Nuklearna renesansa: Kako je omraženi energent postao tražena roba

Cijene nuklearnog goriva skočile su početkom godine na najviši nivo u 16 godina jer su ključni proizvođači i dalje nespremni za brz rast potražnje više od decenije nakon Fukušime.

Potražnja za uranom, koji se koristi kao gorivo u nuklearnim reaktorima, ponovno je porasla. Od katastrofe u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukušima 2011. godine interes za ovaj energent bio je u padu, što je dovelo do zatvaranja rudnika i snižavanja cijena. Obnovljeni interes za nuklearnu energiju u svjetlu zelene tranzicije stvorio je jaz između ponude i potražnje, što je više nego udvostručilo cijenu urana u posljednjih godinu.

Krajem januara spot cijena za funtu (0,45 kilograma) uranovog oksida (U3O8), poznatog kao žuti kolač, premašila je 100 dolara. Proteklih dana energent je blago pojeftinio, na 91 dolar po funti. Još prošlog ljeta cijena se kretala oko 50 dolara.

Dok u inostranstvu rastu zahtjevi za nuklearnom energijom, u Sloveniji su sve glasniji pozivi za gradnjom drugog bloka nuklearne elektrane Krško (NEK2), čime bi se smanjio udio fosilnih goriva u energetskom miksu i prevelika zavisnost Slovenije od uvoza. Međutim, jedini slovenački rudnik urana u Žirovskom Vrhu, koji je mogao snabdijevati ​​postojeći NEK još najmanje 70 godina, zatvoren je od devedesetih. Rudnik je 2015. godine bio prvi u Sloveniji koji je ekološki saniran, piće na internet stranicama rudnika.

Zašto cijene rastu

Cijene urana na globalnom tržištu rastu od sredine 2021. godine, kada je snabdijevanje bilo smanjeno zbog poremećenih lanaca snabdijevanja prouzrokovanih obustavom rada zbog pandemije koronavirusa. U to je vrijeme cijena funte uranovog oksida bila oko 30 dolara. Taj nivo predstavlja granični trošak proizvodnje. Cijena urana je od tada porasla 250 posto, dostigavši ​​vrhunac od 106 dolara po funti u januaru.

Prije toga, cijene urana bile su pod pritiskom otprilike jednu deceniju jer je katastrofa u Fukušimi 2011. poljuljala javnu podršku nuklearnoj energiji. Među velikim ekonomijama, Japan i Njemačka najavili su zatvaranje aktivnih reaktora i završetak izgradnje novih. Prošle godine Njemačka je zatvorila posljednju aktivnu nuklearnu elektranu u zemlji.

Sada se odvija nuklearna renesansa, jer je pouzdana i isplativa nuklearna energija bez ugljenika postala jedan od ključeva ambicioznih planova društva za dekarbonizaciju. EU je nuklearnu energiju – zajedno s prirodnim plinom – klasificikovala kao zeleni izvor energije. Na posljednjem klimatskom samitu COP28 22 zemlje obavezale su se utrostručiti nuklearnu proizvodnju do 2050. godine, što je takođe dobar pokazatelj povećane potražnje.

Dodatnu podršku potražnji daje nova tehnologija, posebno reaktori manjih dimenzija, poput malih modularnih reaktora (SMR). Slovenija će takođe izraditi studiju o mogućnosti postavljanja takvog reaktora u saradnji sa SAD-om. One omogućuju proizvodnju nuklearne energije uz manja ulaganja, a time i širu primjenu. Drugdje se, umjesto novih tehnologija, nuklearna energija oživljava obnovom ili produženjem vijeka starih reaktora.

Geopolitičke napetosti

Geopolitičke neizvjesnosti takođe utiču na cijenu. U afričkoj državi Niger, koja je drugi najveći dobavljač urana za Evropsku uniju, dogodio se državni udar, a Kina i Rusija već obećavaju jedna drugoj koncesije za uran koji je do sada putovao Evropom. Rusija pod sankcijama takođ zadržava vlasničke udjele u kazahstanskim rudnicima, a SAD planira zabraniti uvoz ruskog urana ove godine nakon uspješnog glasanja u Donjem domu parlamenta prošlog decembra. Kina kontroliše većinu rezervi u zemlji s petim najvećim svjetskim rezervama urana, Namibiji.

Rusija kontroliše polovinu svjetskih kapaciteta za obogaćivanje urana, a državni Rosatom snabdijeva više od petine obogaćenog urana koji pokreće reaktore u SAD-u i Evropi. Međutim, prošlog decembra su Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Francuska i Kanada najavile ulaganje od 4,2 milijarde dolara u jačanje domaćih kapaciteta.

