Kako je Avramović suzbio hiperinflaciju u Jugoslaviji: 30 godina super dinara

Na današnji dan, prije tačno tri decenije, u tadašnjoj SR Jugoslaviji počeo je da se primjenjuje Program monetarne stabilizacije Dragoslava Avramovića, odnosno u opticaju se našao čuveni super dinar ili djeda Avramov dinar, kako su ga građani uglavnom zvali.

Avramović koji će kasnije postati i guverner Narodne banke Jugoslavije ovim stabilizacionim programom i konvertibilnim dinarom koji je vrijedio jednu njemačku marku izveo je tadašnju zemlju iz jedne od najvećih hiperinflacija zabilježenih u svijetu.

Inflacija se, neposredno prije pojavljivanja konvertibilnog dinara, povećavala dva odsto na sat, više od 60 odsto dnevno, odnosno 5.200.000.000.000.000.000.000% godišnje.

Forbes Srbija prenosi najzanimljivije odlomke iz knjige Dragoslava Avramovića – „Rekonstrukcija monetarnog sistema Jugoslavije i pobjeda nad inflacijom 1994.“

Inflacija: Stalna crta jugoslovenske privrede

…Istorija cijena u Jugoslaviji je istorija inflacije. Osim u kratkim, polugodišnjim razdobljima tokom 1900. i 1994. godine, inflacija predstavlja stalno prisutnu činjenicu već decenijama. Uzroci inflacije su bili razni – od obilnog kratkoročnog kreditiranja preduzeća, preko monopolske politike, rasta zarada, poreza, kursa i ostalih troškova, do budžetskih deficita – pri čemu je monetarna politika uvijek bila prilagodljiva. Dinamika inflacije bila je različita, ali sa tendencijom ubrzanja: od nekoliko desetina procenata godišnje tokom sedamdesetih i osamdesetih godina (sa vrhuncem od 1.267 procenata 1989), pa do dvadesetocifrene inflacije 1993. godine.

Ovo je mišljenje dr Boška Mijatovića, poznatog beogradskog ekonomiste i ogromna većina jugoslovenskih stručnjaka i građana će se složiti sa njegovom tezom da je inflacija konstanta u jugoslovenskoj ekonomskoj istoriji posle 1945…

…Ja nisam siguran da li se slažem sa ovim mišljenjem; može se reći da i nedavno, mada kratkoročno iskustvo u 1977. ukazuje na stabilnost cijena. Ali, moje iskustvo u cjelini potvrđuje da u jugoslovenskoj privredi pri njenoj sadašnjoj organizaciji i političkoj upravi inflacija predstavlja ozbiljnu i stalnu prijetnju…

Kada je Radoman Božović imao naučne ambicije

…Moje angažovanje na rješenju našeg inflacionog problema počelo je u proljeće 1992, kada sam postao član Ekonomskog savjeta Srbije, na inicijativu gospodina Ivana Maksimovića, akademika, mog prijatelja iz ranih 1950-ih godina (kada smo obojica bili asistenti Beogradskog univerziteta na katedri ekonomskih nauka Pravnog fakulteta). Maksimović je bio profesor gospodinu Radomanu Božoviću kada je ovaj bio mladi uspješni političar u Vojvodini, koji je u isto vrijeme imao naučni interes i ambicije. Poslije uspjeha u administraciji Vojvodine, gospodin Božović je postao predsjednik Vlade Srbije pod gospodinom Miloševićem. Gospodin Božović je želio da obezbijedi naučni input ekonomskoj politici vlade; a ova politika je postala dominantna u radu vlade iako je građanski rat bio propraćen sankcijama koje su se nadodale već ogromnim problemima nastalim usljed raspada jugoslovenskog ekonomskog prostora…

