Mogu li Azori postati novi Island? Ovaj hotelski preduzetnik vjeruje da mogu

Moderno je, lijeno i skraćeno zvati Azore Havajima Atlantika. To nije pogrešno – devet ostrva ima prelijepe prašume, plaže od crne lave i divlje cvijeće – ali opis izostavlja mnogo toga. Portugalski arhipelag je u relativno ranoj fazi otkrivanja, ali još ima potencijal da očuva svoj brend prirodnog turizma.

Jedan od igrača koji to tvrde je Ali Bulok (Ali Bullock), bivši šef za sponzorstva tima Red Bul u Formuli 1. On i njegova supruga, Kerolajn Sprod (Caroline Sprod), zamijenili su život u Hongkongu za mirniji u Sao Miguelu u Portugalu (najveće ostrvo u grupi). Svoje preduzetničke težnje nije ostavio iza sebe.

Umjesto toga, on ih je usmjerio u fondaciju posvećenu očuvanju mora, ogroman bar (on upravo priprema prijavu za Ginisovu knjigu dok ovo pišem) i liniju za proizvodnju zanatskog džina, koji pomažu u finansiranju te fondacije. Kao i u butik hotel sa osam soba na imanju iz 19. vijeka, potpuno posvećen održivosti.

„Eko odmaralište“ je fraza koja se prilično slobodno širi na ostrvu, ali projekat ovog bračnog para je prava stvar. Njihovo Solar Branko eko imanje (Solar Branco Eco Estate), koje je otvoreno prošlog ljeta, prepuno je najsavremenije tehnologije za uštedu energije, a par se nada da će to biti inspiracija za druge hotele na ostrvima, u Portugalu, u Evropi i u svijetu.

„Ne radimo ovo zbog PR-a“, kaže Bulok. „Već da pokažemo da to može da se učini. Ne zahtijeva mnogo novca unaprijed, a dugoročno štedi mnogo. To nije samo ozelenjavanje“.

Ostvarene uštede, kao i dio profita koji dolazi od svega što je u vezi sa džinom, usmjereno je na Bulokovu fondaciju Ošn Azors (Ocean Azores). Zajedno sa inicijativama za istraživanje i očuvanje, fondacija je finansirala kampanju da se Azori uvrste na listu nasljeđa kitova. To jednostavno ima smisla, kaže on, jer oko jedne trećine svjetskih vrsta kitova prolazi tuda u različito doba godine.

Sada je njegov cilj da osigura da Azori budu poznati ne samo kao jedna od vodećih svjetskih destinacija za posmatranje kitova, već i kao vodeća održiva destinacija za posmatranje kitova. (Trenutno ima dosta toga da kaže na temu plivanja sa delfinima — dovoljno da je ubijedio neke od glavnih turoperatora na ostrvima da odustanu od sumnjive aktivnosti.)

On ukazuje na Island kao na svojevrsnu priču o uspjehu. To ostrvo je nekada imalo ekonomiju baziranu na komercijalnom kitolovu, a nedavno je postalo poznato kao ekoturistička destinacija. (Možda malo previše uspješno.) Ekoturizam je možda skliznuo u prekomjerni turizam, ali se ne može poreći marketinški uspjeh.

Ali, on takođe misli da Azori mogu da urade stvari bolje. Dok su portugalska ostrva prestala sa lovom 1980-ih, kada je Međunarodna komisija za kitolov izdala moratorijum na komercijalni ulov, ove sisare i dalje lovi jedna kompanija na Islandu (u onome što je Gardijan nazvao „velikim korakom unazad“.) “Island proučava Azore kao primjer ili šablon” za turizam nakon potpune eliminacije aktivnosti, kaže Bulok, koji ima tendenciju da bude laserski fokusiran na san o iskorijenjivanju kitolova.

Sve u svemu, nastavlja on, „Azori moraju bolje da se prodaju. To nije sljedeći Island. To nisu Havaji na Atlantiku“. To je potpuno svoje mjesto, i to magično. Za sada se bar odlikuju malim porodičnim hotelima, kompanijama za avanturistički turizam i kvalitetnim restoranima poput suši bara Otaka, istorijski orijentisanog na bifteke Casa do Abel i tiho ambicioznog Taskuinha Vieira.

To je postalo još očiglednije sa Bulokovim i Sprodinim nastojanjima. Kada sam prvi put sreo Buloka, prije manje od tri godine, on je upravo otvorio svoju biblioteku džina sa skoro 500 boca iz svoje privatne kolekcije i lansirao svoj džin, prožet biljnim sastojcima morskih algi nazvan Baleia („kit“ na portugalskom). Imao je plan doniranja Fondaciji Ošn Azors dijela prihoda od svake prodate boce. Vrijedi napomenuti da je Baleia osvojila međunarodne nagrade i, kaže Bulok, bila je prvi vrhunski proizvod koji je nosio oznaku „proizvedeno na Azorima“, koja se obično pojavljuje samo na siru.

