Misterija plavih pasa iz Černobilja: Naučnici otkrili šta ih je zaista obojilo

U oktobru 2025. godine, tim programa Psi iz Černobilja (Dogs of Chernobyl) obavljao je svoj uobičajeni posao unutar ukrajinske zone isključenja, hvatajući pse lutalice radi sterilizacije i ponovnog puštanja, kada je naišao na tri životinje jarkoplave boje.

Nije se radilo o blagoj nijansi ili mrljama. Boja ih je prekrivala od njuške do repa, a ljudi koji žive u blizini tvrdili su da su isti psi samo nedjelju ranije izgledali potpuno uobičajeno.

Fotografije su se proširile društvenim mrežama, a zaključak do kojeg je većina ljudi došla bio je da se radijacija konačno pokazala, 40 godina nakon nesreće.

Vrijedi se zapitati zašto je taj odgovor djelovao toliko očigledno, jer se biološko objašnjenje brzo raspada, dok psihološko ne.

Radijacija je opasnost koju ne možete vidjeti, namirisati niti osjetiti, a ljudska intuicija nije naročito dobro prilagođena prijetnjama te vrste. Zato ih često pokušavamo razumjeti tražeći neki znak – nešto konkretno što predstavlja ono što sami ne možemo da opažamo.

Plavi pas savršeno ispunjava tu ulogu. Apstraktnu, statističku opasnost pretvara u sliku koju možemo lako da zamislimo, što je manje-više i ono što su nas decenije filmova i video-igara naučile da očekujemo od černobiljske zone.

Problem je u tome što radijacija nije mogla da izazove ovu pojavu, i to iz dva potpuno različita razloga.

Černobiljski „plavi psi“ nijesu posljedica radijacije

Prvi razlog je vrijeme. Radijacija izaziva oštećenja tako što narušava DNK, a kada takvo oštećenje pogodi ćelije iz kojih nastaju jajne ćelije i spermatozoidi, može se prenijeti na potomstvo.

Međutim, taj proces odvija se kroz generacije, a ne u roku od nedjelju dana. Boja dlake odraslog psa određena je prije njegovog rođenja, pa je ono što je promijenilo izgled ovih životinja moralo da dođe spolja.

Drugi razlog je pigment, a riječ je o dijelu biologije sa kojim većina ljudi nikada nije imala razloga da se upozna.

Kako objašnjavaju genetičari iz Veterinarske genetičke laboratorije Univerziteta Kalifornije u Dejvisu (UC Davis Veterinary Genetics Laboratory), koji su detaljno mapirali genetiku boje pseće dlake, boja krzna sisara zasniva se na dva pigmenta, oba oblika melanina.

Jedan proizvodi crnu i smeđu, a drugi crvenu i žutu boju. Svaki pas kojeg ste ikada vidjeli predstavlja neku kombinaciju ta dva pigmenta, koji ponekad mogu biti razrijeđeni ili potpuno „isključeni“, dajući sivu ili bijelu boju.

Plavi melanin, međutim, ne postoji.

Plava boja koju vidimo kod drugih životinja u prirodi najčešće uopšte nije rezultat pigmenta. Kako je objašnjavao ornitolog Ričard Pram (Richard Prum), perje šojke ili krilo morfo leptira obojeni su zahvaljujući mikroskopskim strukturama koje rasipaju kratke talasne dužine svjetlosti nazad prema oku. Biolozi tu pojavu nazivaju strukturnom bojom.

Perje i krljušti mogu biti građeni tako da proizvode takav efekat. Krzno, koliko je do sada poznato, ne može.

Zato je čak i ono što uzgajivači pasa nazivaju „plavom“ dlakom zapravo razrijeđena siva boja.

Zaista plavi sisar, dakle, ne bi bio samo ekstremni primjer nečega što biologija već može da proizvede. Takva boja potpuno je izvan granica onoga što biologija sisara može da stvori.

To snažno ukazuje na zaključak da je nešto dospjelo na krzno pasa, umjesto da je boja nastala u samoj dlaci.

Do istog zaključka došli su i ljudi koji su bili na terenu.