…Centralno pitanje u kasnom proljeću i ljetu 1992. bilo je smirivanje inflacije. Ona je tokom prva četiri mjeseca 1992. iznosila oko 45% mjesečno, mjerena rastom cijena na malo. Za čudo, izgledalo je da naša privreda može da funkcioniše sa ovim tempom inflacije u to vrijeme; za druge zemlje, ovo bi bila skoro hiperinflacija; naše tržište i proizvodnja su izgledali nekako prilagodljivi ovom inflacionom tempu. Teškoće su nastajale kada bi se ozbiljno prekoračio limit od 50%. U maju 1992, inflacioni tempo je skočio na 80%, a u junu na 100% mjesečno, i ovo je stvorilo uznemirenost na skoro svim tržištima…

Ulazak u hiperinflaciju

…U proljeće 1993. inflaciona situacija se bila zaoštrila. Cijene su ponovo rasle po stopi daleko iznad 100 procenata mjesečno, kurs marke je skakao skoro svake nedjelje i strah od daljeg pogoršanja situacije je rastao. Jugoslavija je sada osjećala i pritisak blokade koja je, dodata dejstvima raspada Jugoslavije, zaoštrila oskudicu deviza i time dala dalji podstrek slabljenju kursa dinara – pored podstreka koji je rezultirao od domaće inflacije i bjekstva kapitala iz dinara u marke u strahu od dalje depresijacije kursa dinara i interne inflacije.

Ovim „strukturnim“ činiocima izgleda da je bio dodat – ili je možda bio i primarni – oštar rast budžetskog deficita. Ministar (finansija Jovan, prim.aut.) Zebić mi je u diskusiji negdje aprila 1993. rekao da su jugoslovenski državni izdaci poslije napada hrvatske vojske na most preko Maslenice bili jako povećani i možda je ovo bio glavni uzrok ubrzanja inflacije. Ubrzanje je takođe koincidiralo sa ostavkom Božovićeve vlade. Politička neizvjesnost je tako dodata rastućoj ekonomskoj nesigurnosti zbog blokade, rata i budžetskog deficita…

Slom jula 1993.

…Tokom juna i prve nedjelje jula 1993. moja supruga i ja smo bili u Ženevi gdje sam radio kao konsultant Južnog centra (South Centre), organizacije Nesvrstanih zemalja, po pitanju dugova zemalja u razvoju. Vratili smo se negdje oko 7. jula i iste večeri otišli do Kalemegdana. U Knez Mihajlovoj ulici, preko puta restorana Grčka kraljica, svratili smo u delikatesnu radnju da kupimo nešto za večeru. Radnja je izgledala sablasno. Već je skoro pao mrak, radnja nije bila dobro osvijetljena, rafovi u radnji su bili skoro prazni kao da je bila rasprodaja, i bile su dvije mušterije.

Jedna dama je pokazivala na poluprazni raf gde je još bilo desetak tegli sa nekim džemom. Nije pitala kakav je to džem: kupila je sve tegle, bez pitanja. Druga mušterija je bio stariji gospodin, hramao je na jednu nogu. On je tražio da kupi neku mortadelu koja je bila u staklenom hladnjaku. Prodavačica ga je pitala koliko želi da mu odreže. U izlogu je bilo šest glava mortadela. On je htio da kupi sve. Scena me je podsjetila na Drugi svjetski rat u Beogradu: polumrak u radnji, poluprazni rafovi, mušterije koje uzimaju sve što se prodaje, za bezvrijedni novac: tačno u jesen 1941, kada je još imalo nešto da se kupi, ali je očevidno bilo na izmaku.

Ali imao sam još jednu asocijaciju. U 1987. bio sam u Americi tokom ogromnog pada cijena na Njujorškoj berzi 19. oktobra. Sećam se prezentacije i analize na televiziji te večeri, kada su bili rezimirani i komentarisani rezultati tog dana: pad Dau Džons (Dow Jones) indeksa vrijednosti akcija od 500 poena, ili skoro četvrtinu ukupne tržišne vrijednosti svih akcija na ovoj berzi. Lijepa dama, broker u nekoj velikoj senzalskoj firmi, opisivala je situaciju na Njujorškoj berzi tog dana. Između 11 prije podne i 3 po podne, rekla je, desila se nečuvena stvar na Vol stritu: nije bilo moguće prodati nijedan paket akcija IBM-a, onda najčuvenije američke firme (poslovne mašine i računari), jer nije bilo kupaca ni po kojoj cijeni: ovo, nastavila je ova dama, je stvorilo sliku sloma sistema.

