Proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić pomaže mladim talentima –  svojim primjerom pokazuje kako se mijenjaju stvari

Nakon novog albuma, turneja i nastupa na najvećim scenama svijeta, poznati crnogorski gitarista Miloš Karadaglić ovu godinu završava na, kako kaže, najbolji mogući način – osnivanjem Fondacije kako bi pomogao talentovanim mladim ljudima iz Crne Gore.

Karadaglić, kojeg je 2016. godine BBC-jev Music Magazine uvrstio među šest imena koja su oblikovala zvuk klasične gitare tokom posljednjih 100 godina, početkom decembra je boravio u Tivtu gdje je pokrenuo Fondaciju „Miloš Karadaglić“ sa sjedištem u Porto Montenegru.

Za Forbes Crna Gora priča da je ideja o pokretanju Fondacije rasla već dugi niz godina.

„Svakim dolaskom u Crnu Goru, na koncerte ili festivale, sticao sam sve jasniju sliku na koji način bih mogao konkretno doprinijeti daljem razvoju kulture i kroz kulturu razvoju društva u Crnoj Gori i ovom regionu. Po meni je uvijek najbitnije mijenjati stvari svojim primjerom. Dati sebe za inicijative i ideje koje su vam bitne i koje vam život znače“.

Kaže da mu je u životu bilo najbitnije pronaći suštinu nečega, a suština muzike je u jeziku emocija koji ona iziskuje.

„A to je jezik koji svi razumiju bez obzira na granice naših država ili granice koje stvaramo mi sami“, poručuje.

Ističe da je poučen svojim primjerom, kroz svoj uspjeh i put koji je bio vrlo dinamičan i ponekad vrlo komplikovan, htio biti tu za mlade ljude kojima je u jednom ključnom momentu u životu potrebna podrška, ne samo u vidu stipendije i finansijskih sredstava, nego kroz mrežu kontakata, znanje i iskustvo koje je stekao.

„Simbolično je da se za mene ova godina završava početkom rada ove Fondacije. Jer ova godina je mene odvela na neke od najvećih scena svijeta. Kroz novi album, kao i kroz turneje…“, navodi Karadaglić koji je nedavno objavio svoj sedmi album „Baroque“ u saradnji sa izdavačkom kućom Sony Classical.

Partneri Fondacije „Miloš Karadaglić“ su u ovoj prvoj fazi One Crna Gora, Petite Geneve Petrović i Porto Montenegro koji je, kako kaže, od samog početka bilo tu da pruži operativnu podršku.

Fondacija je raspisala konkurs za dodjelu tri stipendije talentovanim umjetnicima iz Crne Gore i regiona – dvije po deset hiljada eura za oblast muzičkog stvaralaštva i jednu za audio-vizuelni projekat gdje će kompletna infrastruktura Porto Montenegra u studijskom i filmskom smislu u određenom značajnom obimu biti data na korišćenje nekoj kreativnoj osobi.

„Četvrta stipendija je stipendija koju dodjeljujemo u saradnji sa našim partnerima iz Petite Geneve Petrović, sa kojima smo došli na ideju da podržimo mladu osobu koja dolazi iz sistema starateljske zaštite u Crnoj Gori. U tom kontekstu, pojedinci iz starateljskog sistema koji imaju kreativnu i/ili umjetničku ideju može da nam se javi da dobije podršku da realizuje neki svoj san“.

Nikada mu nije bilo teško jer mu je muzika sve na svijetu

Miloš je rođen u Crnoj Gori, a sa 17 godina se preselio u London da bi studirao na Kraljevskoj muzičkoj akademiji. U Londonu i sada živi i radi. Njegova karijera je počela svoj meteorski uspon 2011. godine, izdavanjem međunarodnog najprodavanijeg debitantskog albuma „Mediterraneo“. Od tada dobija nagrade i priznanja širom svijeta kroz turneje, šest snimaka na vrhu top lista i televizijske nastupe.

