Crnogorska ekonomija u globalnom poslovnom okruženju - kuda i kako dalje?
Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska nučna akademija (CENA)
Ni jedna zemlja neće se dugoročno, stabilno i održivo razvijati ako ne razvije vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj! Ljubo Jurčić[1]
Česte, u kontinuitetu ispoljene političke i ekonomske turbulencije i krize, ishodovale su nepostojanjem konzistentne politike ekonomskog razvoja Crne Gore, a donosioci ključnih odluka godinama unazad nijesu ponudili ozbiljnu platformu za oporavak ekonomije.
Pošto smo, vjerujem, konačno “zaključili” da nam je krize dosta, krajnje je vrijeme da “bacimo” pogled u budućnost i da pokušamo da naslutimo kako će teći najavljeni, željeni i trajni oporavak crnogorske privrede kada jednom stigne i u “naše krajeve”. Međutim, ono što trenutnu situaciju na gobalnoj ekonomskoj i geopolitičkoj ravni, čiji je sudionik i Crna Gora, čini izuzetno složenom, ista uzeta kao polazna osnova za sve naše odluke, može se u najkraćem opisati na način da je izvjesna samo neizvjesnost.
Pođimo od toga da je većina zemalja u tranziciji, što se podjednako odnosi i na jedan broj država sada već članica EU, kako se pokazalo, odveć dugo živjela iznad svojih mogućnosti, što je posmatrano na dugi rok rezultiralo brojnim negativnim posljedicama razvojnog karaktera. Istovremeno, nametnuti tokovi globalizacije i sveukupna dinamičnost međunarodnih ekonomskih odnosa i internacionalne strateške konkurentnosti utiču na gubljenje starih, kao i na sve teže osvajanje, usavršavanje i poboljšavanje novih konkurentskih pozicija. Time, brine spoznaja da je geopolitički i geo-ekonomski kontekst i dalje izuzetno složen, sa tendencijom da se dodatno usložnjava, a kraj se ne nazire.
Činjenica je da još od vremena velike globalne ekonomske krize (2008) živimo u vrijeme „poli krize“, tj. više istovremenih kriza sa različitim uzrocima i mogućim rješenjima. U takvom promjenjivom globalnom okruženju koje karakterišu brzorastuće promjene, gdje za nastupajući novi oblik društveno ekonomskog uređenja čak nemamo ni adekvatan naziv jer je kapitalistički sistem očito evoluirao u nešto novo, na primjeru uspješnih pokazalo se da ima mjesta i za male ekonomije. Ali, nema mjesta čekanju, što znači da „neko“ mora donosti odluke. Time, mada kao društvo opterećeni političkim i drugim razmiricama, dok to ne bude sasvim kasno, u prvi plan ističemo nasušnu potrebu da se uhvatimo u koštac sa kompleksnošću aktuelnog trenutka, podjednako u kompanijama, pojedinim granama (industrije) i nacionalnoj ekonomiji u cjelini, na način da pragmatizujemo novi razvojni konceptualni okvir crnogorske ekonomije.
Po nama, prilika za priključenje razvijenima nikada nije bila dohvatljivija, s tim da podjednako, time ni opasnost od propuštanja takve prilike nikada nije bila tako velika. Ne odgovorimo li na ovaj istorijski izazov, značilo bi dugoročno stagnirati, što se u konačnom svodi na ekonomsko i sveukupno nazadovanje koje nam buduće generacije, s razlogom, nikako ne bi oprostile.
Imajući u vidu kompletnu, kompleksnu situaciju u kojoj se danas nalazi država Crna Gora, ekonomsku, socijalnu, političku i geopolitičku, vođeni logikom zdravom razuma, od niza brojnih otvorenih pitanja, navodimo neka: Ima li nade da male, nerazvijene ekonomije, pod teretom decenijama kumuliranih problema, brojna mimolilaženja i međusobna trvenja ostave po strani, da te prijetnje pretvore u realnu priliku za vlastiti ekonomski preporod koji će smišljeno, kontinuirano i realno povećavati životni standard građana?? Da li su male, manje razvijene države svjesne istorijske prilike da revidiraju vlastite razvojne modele, što se u osnovi svodi na nužnost prihvatanja pristupa dekolonizacije? Naravno, raspoložii prostor i vrijeme koje bi odgovori na ova i brojna druga pitanja zahtijevalli ne idu mi na ruku, ali za početak bilo bi dovoljno da, ako ne možemo još uvijek da se složimo oko izbora rješenja, da se bar usaglasimo oko težine i značaja navedenih pitanja.