Onda sam shvatio šta u tom svijetu fraza sistemski slom znači: kada tržište prestane da funkcioniše, tj. kada ne možete da prodate robu po bilo kojoj cijeni, to je smrt, slom sistema. U Njujorku, tog 19. oktobra 1987, paraliza, privremena smrt sistema je trajala četiri sata: nisi mogao ništa da prodaš tih četiri sata, čak ni IBM akcije. U Jugoslaviji, oko 7. jula 1993, skoro ništa nisi više mogao da kupiš: skoro sve je bilo već kupljeno i niko za dinare nije više htio da prodaje. Scena u radnji u Knez Mihajlovoj ulici ličila je na predznak sloma našeg sistema…

Bujica dinara iz štamparije Narodne banke

Bila su tri glavna simptoma hiperinflacione krize.

Prvo, povećanje robnih cijena je bilo ogromno i sve brže. U julu 1993, cijene su se učetvorostručile. Tokom avgusta su porasle osamnaest puta. Redukcija rasta u septembru usljed nove kontrole cijena bila je propraćena povećanjem od 20 puta u novembru i daljim ogromnim ubrzanjem do rekonstrukcije monetarnog sistema 24. januara 1994. Najviši nivo inflacije je bio postignut u januaru 1994, uoči rekonstrukcije: cijene su onda rasle po stopi od više nego 60 procenata dnevno.

Drugo, cijene strane valute – njemačke marke, švajcarskog franka i američkog dolara – na uličnom tržištu skočile su deset puta tokom jula 1993, tj. za jedan mjesec, i pad dinara se nastavljao strahovitim tempom. Imao se utisak da su oči svih spekulanata, trgovaca i proizvođača bile upravljene na crno tržište deviza; oni su prilagođavali svoje robne prodajne cijene kretanju kursa marke…

…Kako su stvari stajale u avgustu 1993, nije se moglo zamisliti smirenje cijena bez stabilizacije kursa dinara, kao što ni stabilizacija kursa dinara nije izgledala moguća bez zaustavljanja ogromne bujice dinara koji su dolazili na tržište, kako robno, tako i devizno, iz štamparije i skladišta Narodne banke Jugoslavije.

Treće, otvorile su se makaze cijena između maksimiranih cijena robe u radnjama i magazinima i slobodne cijene deviza. Kao rezultat, srpska trgovinska mreža je bila preko noći preplavljena kupcima iz inostranstva koji su kupovali robu po izvanredno niskim cijenama izraženim u devizama, i doprinijeli masivnom pražnjenju jugoslovenskog tržišta i time novom rastu cijena…

Otimačina u prodavnicama, špekulanti sve odnose

…„U proteklih sedam dana opšteg meteža na tržištu, gotovo su opustjele zaječarske prodavnice, naročito one u društvenom sektoru. Čim je marka počela naglo da skače na crnom tržištu, počela je najezda na ovdašnje prodavnice. Sve što je vrijedjelo razgrabljeno je. U opšti grabež uključili su se i stranci sa ovdašnjeg buvljaka. Kupovali su, na primjer, Bugari i po 20 pari cipela za samo 100 maraka“, javljao je dopisnik Politike iz Zaječara.

… „Robne kuće Beograd su onda zatvorile 42 prodavnice. Isto to primoran je bio da učini i Centrotekstil, samo sa još više, 60 svojih radnji. Prema direktoru Centrotekstila, „u radnju su ušli neki novi kupci, preprodavci koji prodavačici kažu: ,zaključajte radnju, kupujemo sve što je unutra i plaćamo u gotovom’. Napunjene kamione potom odvoze u nepoznatom pravcu, nekada i izvan granice, ili se, nešto kasnije, takva roba pojavljuje po znatno višim cijenama“, pisali su mediji.

