Čemu služi državna institucija u kojoj sjedi kontroverzni sin Frenkija Simatovića
Mario Simatović, kontroverzni sin Franka Frenkija Simatovića, nekadašnjeg komandanta Jedinice za specijalne operacije i haškog osuđenika, izabran je nedavno za člana Upravnog odbora (UO) Nacionalne korporaciji za osiguranje stambenih kredita (NKOSK) Srbije. Prema zakonu o ovoj državnoj instituciji, njega je na to mjesto predložila i izabrala Vlada Srbije. Ujedno, Vlada Srbije je i osnivač i jedini vlasnik ove finansijske institucije.
Za Simatovića mlađeg poznato je da je povezan sa trgovinom oružjem i firmama najvećeg srpskog izvoznika Slobodana Tešića.
Forbes Srbija se, zato, ovog puta, bavio onim što radi institucija u kojoj je on odnedavno član UO.
Ove godine, NKOSK slavi dvije decenije postojanja. Osnovan je Zakonom o NKOSK koji je donijet u maju 2004. Pravljen je po uzoru na sličnu kanadsku instituciju koja se na tom tržištu stambenih kredita pokazala efikasnom.
Osnovan zbog banaka ili klijenata
Bankari sa kojima je Forbes Srbija razgovarao potvrđuju da je osnivanje NKOSK-a u to vrijeme, praktično na početku tranzicije bankarskog sektora, imalo smisla. Ova institucija, preuzimajući dio rizika od banaka za nenaplativost stambenih kredita, omogućila je dvostruku korist. Bankama da „opuste“ ruku kada donose odluku o odobravanju kredita stanovništvu. Građanima, pak, da dobiju nešto manju kamatnu stopu ukoliko plate premiju osiguranja kod ove korporacije.
Plaćanje ove jednokratne premije, koja iznosi između 1,5 i 3,5 odsto vrijednosti stambenog kredita, bila je godinama obaveza onih koji su uzimali kredit.
S druge strane, NKOSK je imao obavezu da u slučaju da klijent banke upadne u problem sa plaćanjem, banci nadoknadi nastalu štetu. Pošto u ovoj instituciji nisu do objavljivanja teksta odgovorili na pitanja Forbes Srbija, nemamo ni odgovor u koliko slučajeva su reagovali, kao i koliko su kredita osigurali.
I još važnije, zbog čega banke posljednjih godina odustaju od ovog vida zaštite. Imaju li pravo na odluku da prekinu praksu obaveznog osiguranja stambenog kredita kod NKOSK? Koliku im štetu nanose tim odlukama? Da li je to razlog zbog kojeg prihodi ove institucije drastično padaju?
Treba li Srbiji NKOSK
Srpski bankari koji nisu željeli javno da govore o ovome, tvrde listom da je prestala potreba za postojanjem ove institucije. Razlozi zbog kojih je najveći broj njih, među kojima su vodeće banke na tržištu, obustavio obavezu osiguranja stambenih kredita kod NKOSK su brojni. Reklo bi se da su kao povod poslužile tužbe koje su korisnici stambenih kredita počeli da podnose prethodnih godina protiv banaka. Te tužbe tiču se troškova obrade kredita i naplate premije osiguranja NKOSK.
Nakon što je broj tužbi rastao, a sudovi počeli da donose presude u korist klijenata, banke su počele da traže izlazno rješenje. Dodatni motiv bila je odluka Vrhovnog kasacionog suda da odbije žalbu banke na presudu da je naplata premije osiguranja NKOSK bila nezakonita.
I da banke nisu smjele da taj trošak prevale kao jednokratnu obavezu klijentu, već je trebalo da taj rizik uračunaju u kamatnu stopu.
Zbog odluke da prestanu sa obaveznom praksom naplate premije prilikom odobravanja kredita, banke su, kako saznaje Forbes Srbija iz više izvora, dobile i tužbu NKOSK. Naime, ova institucija smatrala je da je time prekršen ugovor koji su međusobno sklapali.
„Tačno je da postoje tužbe protiv banaka, mada bankari o tome ne govore. Jednostavno, zaključak je da je potreba za osiguranjem kod NKOSK prestala, da je postojanje te institucije prevaziđeno. A sve je postalo jasno nakon finansijske krize kada je shvaćeno da NKOSK nije kapitalizovan dovoljno da podnese neki veći poremećaj na tržištu stambenih kredita“, kaže jedan od vodećih bankara na domaćem tržištu.
Slobodna volja ili obaveza
Javno dostupni podaci potvrđuju da je Nacionalna korporacija vodila ili vodi sudski spor protiv više desetina fizičkih lica zbog duga. Kada je riječ o bankama, tužbe su i sa jedne i sa druge strane. U nekim sporovima koji se trenutno vode, Inteza ili Rajfajzen banka tuže NKOSK, ali ima i obrnutih slučajeva. Drugim riječima, onih u kojima se NKOSK pojavljuje kao tužilac, dok su tuženi komercijalne banke na našem tržištu.
U Godišnjem izvještaju o poslovanju NKOSK kaže se da je ova korporacija na kraju prošle godine imala potpisan ugovor sa 13 poslovnih banaka.
Na kraju 2023. bilo je 97.596 osiguranih stambenih kredita u ukupnom iznosu od 3,3 milijarde eura.
