi na nacionalnoj ravni značilo hvatanje koraka “sa jednim drugim globalnim trendom razvoja, trendom zelene tranzicije, zajedno s novom industrijalizacijom koja se bazira na cirkularnom modelu rasta i novim tehnologijama, prije svega u energetici i eksploataciji prirodnih sirovina”. To je korak koji Crna Gora ne smije propustiti da učini! Konačno, da li postoji izlaz iz inflacione zamke? Krenimo, vjerovatno da!
[1] SFRJ je doživjela hiperinflaciju u decembru 1989. godine kada je, strogo posmatrano, hiperinflacija trajala samo jedan mjesec. SRJ je ušla u hiperinflaciju u februaru 1992. godine i u njoj se nalazila čitava 24 mjeseca, sve do 24. januara 1994. godine. Tada je postignuta druga najveća na svijetu hiperinflacija gdje je u posljednjem mjesecu rast cijena iznosio 313 miliona %.
[2] Ivić, M. I dr.: Makroekonomija i globalni izazovi; Banja Luka, 2016.g; str.30.
[3] Monstat, Indeks potrošačkih cijena, saopštenja br: 132/2024; 155/2024; 17/2024; 1/2024:
[4] https://naslovi.net; Nobelovac je objasnio ko stvara inflaciju;
[5] The Devil’s Dictionary, A. Birs;
[6] Đuričin, D; Vuksanović, I: Three things an economy needs in the era of the fourth industrial revolution; 2019; str.13.
