Pametni dizajn Venecije koji i danas oduzima dah

Na vrhuncu Rimskog carstva, lagune Venecije bile su dom isključivo malim ribarskih zajednicama. Ali, kada je imperija došla do ivice ambisa, nekoliko gradova je potpuno uništeno, što je primoralo lokalno stanovništvo da bježi.

Kako je Italija, posebno sjeverna, postala bojno polje Hunima, Gotima, istočnim Rimljanima i Lombardima, pleme Veneti, koje je bilo naseljeno na kopnenim područjima sjeveroistočne Italije, potražilo je utočište među lagunama. Smatra se da su upravo oni Veneciju osnovali 421. godine nove ere, a da su im se narednih godina pridružili i oni koji su pobjegli od lombardskih napadača.

Utočište su pronašli na nekoliko malih ostrva, koja su im spasila živote – Torćelo i Malamoko na Lidu. O tome postoje svjedočanstva koja datiraju još iz sedmog vijeka. Uprkos svim nedaćama, ova mala civilizacija na kraju je izgradila jedan od najznačajnih gradova koje je svijet ikada vidio, putem najimpresivnijih inženjerskih podviga. Veneciju.

Uprkos tome što nisu imali puteve, zemlju i slatku vodu, Mlečani su uspjeli da pretvore blatnjavu močvaru u najmoćniji i najbogatiji grad svog vremena.

Ovaj jedinstveni raspored kanala i mostova protkanih stotinama ostrva učinio je Veneciju nevjerovatno dostupnom, što je bio preduslov njenog kasnijeg etabliranja u epicentar poslovnog svijeta tog doba.

Kako su pametan dizajn i srednjovjekovno inženjerstvo utrli put ka osvajanju Evrope?

Kada su prve izbjeglice stigle kako bi počele svoj novi život na ostrvima, sačekalo ih je malo je reći nepogodno tlo za izgradnju.

Mala, močvarna ostrva bila su napravljena od nevjerovatno meke gline koja bi jedva izdržala težinu čovjeka, a kamoli čitavog grada.

Da bi stvorili stabilne temelje za građevine, Mlečani su prikupili velike drvene gomile iz hrvatskih šuma, koje su počeli da zabijaju u zemlju, do nekih pet metara dubine, dok nisu stigli do mnogo tvrđeg sloja gline.

Ne samo da je ovo stabilizovalo gomile, već ih je zgusnulo, učinivši glinu mnogo jačom.

Glinu nakon što je iz nje istisnuta voda.

Kada su šipovi bili čvrsto u zemlji, vrhovi su bili odsječeni i na njih su postavljene drvene daske kako bi se raspodijelio teret. Potom su postavljeni posebni blokovi istarskog kamena za podizanje temelja iznad vode. Ovaj dizajn je bio genijalan, jer su drvene gomile bile zatvorene od vazduha i onemogućavale su da istrunu. Do danas su skoro sve originalne gomile u odličnom stanju i još drže grad.

Ostrva

Kada su temelji pravilno postavljeni, izgrađene su same zgrade.

Mlečani su počeli da koriste drva za svoje kuće, ali su nakon brojnih požara prešli na ciglu. Da bi zgrade bile što lakše, morale su da budu visoke tri sprata. Umjesto cementa koristio se krečni malter jer je bio fleksibilan i omogućavao je da se cijela zgrada savija, dok se tlo ispod polako pomjera. Unutrašnji zidovi su izgrađeni u obliku krsta koji bi se takođe savijao poput rešetke.

Fasadni zidovi sa velikim prozorima i elegantnim, kamenim dizajnom učinili su ih znatno težim. Da bi sprečili da se prevrnu, prikovani su za pod pomoću gvozdenih šipki, držeći cijelu zgradu fiksiranu.

Ovakav način gradnje dobro je funkcionisao, pa su i okolna ostrva oko lagune počela da ga primjenjuju. Umjesto da se šire spolja kao većina gradova, ostrva su se širila jedna ka drugom, u jezgro.

U početku su čamci bili jedini način za prelazak između ostrva, ali su se ostrva na kraju toliko zbližila, da su mogla da se pređu jednostavnim gaženjem kroz plitku vodu na konju.

Tako se kao sljedeći korak u evoluciji Venecije logično nametnulo povezivanje ostrva.

Iznenađujuće, nije bilo mostova u prvih 500 godina postojanja Venecije, ali kako se stanovništvo povećavalo i posao je počeo da raste, intuitivno su znali da mora da postoji lakši način da se dođe do Rijalta, finansijskog centra Venecije.

I tako je dužd Venecije odredio nagradu za inženjera koji bi mogao da dizajnira najbolji i najfunkcionalniji most.

Venecijanski mostovi

Da bi se Venecija pretvorila iz skupa ostrva u užurban grad, morali su da se grade mostovi. Prvi pokušaj bio je jednostavan pontonski most koji je spojio dva najveća dijela Venecije i, ključno, omogućio brz pristup oblasti Rijalto.

Most je kasnije nadograđen u drveni pontonski most (poznat kao Ponte dela Moneta, koji je 1178. dizajnirao Nikolo Baratijeri. Struktura je obnovljena 1255. i 1264. On je kasnije izgorio i srušio se prije nego što je konačno bio zamijenjen mnogo jačim kamenim mostom. Za gradnju novog mosta upotrebljeno je više od 12.000 drvenih šipova zabijenih u obale kanala. Na vrhu je dodato 10.000 tona kamena kako bi se formirao most. On i danas postojano stoji i služi kao glavna arterija u centru Venecije.