NKOSK, dakle, ima ugovor sa 13 banaka, ali kod najvećeg broja njih osiguranje nije uslov za dobijanje kredita, već je klijentima ostavljeno na volju šta će da učine. Samo tri banke, zapravo, imaju i dalje ovaj uslov. Banke sa najvećim tržišnim učešćem, sa druge strane, osiguranje stambenih kredita kod Nacionalne korporacije ne nude ni kao opciju svojim klijentima.
Finansijski rezultati
Poslovanje Nacionalne korporacije se, očigledno je, strmoglavljuje. Poslovni prihodi, odnosno prihodi od premije osiguranja ove institucije drastično padaju. Samo u prethodnoj godini oni su sa 763,3 miliona dinara pali na 319 miliona. Sa druge strane, uticaj na neto rezultat nije takav, pošto je dobit pala tek neznatno. Preciznije, sa 538 miliona dinara pala je na 518.
Razliku zapravo čini činjenica da NKOSK ostvaruje prihode od investiranja na tržištu.
Iako nisu odgovorili na pitanja Forbes Srbija u šta ulažu, naši izvori bliski instituciji kažu da su to državne dužničke hartije. Riječ je o solidnom prinosu, a malom riziku. Zato su njihovi prihodi od investiranja porasli na 458,4 miliona dinara, pošto su u 2022. godini bili 372 miliona.
Izvori Forbes Srbija bliski ovoj instituciji kažu da nisu tačne tvrdnje bankara da je prestala potreba za NKOSK. Nažalost, dodaje, godinama unazad država ne pokazuje jasnu volju da očuva ovu instituciju koja trenutno radi po sistemu inercije.
Nadležnost
I mada je NKOSK finansijska institucija u vlasništvu države, u Narodnoj banci Srbije kažu za Forbes Srbija da oni ne kontrolišu njihovo poslovanje. Nadležnost za to je u rukama osnivača, tačnije Ministarstva finansija.
U ovom Ministarstvu, pak, nisu odgovorili na naša pitanja koja se tiču poslovanja NKOSK, ali i daljih planova za njegov rad.
Naš izvor, međutim, kaže da dobit koju NKOSK ostvari uglavnom ide u državni budžet. Nekada se uplaćuje cjelokupna suma, nekada jedan njen dio.
„Ministarstvo finansija svakako ima interes da NKOSK postoji, jer dobijaju njihovu dobit u budžet. Koji dio dobiti, to zavisi od situacije u budžetu i odluke same Vlade tj. Ministarstva finansija. Ali sa druge strane, nema volje da se održi nadležnost ove institucije, onakvom kakva je ranije bila“, zaključuje ovaj izvor Forbes Srbija.
To ih, međutim, ne sprečava da mijenjaju članove Upravnog odbora, pa i da u te organe imenuju kontroverzne biznismene poput Marija Simatovića.
Petrica Đaković, Forbes Srbija
Ko je Frenki Simatović
Franko Simatović Frenki, bio je komandant paravojne jedinice za specijalne operacije (JSO) koju je tokom rata 90-ih osnovala Služba državne bezbjednosti Srbije.
On je osuđen na 15 godina zatvora za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu u BiH i Hrvatskoj.
O njemu postoji malo pouzdanih informacija, zbog čega su ga mediji često nazivali i čovjekom „nezvanične biografije“, objavio je BIRN.
Sličan stav prema javnosti gaji i jedan od najmoćnijih balkanskih trgovaca oružjem Slobodan Tešić. Provevši više od deceniju na crnim listama – prvo UN-a, a onda i SAD – rijetko je fotografisan u javnosti, a dosljedno izbegava i komunikaciju sa medijima.
Njih dvojicu do sada niko nije dovodio u (poslovnu) vezu.
BIRN je u julu objavio da su Frenkijevi sinovi, Igor (48) i Mario Simatović (41), poslovali sa Tešićevim saradnicima i kompanijama.
Simatovići juniori više od 15 godina poslovno sarađuju sa Nemanjom Kuntićem, jednim od saradnika Slobodana Tešića. Stariji i poslovno aktivniji Igor Simatović gotovo je nerazdvojan od Kuntića kada je riječ o biznisu. Sa njim, na različite načine, sarađivao je u barem sedam kompanija.
Jedna od firmi u kojoj su tragove ostavili i Kuntić i braća Simatović jeste „Topčider heights“. Ova firma je svojevremeno bila u vlasništvu kiparske firme Moonstorm ltd, koja je 2019. stavljena na crnu listu SAD upravo zbog povezanosti sa Tešićem. Posljednji vlasnici te kompanije su Kuntić i Igor Simatović, i to preko firme registrovane u SAD.
Braća Simatović, sa Kuntićem, imaju interes i u beogradskoj kompaniji „East Iron“. Ova firma je, kako je pisao Forbes Srbija, trenutno vlasnik 10 miliona eura vrijednog potraživanja koje je libijsko ministarstvo odbrane prethodno imalo prema kiparskoj firmi Charso Limited – takođe na crnoj listi SAD zbog veza sa Tešićem.
Ovaj dug povezan je sa kontroverznim ugovorom o isporuci oružja Libiji iz 2014. godine kada je država Srbija praktično uvela Tešićev Charso Limited kao privatnog posrednika u međudržavnom poslu, bez jasnog obrazloženja.