…Domaći spekulanti su se pridružili stranim. Bio sam svjedok sceni u radnji Soko Štark na Terazijama, negdje krajem jula 1993. kada je jedan mlad čovjek, u pratnji mlade plavuše, kupio čokolada i slatkiša u fantastičnoj količini, trajala je kupovina čitav sat, dok je zanijemjela publika gledala fascinirana kako je u korpe na kasi bacao kutije čokolada ne gledajući uopšte na cijenu. Prestao je kad sam ja skupio hrabrost da ga zamolim da ostavi nešto robe za ostale potrošače koji su čekali. Mladi par je odjezdio kamionetom punim čokoladne konfekcije.

Zamrznuti dinarske robne cijene, a ostaviti kurs dinara da pliva, bio je put za krah. Trebalo je zamrznuti sve. Ali kako zamrznuti devizni kurs, izuzev stabilizacijom slobodnog kursa dinara? A ako se stabilizuje dinar i cijene bi trebalo, kao cjelina, da se same stabilizuju, tako da njihovo administrativno zamrzavanje normalno ne bi bilo potrebno.

Penzioneri sa penzijom od pet maraka nemaju za hljeb

…Inflacija 1991–92. unijela je mnoge promjene u jugoslovensko društvo. Hiperinflacija jula–decembra 1993. prouzrokovala je tri glavna dejstva. Prvo, došlo je do ogromnog osiromašenja velikog dela stanovništva. Realne najamnine, koje su padale još od 1991, strmoglavile su se u julu–decembru 1993. U januaru 1994, prije rekonstrukcije monetarnog sistema, one su u prosjeku pale na ekvivalent od ispod 30 maraka mjesečno. Izlaz je tražen u raspodjeli hrane od strane nekih preduzeća za svoje radnike i u dobijanju hrane od rođaka po selima i manjim varošima.

Najteže su bili pogođeni penzioneri sa niskim dohocima. Penzije su pale na ekvivalent od 5 maraka mjesečno za veliki broj penzionera. Sjećam se scene u radnji hljeba u Beogradu u decembru 1993. Preko noći su cijene hljeba triplirane. Nekoliko starih ljudi u redu za kupovinu hljeba nisu imali para da plate novu cijenu – svi su bili penzioneri. Prodavac, šef radnje na uglu Balkanske i Narodnog fronta, priložio je dio razlike i pozvao sve u redu koji to mogu da sa svoje strane daju prilog. Svi smo dali, ko je koliko mogao. Primaoci-penzioneri su plakali, i cijeli red je počeo da jeca zajedno sa njima…

…Drugo, rast cijena je bio toliko brz da novčana masa, uprkos ogromnom rastu, nije mogla da drži korak. Stoga se pojavljivala sve oštrija i uznemiravajuća oskudica novca, naročito gotovine. Prema jednoj analizi iz novembra 1993. vrijednost dinara nekontrolisano i vrtoglavo pada, tražnja i potreba za njim u istoj srazmjeri rastu. Jer novac jednostavno nestaje u novim vrtoglavim cijenama, sve višoj minimalnoj cijeni rada, sve većim platama, sve skupljoj zelenoj pijaci, na dobro snabdjevenim trotoarskim tezgama i mnoštvu drugih kanala koji su odavno van domašaja planera. Sve to izaziva i nepresušnu glad za njim koja ne može da se zadovolji danonoćnom proizvodnjom u Topčideru. To je i glavni razlog za sve češće velike nestašice novca na tržištu…

Narod na granici sloma, država na korak do revolucije

…“Štamparija novca u Topčideru radi neprekidno, a njen dnevni kapacitet je između 700 i 800 milijardi dinara. Toliko novca svakog dana dostavljamo glavnim filijalama Narodne banke Jugoslavije da ga dalje distribuiraju, ali to opet nije dovoljno da se izrazita nestašica novca, koja nastaje sa isplatama, odmah pošto se utvrdi nova cijena rada, pokrije“ kaže Vojislav Tomić, generalni direktor Direkcije za poslove trezora Narodne banke Jugoslavije.

