Pet najljepših planinarskih staza za vikend planinarenje u Hrvatskoj

Planinarenje nije biznis, to je stil života, sasvim lično putovanje prema vrhu s kojeg se ne silazi nadmoćno, nego ponizno. Ipak, pohodi na planinske vrhove mogu uticati na način na koji pristupamo poslu, životu, ljudskim odnosima, a time se može baviti i profesionalno. Kako to izgleda iz svog je ugla i iskustva ispričala Ivana Bara koja tokom sedmice radi u Belupu, a slobodne vikende provodi kao vodič u Hrvatskom planinarskom društvu Runolist. Za Forbes Hrvatska Bara je izdvojila pet najljepših staza u Hrvatskoj za vikend planinarenje.

Planine su mjesta gdje se otpušta stres, gdje se druži, mjesta gdje se obavlja mentalna higijena i probijaju lične granice. Tokom pandemije ljudi su to masovno spoznali. Tako da vikendima hrvatskim planinama kroči puno više ljudi nego što je to bio slučaj prije. “Planinarenje je postalo sveprisutna, nezaobilazna tema, naročito otkako su se u nedostatku društvenih sadržaja tokom korone ljudi okrenuli prirodi. Društvene mreže bile su prepune fotografija koje su poslužile kao najbolja reklama planinarenju”, kaže Ivana Bara, vodič u Hrvatskom planinarskom društvu Runolist.

Iako je danas jedan od agilnijih ljudi i vodiča u tom planinarskom društvu, kada se prije nepunih šest godina Bara pridružila HPD Runolist, ono je brojilo manje od 50 članova. Danas ih ima 1300. Za to su u velikoj mjeri zaslužne i njihove društvene mreže te internet stranica koja redovno objavljuje fotografije i osvrte planinara na izlete na kojima su bili.

U tom kratkom razdoblju, naša sagovornica, inače doktorica dentalne medicine koja radi u Belupu, u Poslovnom području marketinga i prodaje kao šefica stručnih saradnika na tržištu Hrvatske, u Runolistu je prošla Opštu planinarsku školu kako bi savladala osnove koje bi u svom arsenalu znanja i vještina trebalo da ima svaki planinar. Ali, na tome nije stalo.

Postala je licencirani planinski vodič pri Savezu gorskih vodiča Hrvatske (SGVH), obrazovala se u međunarodnoj organizaciji UIMLA (Union of International Mountain Leader Associations) kako bi stekla i licencu za međunarodnog planinskog vodiča, a potom je završila i Visokogorsku školu Na putu prema gore u klasi Aleksandra Brborovića koju zbog zahtjevnosti popularno nazivaju i “samurajskom školom”. Sada pohađa i kurs alpskog i turnog skijanja pri SGVH, ali i sama održava predavanja u Runolistovoj Opštooj planinarskoj školi. U svemu tome nije sama, već je na tom putu „gojzericu uz gojzericu“ sa suprugom Danielom Barom.

Durmitorski zaokret

Može se reći da je ovom bračnom paru život promijenila porodična posjeta crnogorskom Durmitoru. Nije to bila neka promjena za 360 stepeni, ali odvela ih je u nekom drugom smjeru, uglavnom prema gore.

“Planinarenje nam se dogodilo slučajno. Suprug, djeca i ja otišli smo na osmodnevni izlet na Durmitor. Bio je to turistički izlet uz šetnje i vožnje safari džipovima, moglo bi se reći da je bio dosta pasivan. Tamo smo vidjeli puno planinara i te su nas planine toliko zabljesnule da smo počeli intenzivno razmišljati kako bismo i mi mogli početi planinariti“, priča Ivana.