Ono što funkcioniše nikada ne treba dirati, čak i ako je vjekovima staro, ali neki znaju bolje od Mlečana.

Riječ je o mostu Rijalto. Kameni lučni most prelazi preko najuže tačke Velikog kanala u srce Venecije. Izgrađen u posljednjim godinama 16. vijeka, najstariji je most iznad kanala. Poznat je i kao najveće arhitektonsko i inženjersko dostignuće perioda renesanse. Dizajnirali su ga i izgradili Antonio da Ponte i njegov nećak Antonio Kontino, nakon konkursa za dizajn u tom gradu. Mnogi značajni arhitekti ponudili su svoja rješenja, među njima su bili Paladio, Sansovino, Vinjola, čak i Mikelanđelo.

Jedinstvenost

Nakon toga, kameni mostovi su počeli da se pojavljuju svuda, pretvarajući Veneciju u kompaktan grad sastavljen u potpunosti od kanala umjesto puteva. Danas na Velikom kanalu postoje još tri mosta osim Rijalta – della Constituzione, degli Scalzi, dell’Accademia.

Ovo je Veneciji dalo jedinstvenu prednost jer su kanali omogućavali brzi protok robe i saobraćaja kroz svaki dio grada. Neuredno preklapanje pješaka i saobraćaja konja nije postojalo u Veneciji. Šetališta i kanali bili su potpuno odvojeni, ali su ljudi mogli da prelaze između njih bez napora i usporavanja.

Već tada je ovaj grad rapidno jurio ka tituli najmoćnijeg i najbogatijeg grada u Evropi.

Sve što se kupovalo i prodavalo išlo je preko Venecije i Mlečani su zarađivali ogromne sume novca. Kako se obim posla povećavao, tako se povećavalo i stanovništvo, a potražnja za slatkom vodom izmakla je kontroli.

Venecijansko rješenje za vodosnabdijevanje

Iako je bila okružena vodom, Venecija nije od nje imala nikakve benefite, jer je bila izuzetno slana i nije mogla da se pije. Bez prirodnih izvora ili rijeka za prikupljanje svježe vode Venecija se oslanjala na čamce za dopremanje vode sa kopna. Sa 170.000 ljudi, potražnja je postala prevelika i venecijanski inženjeri su morali da budu kreativni.

Od početka su venecijanska ostrva bila izgrađena oko trgova koji su u početku bili samo prazna polja na kojima su životinje pasle. Ideja je bila da se ovi kvadrati koriste za prikupljanje kišnice. Počeli su tako što su iskopali velike površine ispod cijelog trga i obložili zidove debelim slojem gline kako bi bio vodootporan.

Potom je prostor zatrpan pjeskom i kamenjem, a površina je preuređena pločicama, a voda bi išla ka svakom od trgova. Odatle bi kišnica tekla u bazen i postepeno se filtrirala kroz pijesak i kamenje sve dok ne bi stigla do glavnog bunara koji se nalazio u centru trga.

Da bi se maksimizirala površina za prikupljanje vode, krovovi obližnjih zgrada su opremljeni olucima koji bi vodu usmjeravali na trg i u kanalizaciju.

Venecija je tada postala ogroman lijevak koji je napunio više od 600 bunara širom grada. Mlečani su još jednom napravili remek-djelo za spašavanje svog grada, ali je i dalje postojao jedan ogroman problem. Otpad.

Otpad

Ljudi su bacali sav svoj otpad kroz prozor.

Nešto od toga odlazilo je i u kanal. Za one koji nisu živjeli blizu kanala, urin, izmet i trula hrana završavali su na ulicama. Zato su u 16. vijeku Mlečani počeli da grade mrežu podzemnih tunela koji bi sakupljali otpad iz svake zgrade koji bi odlazio u kanal.

Kada bi se plima u laguni povukla, čvrsti otpad bi se skupljao na dnu i tečnosti bi prirodno tekle u kanale. A kada bi plima porasla, poplavila bi tunele i povukla čvrsti otpad u kanal. Kretanje plime koja ulazi i izlazi dva puta dnevno bi zamijenila prljavu vodu za svježu vodu iz mora koja bi ispirala Veneciju iz sopstvenog otpada.

Mlečani su od neprijatelja svojom genijalnošću ubrzo napravili saveznika. Izuzetno slana voda djelovala je kao jako dezinfekciono sredstvo i zahvaljujući ovom sistemu ulice su postale čiste. Zapanjujuće, skoro sav nevjerovatan inženjering koji je Veneciju stvorio i danas postoji. Mostovi, kanali, zgrade, sve te drevne relikvije koje su podsjetnik snage ljudske mašte, kreacije, poriva za opstankom i preživljavanjem.

I da su nam samo navedeno ostavili u amanet, bilo bi sasvim dovoljno. A to je bio samo dio mletačke slagalice, moćne trgovačke nacije. Sa prepoznatljivom mornaricom i ratnim brodom, pokretanim sa do 150 vesala i trouglastim latenskim jedrima postavljenim naprijed i nazad. Uz to i impresivni pregovarači i diplomate koji su zaslužni za preoblikovanje Evrope nabolje.

Pavle Jakšić, Forbes Srbija