Šta je zapravo obojilo pse u plavo

Fond Čista budućnost (Clean Futures Fund), neprofitna organizacija koja vodi program Psi iz Černobilja, saopštio je da izgleda da su se životinje valjale u nekoj supstanci koja se potom zadržala na njihovom krznu.

Ukazali su i na vjerovatan izvor u neposrednoj blizini – stari prenosivi toalet koji se prevrnuo i iz kojeg je iscurila jarkoplava hemikalija koja se koristi za tretiranje otpada u takvim toaletima.

Veterinarski tim tada nije mogao sa potpunom sigurnošću da potvrdi tu teoriju, ali su istraživači koji rade u černobiljskoj zoni kasnije došli do istog objašnjenja.

Organizacija je, međutim, od samog početka bila jasna u vezi sa najvažnijim: boja nije bila trajna i radijacija nije imala nikakve veze sa njom.

Isključili su i mogućnost da je riječ o njihovoj opremi, jer timovi koji sterilišu pse obilježavaju tretirane životinje samo malom obojenom oznakom nalik kredom na glavi – nečim što ni približno ne može da dovede do toga da pas bude obojen od glave do pete.

Preostaje zato jedino pitanje koje se u ovoj priči zaista tiče biologije: zašto bi se pas uopšte valjao u takvoj supstanci?

Zato što psi to rade kad god im se ukaže prilika, a čini se da su još odlučniji kada je riječ o nečemu naročito intenzivnog mirisa.

Biolozi takvo ponašanje nazivaju valjanjem u mirisima, odnosno scent-rolling, a studija iz 2024. godine objavljena u časopisu Biology direktno ga je dokumentovala kod vukova u zatočeništvu.

O razlozima tog ponašanja i dalje se raspravlja.

Jedna teorija kaže da životinja pokušava da prikrije sopstveni miris, bilo kako bi se lakše približila plijenu, bilo kako ne bi otkrila svoje prisustvo.

Druga teorija gotovo je potpuno suprotna – da životinja pokušava da zanimljiv miris ponese nazad ostatku čopora.

Nijedna od tih teorija još nije definitivno potvrđena, iako će sam nagon biti dobro poznat svakome ko je ikada šetao psa pored nečega mrtvog u polju.

Priča koja je možda važnija od plavih pasa

Psi žive na tom području upravo zbog onoga što se dogodilo 1986. godine.

Kada je reaktor eksplodirao i više od 100.000 ljudi bilo evakuisano, većini je rečeno da će se vratiti za nekoliko dana, zbog čega su mnogi ostavili kućne ljubimce za sobom.

Danas u zoni živi nekoliko stotina pasa, uglavnom potomaka tih životinja, o kojima brinu i koje hrane radnici elektrane i volonteri.

U toj populaciji zaista postoji materijal za ozbiljna naučna istraživanja, ali je priča mnogo suptilnija od viralnih glasina.

Studija iz 2023. godine, objavljena u časopisu Science Advances, pokazala je da se psi iz černobiljske zone genetski razlikuju od populacija pasa na drugim mjestima.

Ipak, još nije jasno u kojoj je mjeri to posljedica radijacije, a koliko četiri decenije izolacije i činjenice da današnja populacija potiče od relativno malog broja životinja.

Istraživanja drugih divljih životinja u toj oblasti takođe su pronašla naznake mogućeg prilagođavanja.

Studija objavljena 2022. godine u časopisu Evolutionary Applications pokazala je da su neke lokalne žabe drvenjače neuobičajeno tamne, moguće zato što im veća količina melanina pruža određeni stepen zaštite.

To je, zapravo, najpošteniji opis trenutnog stanja nauke o Černobilju.

Proces je spor, zasnovan na statistici, pun ograda i neizvjesnosti, a istraživanja još traju. To je mnogo manje upečatljivo od fotografije plavog psa – ali je i mnogo bliže onome što se zaista događa.

Scott Travers, Forbes

The Dogs Of Chernobyl Turned Bright Blue — A Biologist Explains (Hint: It’s Not Radiation)