Kako dodaje, niko iz kruga bliskih ljudi nije se time bavio pa su istraživali po internetu i naišli na

„Tu je moj suprug naišao na Runolist koji nije bio razvikan poput Matice i Željezničara i to nas je privuklo. Upisali smo planinarsku školu kao druga generacija i od tada gotovo svakog vikenda planinarimo, to nam je postao stil života, neka vrsta zdrave zavisnosti. Kroz taj zajednički interes bolje smo upoznali sami sebe i jedno drugo, to nam je oplemenilo brak i dalo nam jednu novu dimenziju života”, priča Ivana Bara koja priznaje kako joj je žao što nije ranije otkrila ljubav prema planinama, ali i što njena djeca Maria (22), Jakov (21) i Marta (19) ne dijele u tolikoj mjeri strast svojih roditelja. Možda će i njima to doći s godinama.

Inače, Bara ocjenjuje kako Hrvatska ima dobro održavane i markirane staze, planinarska društva vode računa o tome i stalno otkrivaju i markiraju nove staze. No, kaže kako smo u odnosu na Sloveniju, Austriju i Italiju inferiorni po pitanju opremljenosti i infrastrukture planinarskih domova, skloništa i kuća. Na tome bi trebalo poraditi. I to ne samo zbog planinara. “Bez obzira što žive u gradovima, s godinama ljudi shvate da se u prirodi kriju svi odgovori koje tražimo i u nekom trenutku svi joj se vraćamo”, kazala je.

Pet staza za planinarenje

Sedam slapova Mirne

Sedam slapova Mirne je prekrasna, dinamična staza s puno vode i atraktivnih djelova. Polovina staze završava u selu Kotli koji izgleda kao neki drugi planet. Krajolik je iznimno raznolik, prolazi se kroz lijepe šumske staze, uske kanjone, jezera, grebene i slapove. Staza je na glasu kao jedna od najljepših i najatraktivnijih u Hrvatskoj, stoga ne čudi što je vrlo posjećena, posebno u proljeće i ljeto. No, zbog vodostaja najpogodnije ju je posjetiti u proljeće ili jesen jer ljeti voda zna presušiti pa nije isti doživljaj. Također, ima li previše padalina i vodostaj Mirne jako naraste, stazu se ne može proći. Tako da uoči polaska valja pripaziti na vremensku prognozu. Staza tehnički nije zahtjevna, no na jednom dijelu strmi je uspon preko Grebena koji se prelazi pomoću sajli. Sedam slapova Mirne je staza od 15-ak kilometara, što iziskuje između pet i šest sati hoda, s pauzama i dulje.

Izletište Jankovac, Papuk

Izletište Jankovac na Papuku, jednoj od četiri planine koje okružuju Požešku kotlinu, idealno je za porodični izlet. Jankovac je 1955. proglašen zaštićenom Park šumom i ima jedan od najljepših planinarskih domova u Hrvatskoj. U neposrednoj blizini planinarskog doma, koji se smjestio na 475 metara nadmorske visine, nalaze se dva jezera, ali i 35 metara visok slap Skakavac. Za sve je to zaslužan grof Josip pl. Janković koji je na ruševinama staklane podigao lovački dvorac. Danas tog dvorca više nema, ali u spomen na grofa Jankovića napravljena je Grofova poučna staza duga 2,3 kilometra. Stazicu kroz šumu, drvene stepenice i mostiće moguće je preći u tri sata. Iznad gorske doline s jezerima koje je grof iskopao za uzgoj pastrmke, nalazi se pećina s grofovom grobnicom. Njoj se ne može pristupiti, ali u njezinoj se blizini nalazi 20 metara duga Maksimova špilja koja je otvorena za javnost. Uz planinarenje, stazu je moguće proći i brdskim ili električnim biciklima koji se mogu iznajmiti, a po jezerima je moguće iskušati i vještine upravljanja kanuom.