…Imao se utisak da će, ma koliko brzo bilo povećanje novčane mase, oskudica novca rasti. Ljudi su čekali u redovima da bi od banke dobili blankete čekova, pa onda čekali u još dužim redovima da bi u zamjenu dobili gotovinu, obično u vrlo skromnim iznosima. Gužve ljudi po bankama su bile ogromne. Sjećam se jedne scene u Beobanci preko puta zgrade Albanija, u centru Beograda, kada je jedan mladi radnik na odsustvu iz Njemačke, u pratnji žene i malog djeteta u njenim rukama, pošto je čekao čitav sat da bi dobio blanket čekova, i još više od sata da bi došao do šaltera da dobije gotovinu, čuo da je nema i da treba čekati dok ne dođu nove uplate; on je morao da putuje tog dana, bacio je čekovnu knjižicu u lice blagajnika, i otišao iz banke ljut kao ris. Da je on onda počeo da razbija prozore na šalterima, a malo je trebalo, imao sam utisak, mi smo lako mogli da dobijemo ulični nered i razbijanje radnji po Terazijama. Situacija je bila vrlo nategnuta, sa izmorenim nervima i očajnom publikom na granici sloma. Tog momenta mi se učinilo da smo sasvim blizu revolucije.

Stanovništvo imalo iznenađujuće iznose deviza kod sebe

Treće, konfiguracija jugoslovenske inflacije je bila takva da je uprkos stranoj blokadi Jugoslavija možda ostvarivala višak u svom bilansu plaćanja. Zvanične statistike to ne pokazuju: za 1993. zabilježen je mali deficit. Ali izgleda da su u ovom periodu 1992–93 zalihe deviza unutar zemlje vjerovatno porasle. Stanovništvo je imalo u džepovima iznenađujuće velike iznose maraka i druge strane valute, i ove su se upotrebljavale kao transakcioni novac u sve širim krugovima.

Poslovne firme – banke, izvoznici, trgovci – su imale devize. Na moje veliko iznenađenje, kada sam pripremao program monetarne rekonstrukcije u kasnu jesen 1993, nagazio sam na statistike Narodne banke Jugoslavije koje su pokazale povećanje deviznog stoka koji je imala u zemlji – valuta i zlata. U stvari, ovo otkriće – da u trezorima imamo oko 300 miliona dolara – služilo je kao jedna od osnova programa uvođenja novog konvertibilnog dinara…

…U drugoj polovini 1993, u jugoslovenskoj privredi su radile tri džinovske mašine koje su proizvodile nezadrživu inflaciju: rast cijena strane valute prouzrokovan bjekstvom iz dinara, ekspanzivna kreditna politika jeftinog novca i deficitna državna potrošnja skoro bez limita. Ova tri činioca su podržavala jedan drugog i pojačavala njihovo uzajamno dejstvo. Rezultat je bila inflaciona stihija koja je izgledala potpuno van kontrole. Dinar je gubio svojstvo novca.

Profesor Labus, pišući u novembru 1993. je primijetio: „Dinar, kao nacionalna valuta, više ne postoji. On je pretvoren u običan bon kojim se mogu kupiti novine i nešto hrane u prodavnicama ili na pijaci. Svaka druga ozbiljnija kupovina mora se obaviti u markama.“ A ekonomski urednik Politike je dodao: „Vidjeli smo kako su cijene počele da se izražavaju u bodovima, a bodovi postali neka treća valuta koja se izračunava u dinarima po dnevnom crnom deviznom kursu. Nije nam promaklo ni kada je počela trampa mazuta za kukuruz i šećera za kese, ali smo ipak došli dotle da je i beogradski zoološki vrt odnedavno umjesto za novac posjetiocima stao da prodaje ulaznice u zamjenu za precizno određene količine krompira i drugih prikladnih artikala.“