U tome će ključnu ulogu imati jedan od najvećih zapadnih proizvođača obogaćenog urana Urenco. Kompanija, koja je u vlasništvu britanske i nizozemske vlade te dviju njemačkih energetskih kompanija E-ON i RWE, već je najavila proširenje tri fabrike za obogaćivanje urana u SAD-u, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj.

Planovi najvećih proizvođača

Najveći rudari urana bore se da zadovolje povećanu potražnju nakon godina finansijske pothranjenosti. Dva najveća proizvođača urana su kazahstanski Kazatomprom i kanadski Cameco, koji zajedno čine oko polovinu svjetske proizvodnje.

Iz vodećeg Kazatomproma u januaru su najavili kako bi mogli smanjiti planiranu proizvodnju za 2024. godinu, navodeći kao razlog probleme s dostupnošću sumporne kisjeline koja je potrebna za proizvodnju urana. U međuvremenu, Cameco, koji je izvijestio o udvostručenom profitu u februaru, kaže da će ove godine proizvesti 36 miliona funti urana u dva ključna pogona. To je znatno više od 28,6 milijuna funti koliko su proizveli prošle godine.

“Iako prepoznajemo rizik rasta cijene, takođe očekujemo da će Kazatomprom i Cameco na kraju ponovno aktivirati svoje uspavane rudarske kapacitete kako cijena bude rasla – kako bi osigurali tržišni udio i odvratili nove učesnike”, rekao je analitičar Liberuma Tom Prajs (Tom Price) za Rojters. Ove i sljedeće godine očekuje ponovno pokretanje proizvodnje u obje kompanije.

Cameco je prošle godine zajedno s investicionim fondom Brookfield preuzeo američkog dobavljača nuklearne opreme i goriva Westinghouse. Time jača svoj tržišni udio u cjelokupnom ciklusu proizvodnje nuklearne energije. Nuklearna elektrana Krško gorivo kupuje od Westinghousea, koji joj je isporučio i reaktor.

Više cijene, međutim, podstiču manje proizvođače da ožive stare rudnike koji su nekad bili nerentabilni. U SAD-u, najmanje pet proizvođača urana u državama Wajoming, Teksas, Arizona i Juta već je odlučilo to učiniti. Isto čine i srednje velike kompanije u Australiji i Kanadi, prenosi Mining.com. Ali ti manji rudnici imali bi zanemariv uticaj na konsolidovanu svjetsku proizvodnju.

Uran na burzama

Tu su i investicioni kupci. Kupovine urana od strane kompanija kao što su Sprott Physical Uranium Trust i Yellow Cake doprinijele su skoku cijena posljednjih mjeseci.

U 2018. Yellow Cake, čija je glavna djelatnost skladištenje urana, izašao je na berzu. Godine 2021. Sprott je kupio investicionu kompaniju Sprott Physical Uranium Trust, najveći udio u fondu indeksa rudarstva (ETF) . Prošle jeseni, TD Securities je procijenio da su dvije kompanije stekle ukupno 63 miliona funti urana od prve javne ponude Yellow Cakea, značajno suzivši tržište.

Dva nišna indeksna fonda, Global X Uranium i Sprott Uranium Miners, zajedno su prošle godine prikupili više od milijardu dolara svježeg ulagačkog novca. Imovina pod upravljanjem narasla je na ukupno pet milijardi dolara.

Ograničen utjecaj na cijene struje

Ne očekuje se da će visoke cijene urana značajnije uticati na cijene električne energije. Cijena nuklearnog goriva znači manji dio troška proizvodnje električne energije u nuklearnim reaktorima, između 10 i 20 posto, dok je uran samo polovina troška nuklearnog goriva. Osim toga, cijena nuklearnog goriva obično se dogovara kroz dugoročne ugovore, a zemlje održavaju strateške rezerve materijala.

Veći uticaj visokih cijena vidjeće se u povećanju proizvodnje i većem udjelu ponovne upotrebe istrošenog nuklearnog goriva. Recikliranje se nije isplatilo u periodu niskih cijena, što se sada mijenja. Francuska je nedavno prvi put upotrijebila isključivo reciklirano gorivo za pogon reaktora.

Uprkos strmom rastu, cijena uranovog oksida još nije na rekordnom nivou. Godine 2007. cijena funte nuklearnog goriva bila je oko 140 dolara.