Kambodža i Tajland sjede na milijardama vrijednim rezervama nafte i gasa do kojih ne mogu da dođu

U Tajlandskom zalivu cijene dizela porasle su toliko da ribari upozoravaju kako bi njihovi brodovi uskoro mogli da ostanu usidreni. Ironija je očigledna. Ispod tih istih voda nalazi se procijenjenih 340 milijardi kubika prirodnog gasa i 700 miliona barela nafte. Te rezerve, čija se vrijednost procjenjuje na oko 300 milijardi dolara, već četvrt vijeka ostaju neiskorišćene zbog graničnog spora koji se sve više zaoštrava.

U maju je vlada Tajlanda raskinula Memorandum o razumijevanju iz 2001. godine. To je jedini funkcionalni okvir između Pnom Pena i Bangkoka za rješavanje njihovih preklapajućih pomorskih teritorijalnih zahtjeva. Kambodža je odgovorila podnošenjem slučaja Ujedinjenim nacijama, aktivirajući rijetko korišćen pravni mehanizam iz Konvencije UN o pravu mora, u nadi da će time primorati Tajland da se vrati pregovorima.

Logika koja stoji iza poteza Kambodže prilično je jednostavna: kriza u Hormuškom moreuzu pokazala je koliko je jugoistočna Azija ranjiva zbog zavisnosti od jednog pomorskog prolaza udaljenog hiljadama kilometara. Rješavanje spora, koje bi omogućilo eksploataciju regionalnih energetskih resursa vrijednih oko 300 milijardi dolara, trebalo bi da bude u interesu obje zemlje. Međutim, ostaje otvoreno pitanje da li će takav argument zaista uticati na Bangkok.

Korjeni spora

„Svako potencijalno otkriće u ovoj oblasti sigurno bi donijelo ekonomske i energetske koristi Tajlandu, Kambodži i čitavom regionu ASEAN-a“, rekao mi je u intervjuu kambodžanski ministar rudarstva i energetike Rotanak Keo (Rottanak Keo). „Upravo zato je Kambodža tokom posljednjih 25 godina uložila ogromne napore kako bi ovo pitanje riješila mirnim putem sa Tajlandom“.

Korjeni spora sežu u rane sedamdesete godine prošlog vijeka. Tada su Tajland i Kambodža jednostrano povukli sopstvene pomorske granice u Tajlandskom zalivu. Ali, nikada se nijesu usaglasili gdje se završava teritorija jedne, a počinje teritorija druge države. Sporno područje, poznato kao Zona preklapajućih zahtjeva (Overlapping Claims Area – OCA), obuhvata oko 26.000 kvadratnih kilometara mora, površinu približno jednaku Moskvi.

Dvije zemlje nijesu 2001. postigle dogovor o granici, već su se saglasile oko procesa pregovora. Memorandum o razumijevanju potpisan u junu te godine uspostavio je okvir, zasnovan na Zajedničkom tehničkom komitetu. On je trebalo istovremeno da pregovara o razgraničenju na moru i zajedničkom razvoju nalazišta ugljovodonika ispod spornog područja. Nije donio ni jedno ni drugo. Ipak, omogućio je da dvije vlade nastave dijalog kroz devet tajlandskih vlada i čak 14 premijera i vršilaca dužnosti premijera, bez ijednog ispaljenog metka zbog samog pomorskog spora.

Zašto je Bangkok odustao

To se promijenilo ovog maja, kada je kabinet tajlandskog premijera Anutina Čarnvirakula (Anutin Charnvirakul) odlučio da se potpuno povuče iz Memoranduma iz 2001. godine. Ovaj potez uslijedio je nakon mnogo krvavijeg sukoba na kopnu. Oružani okršaji duž zajedničke granice dvije zemlje tokom 2025. primorali su gotovo 650.000 civila da napuste svoje domove u periodu najžešćih borbi. Prema podacima iz juna, oko 36.000 Kambodžanaca, među kojima je 12.000 djece, i dalje se nalazi u kampovima za raseljena lica.

Povlačenje Tajlanda iz pomorskog Memoranduma uslijedilo je u talasu nacionalističkog raspoloženja izazvanog graničnim sukobom. Tajlandski Senat je u međuvremenu preporučio da se zemlja povuče i iz posebnog sporazuma koji se odnosi na kopnenu granicu.

Pošto je bilateralni okvir prestao da postoji, Kambodža je obavijestila generalnog sekretara UN da pokreće postupak obaveznog mirenja prema Konvenciji UN o pravu mora. To je tek drugi put u istoriji da je neka država aktivirala ovaj mehanizam. Prvi put to je učinio Istočni Timor u sporu sa Australijom 2016. godine. Dvije godine kasnije to je dovelo do sporazuma kojim je riješen sličan dugogodišnji spor oko podmorskih nalazišta gasa. Posrednici dvije zemlje trebalo bi da razgovaraju već ovog mjeseca.