Nacrt programa napisan za tri noći

…Nacrt Programa rekonstrukcije monetarnog sistema napisao sam tokom tri noći početkom decembra 1993. u predsoblju malog stana u Narodnog fronta 38, i on je bio diskutovan u Ekspertskom timu 3–4. decembra 1993…

…Ključno mjesto u Programu imalo je uvođenje novog dinara u vrijednosti jedan dinar jednak jednoj njemačkoj marki…

…Program rekonstrukcije monetarnog sistema bio je podnet naručiocima – predsednicima (Slobodanu) Miloševiću i (Nikoli) Šainoviću – 5. decembra 1993. Gospodin Šainović je već bio upoznat sa njegovim osnovnim nalazima jer je pratio rad Ekspertskog tima. Gospodin Milošević je posle dva dana poslao poruku da je Program za njega prihvatljiv, ali da ga treba poslati Saveznoj vladi za njihovu reakciju. Ovdje treba da napomenem da političke vlasti nisu ničim intervenisale u radu Ekspertskog tima i pripremi Programa. Sa mnom o ovome niko nije razgovarao za sve vrijeme rada. Gospodin Šainović se interesovao za progres rada, ali, izuzev u pogledu sugestije o denominaciji novog dinara nije intervenisao sa svojim savjetima. Sadržina programa i njegov tekst su bili isključiva odgovornost Ekspertskog tima i moja kao predsjednika tima…

…Moja fraza iz Programa ‘slobodni stabilizacioni dinar‘ nije zaživjela u javnosti. Nije zaživela ni fraza Narodne banke Jugoslavije „novi dinar“ upotrebljavana u njenoj zvaničnoj korespondenciji. Publika, vjerovatno mlađa publika, dala je novoj valuti naziv „super dinar“, i taj naziv je ostao niz mjeseci. Bio je kratak i jasan, i odražavao povjerenje u novu valutu koje ja ni do danas nisam u stanju da objasnim, s obzirom na okolnosti pod kojima smo je uveli: poslije ogromne inflacije, bez ikakve strane pomoći, zemlja pod blokadom. Ali ipak je bio novac izvjesnog povjerenja – super dinar, tako nazvan možda iz milošte, a možda i iz nacionalnog ponosa…

Sastanak kod Miloševića – 27. decembar 1993.

…Godine 1993, decembra 25, na katolički Božić, upravo kada sam u Ženevi sređivao svoje bilješke sa moga istraživanja paralelne valute, zvao me je telefonom iz Beograda gospodin Danko Đunić, direktor Ekonomskog instituta i član Ekspertskog tima da mi prenese poruku gospodina Šainovića, predsjednika vlade Srbije. Trebalo je da se odmah vratim iz Ženeve i automobil gospodina Šainovića čekaće me na aerodromu u Budimpešti (Onda nije bilo sletanja u Beograd zbog sankcija.)

U Beogradu je u mom odsustvu održan sastanak jedne ad hoc grupe savjetnika gospodina Miloševića, mislim u njegovom prisustvu, sa Ekspertskim timom radi diskusije Programa monetarne rekonstrukcije, rekao mi je Đunić, ali sastanak nije najbolje prošao jer su neke važne stvari ostale nerazjašnjene. Sastanak će se nastaviti 27. decembra 1993. u Predsjedništvu Srbije na Andrićevom vijencu i moje prisustvo je potrebno, na zahtjev gospodina Miloševića.

Ostavio sam goste u Ženevi – gospodu Jacobs-a, Amerikanca i Van Harten-a, Holanđanina, iz Međunarodne komisije za mir i hranu, kao i moju kćerku, Milu, biotehnologa, i pojurio u Budimpeštu i Beograd.