Park šuma Golubinjak, Gorski kotar

Park šuma Golubinjak u Gorskom kotru ima nekoliko staza koje se mogu preći. Preporuka je da se ide na kružnu stazu koja počinje kod 40 metara visoke jele nazvane Kraljica šume za koju se vjeruje kako na tom mjestu postojano stoji već više od 250 godina. Šumski put potom vodi do Medvjeđeg brloga do Amfiteatra, čistine okružene visokim stijenama. Odavde do Golubinje poluspilje vode kamene stube, a puteljak se nastavlja do zanimljivog i fotogeničnog otvora u stijeni – Paklenih vrata. Nakon toga preostaje još jedno mjesto za posjetiti, a to je Ledena špilja u kojoj je i u ljetnim mjesecima znalo biti leda i snijega. Povratkom do Paklenih vrata spušta se prema igralištu uz ugostiteljski objekt. Golubinjak je proglašen Park šumom 1955. godine, ovu kružnu stazu moguće je laganim hodom prijeći u tri sata.

Kanjon Vražji prolaz i Zeleni vir, Gorski kotar

Kanjon Vražji prolaz i Zeleni vir, predivne destinacije za šetnju šumom uz atraktivne prirodne fenomene nalaze se na manje od sat vremena vožnje od Zagreba. Izvor Zeleni vir nalazi se u blizini Skrada gdje se preporučuje ostaviti automobil i prošetati do izletničkog doma s obzirom na to da je cesta koja vodi do dolje dotrajala, uska i zavojita. Izletnički dom gdje se može i prenoćiti i izvor Zeleni vir nadomak su prve hidrocentrale u Gorskom kotru izgrađene 1921. godine te sedamdesetak metara visokog slapa. Budući da se sve nalazi poprilično blizu, ovaj je izlet najbolje povezati posjetom Vražjem prolazu. Putem koji mjestimice vodi drvenim stepenicama i mostićima među stijenama visokim stotinjak metara iznad potoka Jasle ide se do spilje Muževa hiša. U njoj ima šišmiša potkovnjaka, nekoliko stalagmita i stalaktita te mala dvorana s jezercem u kojem su istraživači pronašli i čovječju ribicu. Za ovu se šetnicu ulaz naplaćuje (2,5 eura), a kako je najbolje doći do početka staze možete pročitati u uputstvima. Trenutno je staza otvorena isključivo do slapa i izvora Zeleni vir zbog šteta koje su poplavom u septembru prošle godine nastale u Vražjem prolazu. U ovo doba godine, tačnije od 16. oktobra izletište je otvoreno samo vikendom od 10 do 18 sati.

Premužićeva staza, Velebit

Premužićeva staza proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 kilometara. Budući da nema teških uspona, pogodna je i za posjetioce nenavikle na planinarenje. Tu je stazu s koje se može doći na neke od najljepših vrhova Velebita tridesetih godina prošlog vijeka projektovao i gradio inženjer šumarstva te strastveni planinar Ante Premužić. U tu se pustolovinu može krenuti s obje strane, no najpopularnija je dionica od Zavižana do prevoja Veliki Alan. Put vodi po zidanim serpentinama, polutunelima i mostićima kroz velebitski krš, a 16 kilometara staze prolazi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit. Često se prolazi i ruta od Zavižana do dva sata udaljenog planinarskog skloništa Rossijeva koliba. Ko se odluči prehodati cijelu Premužićevu stazu obično to čini u tri dana i dijeli put na tri dionice: Zavižan-Alan, Alan-Skorpovac i Skorpovac-Baške Oštarije. Pogled na nekim mjestima seže do Italije, a prirodne ljepote na tom putu osvajaju planinare toliko da im se neprestano vraćaju. Uz Rossijevu kolibu u kojoj u slučaju nužde može prenoćiti šest osoba, uz stazu su i druga prenoćišta poput planinarskog doma Zavižan, planinarske kuće i pastirskih stanova Alan, planinarskog skloništa Skorpovac, Kugine kuće, planinarskog doma Prpa te hostela u Baškim Oštarijama. Premužićeva staza je jedna od najljepših planinarskih staza Hrvatske i često se može čuti kako bi je svaki zaljubljenik u prirodu barem jednom u životu trebao doživjeti.

Nikolina Oršulić, Forbes Hrvatska