Neprilagođenost zahtjevima globalizacije
Brojna i novija istraživanja pokazuju da su, ne samo ekonomija Crne Gore, već i većina ekonomija/država jugoistočne Evrope (SEE) već tridesetak punih godina susreću sa brojnim otvorenim pitanjima i razvojnim problemima. Ako se vratimo na početak devedesetih godina, tzv. kriza rasta većine tih zemallja, mada dominantno kriza razvoja, vremenski se podudara sa njihovim nekontrolisanim otvaranjem prema svijetu i snaženjem globalizacije.
Kao glavni razlozi izostanka razvoja i evidentne stagnacije ekonomija jugoistočne Evrope najčešće se navode sljedeći: spomenute države svoje ekonomske politike nisu prilagodile zahtjevima globalizacije niti su uspjele izbjeći slabosti, a iskoristili mogućnosti koje globalizacija sobom nosi; provodile su politike (primjena Vašingtonskog konsenzusa) suprotne vlastitim mogućnostima i, što je još gore, najčešće suprotno nacionalnim interesima.
Ono što nas ovdje posebno interesuje jeste pitanje šta će se u tim okvirima desiti sa Crnom Gorom, koja je kao jedna mala i otvorena privreda, faktički dio evropskog tržišta, ali sa neizvjesnim ishodom aplikacije da postane stalni član Evropske unije. Otuda, ovdje pored onog uvodnog, ima prostora za još jedan stav prof. Lj. Jurčića, koji poučen iskustvima Hrvatske, kaže: „EU povećava mogućnosti ali povećava i konkurenciju! Svaka zemlja (pa i članica EU) ima vladu koja se brine za vlastiti razvoj“. Posljedično prethodnom stavu, mšljenja smo da cjelokupne aktivnosti u pogledu razvojnih opredjeljenja Crne Gore, što treba da se podjednako odnosi na ekonomske reforme na domaćem planu i proces priblližavanja EU, treba da budu vrednovane na bazi nove kriterijalne dimenzije, a to je po dostignuti nivo konkurentnosti crnogorske ekonomije na gobalnoj ravni.
Donosioci odluka ignorisali zadatu stvarnost
Za razliku od takvog poimanja stvarnosti i pogleda u budućnost, ispostavilo se da su donosioci odluka u Crnoj Gori već decenijama ignorisali zadatu stvarnost. Time je Crna Gora je preskupo platila cijenu za dosadašnje brojne zablude kojima su vješti „reformatori“ na domaćoj sceni pothranjivali razarajući osjećaj da na dohvatu ruke postoje laka rješenja koja će brzo i trajno riješiti sve naše probleme; navodimo neke od njih:
- da će “ulazak” u Evropsku uniju riješiti sve naše ekonomske probleme;
- da Vlada u jednom mandatu može riješiti većinu naših problema;
- da je Crna Gora posebno atraktivna za strana ulaganja, ali ulagači samo zbog političke situacije čekaju na njenim granicama;
- da smo uspješno prebrodili globalnu ekonomsku krizu i COVID pandemiju;
- da ćemo budžet najlakše napuniti time ako se povećaju porezi;
- da je podjednako lako poboljšati životni standard građana tako što ćemo izmjenom zakona podići plate i penzije;
- da imamo sposobnu, visoko obrazovanu i kvalitetnu radnu snagu,
- da se ekonomska politika može voditi bez uzimanja u obzir (moderne) fiskalne i monetarne politike;
- da „priča“ o reindustrijaizaciji može da sačeka bolja vremena, a do tada će država da otvara nova radna mjesta i drugo.
„Zamka srednjeg dohotka“
Posmatrano u odnosu na svoje konkurente na globalnoj ravni, kao mala i otvorena crnogorska ekonomija objektivno nema moć da utiče na globalna kretanja, a koja su se dodatno usložila u pogledu poremećenh odnosa na geopolitičkoj ravni. Ostavši previše dugo u grupi ekonomija kako ih je razvrstala Svjetska banka, kao ekonomija vučena investicijama, sve skupa je razultiralo da se sadašnje stanje može kvalifikovati kao “zamka srednjeg dohotka”. Zamka srednjeg dohotka[2] (engl. middle-income trap) je situacija u kojoj se zemlje sa srednjim dohotkom suočavaju sa stagnacijom u ekonomskom rastu i ne uspijevaju da pređu na nivo visokog dohotka zbog strukturalnih faktora kao što su nedostatak inovacija, slaba institucionalna podrška, neelastično tržište rada, a sve skupa uzeto – niska konkurentnost i produktivnost i sl. To je stanje kada neka zemlja, nakon što postigne određeni nivo srednjeg dohotka, prestaje da raste ili usporava u svom ekonomskom razvoju.