…Gospodin Milošević je pozvao oko 20 ljudi. Tu je bio predsjednik Savezne vlade gospodin Kontić; predsjednik SRJ gospodin Lilić; predsjednik vlade Srbije gospodin Šainović, mislim gospodin Dragan Tomić, predsjednik Skupštine Srbije; gospodin Vlajko Stojiljković, predsjednik Privredne komore Srbije, mislim gospodin Mihailo Milojević, predsjednik Privredne komore Jugoslavije; akademik gospodin Kosta Mihailović, ekonomski savjetnik gospodina Miloševića; i grupa privrednika – sjećam se gospodina Dušana Matkovića iz Sartida; gospodina Zlatana Peručića iz Beobanke i Savjeta Narodne banke Jugoslavije; mislim gospodina Ljubiše Igića iz Beogradske banke; gospodina Dragana Tomića iz Simpa; i oko desetak drugih. Ne sjećam se da li je bio prisutan gospodin Mirko Marjanović, iz Progresa i kasnije predsjednik vlade Srbije, i takođe se ne sećam da li je tom prilikom govorio. Mislim da nije bilo nikoga iz Crne Gore…

…Prije početka sastanka bio sam uveden u kancelariju gospodina Miloševića. Ovo je bio naš prvi razgovor o Programu, i drugi put kad sam se sa njim vidio. Raniji razgovor je bio o regulisanju (reprogramiranju) naših spoljnih dugova negdje 1989, na inicijativu gospodina Koste Mihailovića. Gospodin Milošević je izrazio bojazan da bi Program mogao da dovede do povećanja nezaposlenosti i nelikvidnosti. Drugo pitanje je bilo da li ćemo mi uopšte imati robe i sjutra kada budemo stabilizovali.

Sastanak od 27. decembra se završio zaključkom gospodina Miloševića da je sada potrebno da Savezna vlada zajedno sa Ekspertskim timom pretrese Program monetarne rekonstrukcije u detaljima i donese instrukcije za njegovu primjenu. Savezna vlada je trebalo da obrazuje radnu grupu koja treba da počne da radi odmah, prema Miloševiću…

Odluka u Botićevoj vili – 7. januar 1994

Na pravoslavni Božić 7. januara 1994, gospodin (Nikola) Stanić i ja smo radili na redakciji i sređivanju za štampu izvještaja Ekspertskog tima, kada smo od kancelarije gospodina Miloševića dobili poziv da odmah dođemo na sastanak u Botićevoj vili na Dedinju. Ovo je vila Srbije gde se gospodin Milošević često sastaje sa saradnicima. Ovom sastanku su prisustvovali gospoda Momir Bulatović, onda predsjednik Republike Crne Gore, Milo Đukanović, predsjednik vlade Crne Gore, Krunislav Vukčević, potpredsjednik vlade Crne Gore, Šainović, Gazivoda (NBJ) i možda Zebić, savezni ministar finansija. Gospodin (Radoje, prim.aut.) Kontić nije bio prisutan. Cilj sastanka, bilo je jasno, bio je da donese konačnu odluku o prihvatanju Programa. Ovo je bio prvi sastanak sa predstavnicima Crne Gore po pitanju Programa, kome sam ja prisustvovao.

Pretreseni su sada ponovo bili glavni argumenti i ponovo ocijenjeni rizici. Odlučujući moment je nastao kada je gospodin Bulatović rezimirao problem. Kako je on shvatio, sada je naš novčani opticaj bio vrijedan oko 60 miliona maraka i mi ga ne možemo povećati štampanjem daljih starih dinara jer cijene rastu brže nego štampanje para. S druge strane, Avramović nudi rješenje kojim se ubacuje u privredu 300 miliona maraka (novi dinari u protivvrednosti devizne i zlatne rezerve od 200 miliona dolara). Jasno je da je ovo drugo rješenje bolje čak i kada ne bi bilo jedino moguće. Program je bio prihvaćen i datum stupanja na snagu utvrđen za 24. januar 1994. Narodna banka nije mogla da bude gotova ranije sa novim novcem…

Spasila nas je nestašica papira za štampanje novca?