Sada taj bar ima više od 1.300 džinova (zahvaljujući odličnoj marketinškoj strategiji koja podstiče posjetioce da zamijene flašu nečeg novog za jedan od Bulokovih džinova) i ime Baleia je zamijenjeno novom linijom različitih džinova (japanski, roze, natopljen ananasom, a uskoro i bezalkoholni, između ostalih) pod nazivom Duhovi okeana, što predstavlja znak pažnje posvećen svim morskim stvorenjima koje želi da spasi svojom fondacijom.

A Solar Branko eko imanje donosi novi nivo smještaja u Sao Migel. To je jedno od onih mjesta koje dokazuje da se luksuz i održivost međusobno ne isključuju i da su, u stvari, komplementarni. Par je imanje kupio prije pet godina, kada su zidovi, ostaci zgrada i samo zemljište bili ruine.

Sveobuhvatni projekat regenerativne poljoprivrede — i čitava gomila pilića — vratio je zemljište u radno stanje. Zgrade su bile veći zalogaj. Sve su obnovljene tako da je sačuvao njihovo nasljeđe i osobenost sa besprekornom ekološki prihvatljivom tehnologijom, lokalno izrađenim namještajem i opremom. Moderan komfor podrazumijeva „američke krevete“, a po riječima Kerolajn Sprod to znači da su veliki i plišani.

Najbolji od osam smještaja se zove Ruin, udoban dupleks sa velikom kuhinjom i dnevnim boravkom u prizemlju — i masivnim prozorom sa jednim staklom. On je morao da se dopremi iz kontinentalne Evrope. Tu su spavaće sobe, kupatilo i spoljni tuš ugrađen u padinu. Još četiri sobe zauzimaju prvobitnu solarnu kuću na imanju, a posljednje tri vikendice su u bivšim svinjcima. (Jasno je da Bulok ima aktivnu maštu, a Sprod, sa iskustvom u neprofitnom svijetu, ima moć da oživi svoje snove — barem one realistične.)

U sunčanim danima, blok solarnih panela napaja cijelo imanje. Kada se tehnologija baterija poboljša, postoje planovi da se ovo mjesto napaja samo od sunca i vrati višak energije u lokalnu mrežu. Staklenici su napravljeni od obnovljenih prozora i vrata.

Uskoro će svih osam soba biti opremljeno neinvazivnom tehnologijom kompanije Moj zeleni batler, koja gostima pokazuje njihovu potrošnju energije i veliki uticaj koji može imati malo podešavanje termostata. Za goste koji vole podatke, to je vrsta zabavne igračke. Za one koji ne mogu da se muče sa takvim stvarima, radi tiho u pozadini. „To je poučno na zanimljiv način“, kaže Sprod. „To nije predavanje.“

Vlasnici su se obavezali da zapošljavaju lokalno, temeljno obučavaju i unapređuju iznutra. Primjer za to je kuvarica Joana Nunjes, sestra člana odbora Bulokove fondacije, koja je počela uspješan posao isporuke sušija tokom pandemije. Nije imala kapital da otvori restoran. Bulok joj je dao „tajnu“ sobu u svojoj biblioteci džina da služi suši večere napravljene od azorske ribe. Gosti moraju da rezervišu najmanje 24 sata unaprijed (da bi izbjegli bacanje hrane), a zajednički sto se obično rasproda ljeti.

O minimalnom rasipanju hrane se brine za doručak, gdje se na švedskom stolu nalazi samo nekoliko osnovnih stvari, a svjež jogurt i jaja se donose iz kuhinje samo na zahtjev. Kafa je kap po kap, napravljena od zrna iz lokalne pržionice, a mlijeko od lokalnih krava, a ne od badema žednog vode. Postoje planovi da se sala za doručak ustupi kuvarima koji misle na održivost.

Boravak u Solar Branko podrazumijeva jednostavnu eleganciju. Mali je i prirodan, sa ručno izrađenim detaljima, sjajnim pogledom i osvježavajućim manjkom pretenzije. Na mnogo načina, on je simbol mogućnosti – šta bi se moglo dogoditi kada ostrvo udvostruči svoje napore ka turizmu visoke vrijednosti i niskog uticaja.

„Ali je došao na Azore sa mnogo ideja“, kaže Luis Nunjes (brat suši kuvara Joane), koji je osnovao Azors Gatavejs (Azores Gataways), najveću (i u lokalnom vlasništvu) turističku agenciju na ostrvima. Planovi agencije za 2024. uključuju blisku saradnju sa fondacijom jer kombinuje Bulokovu moćnu marketinšku pozadinu u Londonu i Hongkongu sa strašću i posvećenošću lokalnog stanovništva.

„Ovo nisu uradili samo ljudi sa ostrva“, nastavlja Nunjes. „Ne shvatamo uvek koliko je ovo mjesto posebno.“ Ali vlasnici Solar Branko to apsolutno rade.

Ann Abel, saradnica Forbesa

Could The Azores Be The New Iceland? This Hotel Entrepreneur Thinks So