Kambodža, kako kaže Keo, iskreno ne razumije zašto se Tajland povukao.

„Još pokušavamo da shvatimo zašto su to uradili“, kaže on. Dodaje da je Pnom Pen u više navrata tražio od Tajlanda da ne raskida sporazum.

Različita viđenja koraka

Zvanični stav Tajlanda, zasnovan na javnim saopštenjima, a ne na intervjuu za ovaj tekst, ukazuje na drugačiju logiku. Bangkok tvrdi da tokom 25 godina i pet rundi formalnih pregovora u okviru Memoranduma iz 2001. nije ostvaren nikakav stvarni napredak i da je taj okvir jednostavno izgubio svoju svrhu.

Još važnije, dvije zemlje ne slažu se oko redoslijeda rješavanja problema. Kambodža zagovara hitan zajednički razvoj nalazišta, navodno po modelu podjele prihoda u odnosu 50:50. Tajland je, međutim, u junu saopštio da bi razgovori sada trebalo prvenstveno da budu usmjereni na utvrđivanje pomorske granice, a ne na način raspodjele resursa.

Iza pravnog spora krije se i politička realnost. Raskid Memoranduma bio je jedno od predizbornih obećanja vlade Anutina Čarnvirakula. Iskorišćen je talas nacionalističkog raspoloženja pojačan sukobima na kopnenoj granici. Za tajlandske nacionaliste svaki kompromis oko pomorske granice izgleda kao ustupak Pnom Penu u trenutku kada je svaki kompromis politički gotovo neprihvatljiv.

„Tajland i dalje čvrsto stoji iza svojih principa i neće prihvatiti ništa što bi zemlju dovelo u nepovoljan položaj“, rekao je tajlandski premijer u govoru koji prenosi Thai PBS World.

Šta ako dogovor izostane?

Najizvjesnija alternativa postizanju sporazuma nije novi sukob, već nastavak zastoja.

Prema podacima o koncesijama koje je dostavilo kambodžansko Ministarstvo rudarstva i energetike, sporna zona OCA podijeljena je na četiri bloka. Područja I i II zajednički drže američki Konoko Filips (ConocoPhillips) i japanski Idemitsu Kosan. Područje III pripada francuskom Total Eneržisu (TotalEnergies), dok je područje IV pod koncesijom kineske državne kompanije CNOOC.

Sve četiri kompanije praktično godinama samo čuvaju svoja prava na eksploataciju, čekajući da dvije države postignu sporazum prije nego što ulože dodatni kapital. Ministar Keo kaže da su ga predstavnici ovih energetskih kompanija u privatnim razgovorima podsticali da nastavi da insistira na pronalaženju rješenja. Uz intervju je dostavio i ranije medijske izvještaje u kojima Konoko Filips i Total Eneržis pozivaju na mirno rješavanje spora oko preklapajućih pomorskih zahtjeva u Tajlandskom zalivu.

Kambodža, sa svoje strane, tvrdi da ne odustaje od pregovora.

„Tražimo mir. Tražimo zajednički prosperitet“, rekao je Keo na kraju razgovora.

Ipak, upozorava da što spor duže traje, to velike naftne kompanije imaju manje razloga da čekaju.

Kapital odlazi u druge projekte

Energetske kompanije već smanjuju ulaganja u dugoročne projekte eksploatacije fosilnih goriva na moru. Sve više kapitala usmjeravaju ka projektima povezanim sa energetskom tranzicijom. Posljedice pogoršanih odnosa već se osećaju i u poslovanju. Tajlandska državna kompanija za prodaju goriva PTT Oil and Retail Business saopštila je da će njeni rezultati za 2026. biti pogođeni zbog smanjenih investicija i zatvaranja benzinskih stanica u Kambodži.

Kada se politika ostavi po strani, argumenti za postizanje dogovora djeluju veoma snažno. Više od 80 odsto uvoza nafte i gasa zemalja ASEAN-a dolazi iz regiona van jugoistočne Azije, pri čemu najveći dio prolazi kroz Hormuški moreuz – jedno od najvažnijih svjetskih uskih grla za snabdijevanje energentima. Izvještaj Međunarodne agencije za energetiku upozorava na „velike strukturne rizike“ u energetskom sektoru jugoistočne Azije. Tajland se posebno izdvaja kao ranjiva zemlja.

Ekonomski argumenti snažno govore u prilog pomirenju i nastavku pregovora. Međutim, nije izvesno da li će to biti dovoljno da se dijalog zaista obnovi. Za sada, nafta i gas ostaju tamo gdje su bili posljednjih 25 godina – pod morem, bez vlasnika i bez ikakve ekonomske koristi.

Ken Silverstein, saradnik Forbesa

Cambodia, Thailand Sit On Billions In Oil And Gas That’s Untouchable