Kasnije sam čuo, ne sjećam se od koga, jednu ciničnu verziju razloga zbog koga je konačno bio usvojen Program monetarne rekonstrukcije na bazi novog konvertibilnog dinara po kursu 1 dinar jednak 1 DM. Po ovoj ciničnoj verziji, glavni razlog je bio da više nije bilo hartije za štampanje starog dinara jer je on iziskivao ogroman broj nula, a time i prostora i hartije za veće apoene – više hartije nego što je Narodna banka imala ili mogla da pribavi. (Hartija koju smo onda upotrebljavali za izradu novčanica bila je dosta primitivna, ali je ipak bila specijalna koja se nije mogla lako duplirati za izdavanje falsifikovanog novca.) Drugim riječima, nisu to bili argumenti ekonomske logike koji su konačno doveli do odluke da se ide u novi stabilni dinar, već jednostavna činjenica da je nedostajao papir za štampanje starih para…

…Ja ne vjerujem da je ova cinična verzija bila tačna. Pretpostavljala bi da su sastanak u Botićevoj vili i višečasovna diskusija 7. januara 1994. bili inscenirani…

Prvi dani novog dinara

…Prvi dan Programa, 24. januar 1994. bio je obilježen konfuzijom. Bilo je vrlo malo novih dinara na šalterima banaka i drugih finansijskih ustanova koje rade sa građanima. Ili je aparat Narodne banke Jugoslavije, uprkos odlaganju početka Programa od 17. na 24. januar na njihov zahtjev, bio nesposoban da dopremi novac na vrijeme bankama i drugim platežnim ustanovama, ili ove posljednje nisu bile spremne da novi novac prime…

Čak i otkup ponuđene strane valute nije funkcionisao. Ispit za Program bio je de facto odložen bar za 24 sata. Prvi znaci uspjeha Programa bili su primijećeni 25. januara 1994: publika je primala novi dinar kao da je stvarni ekvivalent strane valute…

…Tokom prva dva dana primjene Programa, vrijednost novog dinara na tržištu bila je niža od vrijednosti njemačke marke; trećeg dana došlo je do preokreta i njegova vrijednost je premašila vrijednost marke. Tada sam znao da je naša zemlja dobila prvu odlučnu bitku protiv inflacije na početku Programa.

…Štampanje starog novca (starih dinara) potpuno je obustavljeno nekoliko dana prije 24. januara 1994. Računalo se da će se time postići de facto zamrzavanje cijena u starim dinarima. 24. januara 1994. pušten je u opticaj novi djelimično konvertibilan dinar sa pokrićem u devizama i zlatu u Narodnoj banci Jugoslavije. Očekivalo se da će novi dinar, pošto je bio konvertibilan, obezbijediti stabilnost cijena u novim dinarima; a pošto je to bio zdrav novac, on je odmah povećao realnu kupovnu snagu u zemlji.

Novi dinar je uveden sa vrijednošću od 1 novog dinara za 1 njemačku marku. To je bilo urađeno zbog činjenice da je njemačka marka bila široko korišćena u domaćoj privredi ne samo kao bazni indeks za poslovne transakcije, već i kao stvarni novac za plaćanje u sve većem broju transakcija. Vezivanje novog dinara za njemačku marku olakšavalo je prelazak na novu stabilnu domaću valutu…

…Prvih šest mjeseci stabilizacije, čak i prvih osam mjeseci, do septembra 1994. ličili su na priču iz snova. Stabilizacija je izgledala savršena: bez deflacije, perfektno stabilne cijene, veliki porast plata i penzija, skoro vaspostavljena budžetska ravnoteža, obnova proizvodnje, akumulacija deviznih rezervi. I sve ovo bez centa spoljne pomoći, pod uslovima ekonomske blokade. Roba iz zaliha izišla je na tržište, spoljna trgovina je nekako funkcionisala, i izgledalo je kao da je čudo sišlo u Jugoslaviju, uprkos ratu, raspadu zemlje i međunarodnim sankcijama. Ali već su se nazirali problemi koji su nam u jesen 1994. i tokom 1995. zadali mnogo briga, mada se oni nisu mogli uporediti sa strahotama hiperinflacije koju smo u januaru 1994. pobijedili.

Tekst priredila: Petrica Đaković