U suštini, zemlja se „zaglavljuje“ na tom nivou razvoja i ne uspijeva da postane zemlja visokog dohotka. Tako, npr. u ovoj razvojnoj grupi se u 2023. godini našlo 108 zemallja u kojima je živjelo 75 procenata svjetske populacije koje su kreirale dvije petine globalnog BDP-a, što ukazuje na svu kompleksnost navedenog problema. U prilog navedenom, studija Svjetske banke iz 2013. godine je pokazala da je u jednom dosta dugom vremenskom periodu od 1960-2008. godine svega 13 od 101 nacionalne ekonomije sa srednjim dohotkom uspjelo da pređe u višu razvojnu fazu. Za razliku od toga, u grupi zemalja koje su uspjele da izvedu navedeni razvojni iskorak, između ostalih, našle su se sljedeće: Japan, zatim tzv. četiri „azijska tigra“ – Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan, kao i manja grupa evropskih ekonomija koju su činile Španija, Portugal i Grčka.
Time što smo ukazali na potencijalnu opasnost da crnogorska ekonomija odveć dugo ostane zaglavljena u fazi stagnacije, potrebno je da se dostignuti stepen razvoja sagleda u pravom svijetlu. Istovremeno, donosiocima ključnih razvojnih odluka, strategija i javnih politika u Crnoj Gori, skrećemo pažnju na neophodnost pokretanja procesa sveobuhvatnih strukturnih promjena.
U osnovi to bi trebalo da bude jedan radikalan zaokret koji je u literaturi i praksi najčešće pojmovno identifikovan kao strukturna transformacija. Takav pristup je mnogo više od jednog zahvata, a u osnovi se radi o prelasku sa koncepta privrednog rasta dominantno zasnovanog na jeftinoj radnoj snazi, prirodnim resursima, zaduživanju i slično, na razvojni obrazac zasnovan na znanju, inovacijama i novim tehnologijama, kako bi se Crna Gora približila grupi razvijenih, inovacijama vođenih ekonomija. U najkraćem, izbjeći zamke srednjeg dohotka podrazumijeva da je potrebno diverzifikovati crnogorsku ekonomiju u funkciji otpornijeg ekonomskog rasta i favorizovati znanje, tehnologije i ekonomske aktivnosti koje pospješuju ekonomske performanse, u službi zaštite životne sredine i poboljšanja socijalnih uslova građana.
Konačno, napuštanje sadašnje i prevođenje crnogorske ekonomije u narednu, višu razvojnu fazu, najčešće prepoznatu kao ekonomija vođena inovacijama i konkurentnosti, neminovno nameće potrebu u pogledu razvijanje sposobnosti za postizanje veće produktivnosti u postojećim industrijama i ulazak u nove industrije sa konkurentskim prednostima održivim i na stranom tržištu. Na makro nivou to bi značilo pretvaranje komparativnih u konkurentske prednosti, a na mikro nivou da se razvojne strategije koje ciljaju strana tržišta umjesto sada dominatne troškovne konkurentnosti fokus pomjeraju na kvalitet i diferencirane vrijednosti proizvoda i usluga. Zalaganjem za ovakvim postupanjem ostajemo u uvjerenju da bi se valjanim, strateški osmišljenim pristupom po ovom pitanju mogao postići prijeko potreban nacionalni konsenzus, što se uvijek uzima kao ključna pretpostavka u pogledu krajnjeg, pozitivnog ishoda.
Sve u svemu, treba kontinuirano raditi na stabilnom makroekonomskom ambijentu, koji je osnova za dalje podsticanje investiranja, uz pomoć i stimulisanje nerazvijenih regiona, kako bi crnogorska ekonomija ostvarila svoje pune kapacitete. Fokus bi trebalo da bude na održivom rastu i zelenoj ekonomiji, jer Crna Gora ima sve preduslove za takvo usmjerenje.
[1]Ljubo Jurčić, doktor ekonomskih nauka, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, predsjednik Saveza ekonomista Hvatske, bio anagžovan kao ministar hrvatskog gospodarstva u Vladi I. Račana.
[2] Svjetska banka je mjereno BDP per capita na sljedeći način grupisala ekonomije prema dostignutom stepenu razvoja: nisko razvijene – manje od 1.135 USA $; niže srednje razvijene ekonomije od 1.135 do 4.465 USA $; više srednje razvijene od 4.465 do 13.845 USA $ i razvojne više od 13.845; mada je SB nešto korigovala ove iznose 1. jula 2024.