Koliko je pištaljki uvezeno u Srbiju zbog protesta

Studentske proteste kao i sve prethodne prati već uobičajena slika. Prodaja pištaljki, vuvuzela, zastava, bedževa i drugih rekvizita onima koji demonstriraju.

Na ulicama Beograda pištaljke su prethodnih mjeseci mogle da se kupe po cijeni od 200 dinara (1,7 eura), pa i više. Može se vidjeti da je uglavnom riječ o plastičnim predmetima. Troškovi njihove izrade, po svemu sudeći, daleko su ispod ove cijene.

Od Uprave carina Srbije pokušali smo da saznamo da li su pištaljke stigle iz inostranstva, u kojim količinama i vrijednosti.

Iz ove institucije su nam se nakon više dana javili i usmeno saopštili da su dali sve od sebe da nam dostave tu informaciju, ali da je to ipak teško uraditi iz objektivnih razloga.

Kako su nam objasnili, pištaljke su u zemlju mogle da uđu po više osnova deklarisanja. Kao igračke, kao plastični predmeti i dr.

Zbog toga, kako su naveli, nije moguće dati pouzdanu informaciju. Iz tog razloga nisu željeli da iznesu podatak koji bi potencijalno pogrešno informisao javnost.

Kako ulazi jeftina roba i završava na ulici

Može se pretpostaviti da postoji nekoliko načina kako ovakva roba može da uđe u Srbiju. Onaj legalan, ali i najskuplji, je uvoz preko kompanija koje uredno plate sve dažbine i prateće troškove i prođu potrebne procedure. To ih samim tim čini nekonkurentnim u odnosu na prodaju na ulici odnosno na samom protestu.

Drugi je onaj potpuno nelegalan, odnosno šverc.

Na kraju, tu je i nekoliko opcija koje su između prve dvije. Jedna od njih je, recimo, putem slanja paketa male vrijednosti, a druga može da bude klasičan uvoz jeftine robe. Te probleme nisu uspjele u potpunosti da riješe nadležne institucije ni u razvijenijim zemljama. Takvoj robi često mogu da „doskoče“ tek kada se pojavi u prodaji na ulici.

Proizvodi ovog tipa mogu da dođu iz zemalja u kojima su troškovi rada i proizvodnje na veoma niskom nivou što omogućava da budu veoma jeftini pogotovo kada se proizvode i distribuiraju u velikim količinama. Nakon uvoza se takva roba može u maloprodaji, takođe po relativno niskoj cijeni, prodati fizičkom licu. I potom može da završi na ulici po značajno većem cjenovniku.

Nabavna i prodajna cijena

Primjera radi, ako bi cijena izrade i uvoza jedne plastične pištaljke bila, recimo, 10 dinara, ona bi mogla nakon uvoza da se proda („provuče kroz fiskalnu kasu“) i za nekoliko puta veći iznos. Potom se na ulici prodaje za 200 dinara pa i više.

Čak i da je proizvodna i nabavna cijena pištaljki višestruko veća od ove pretpostavke, opet je zarada onih koji se pojavljuju sa kartonskim štandovima na protestima dobra, ali i nedozvoljena.

S druge strane, može se pretpostaviti i da je dio proizvoda u ponudi iz „domaće radinosti“, ali i ovdje može da se doskoči troškovima nabavkom materijala za izradu po nekom od pomenutih načina.

Imajući u vidu učestalost protesta i njihovu masovnost, može se naslutiti da ni ovoga puta propratni biznis za neke vjerovatno nije bio neisplativ.