Na pitanje koliko mu je bilo teško u početku, odgovara da mu nikad nije bilo teško jer je njegova misija i svrha bila jasna.

„Uvijek sam znao ko sam i zašto se bavim time čime se bavim. Znao sam da mi je muzika sve na svijetu i da želim pronaći najboljeg muzičara u sebi. I kada sam otišao u London, to je bilo po mnogo čemu teško. Jer to su potpuno drugi izazovi. Dolazak u London bio je kao slijetanje na Mars, ali meni nikad nije bilo teško zbog toga što sam znao da sam tamo otišao da ostvarim svoje snove, da ono što sam u svojoj glavi odsvirao i radio stotinama puta, realizujem na svjetskoj muzičkoj kulturnoj sceni“.

Kaže da ga je do novih horizonata i novih prostora dovelo suočavanje sa industrijom i sa okrutnošću te industrije i nerazumijevanje klasične gitare, kao instrumenta klasične muzike.

„A onda sve te nemoguće misije jedna za drugom dovode vas do novih horizonta, nekih novih prostora gdje svaki put otkrivate nešto novo. Svakim narednim poglavljem vi dodatno pronalazite sebe, ali se ne mijenjate, vi ste uvijek isti. Jer vaša srž, misija, postojanje su uvijek isti. To je da ste najbolja verzija sebe i da  kroz to živite svoj život – kroz muziku, kroz valutu vašeg života, jer to ne može niko da vam oduzme nikad“, objašnjava.

Dodaje da je podsvjesno uvijek znao da će muzika biti njegov život jer ne pamti nijedan momenat u svom životu gdje muzika na neki način nije bila tu. Pamti kako, kad čuje nešto što je izvrsno, da mu je to uvijek budilo najdublje emocije, da ga je to povezivalo sa najdubljim dijelom sebe.

„Sjećam se da sam, kad sam prvi put uzeo da sviram gitaru, osjetio kao da sam pronašao najboljeg prijatelja, a sa prvim nastupom sam doživio nevjerovatno ushićenje, energiju i i taj osjećaj da mogu da komuniciram sa publikom, sa nečim što je potpuno nematerijalno, neopipljivo, nešto što se više nikad neće ponoviti“.

Sjeća se i kriznih devedesetih godina i porodičnih okupljanja koja su za njega bila pozitivna strana.

„Stvarno su nam tada sve na svijetu bili ti međuljudski odnosi i volio bih da se sjetimo toga danas, kada su stvari malo drugačije. Sjećam se da je ta moja prva publika i moja muzika, stvarala neki prelijepi svijet, bez obzira na to što je oko nas situacija bila vrlo kompleksna. U mojoj porodici klasična muzika kao takva nije postojala, ali gitara je pronašla mene i otvorila mi vrata jednog nevjerovatnog novog svijeta, intuitivnog, punog boja i donijela mi iskustva koja za četiri života ne bih mogao potrošiti“.

Onog momenta kada je, kako kaže, odlučio da će muzika biti njegov život, a to je bilo u srednoj školi, shvatio je da to znači da je izabrao možda i teži put od alternativnog – gimnazija, fakultet, profesionalno usmjeravanje…

„Ali meni taj put nikad nije bio težak, meni je bio uvijek najljepši. I svi ti usponi i padovi, sva ta iskustva, sve to ima jednaku vrijednost jer je dio iste priče i rezultira u vama samima“.

Gitaru je prvi put uzeo u ruke kada je imao osam godina, a prvi novac sviranjem je zaradio sa 16 godina, kada je imao prvi koncert u Podgorici na Kruševcu.

„Skoro sam pročitao u jednoj knjizi da posao treba da vam bude ono što najviše volite, odnosno treba da vam bude hobi, jer onda sve drugo dođe na svoje. Mislim da je pogrešno poimanje svijeta danas da je poenta svega čime se bavimo novac, slava, prepoznavanje, uspjeh. Sve je to vrlo relativno i individualno“, poručuje Miloš.

On takođe daje master časove i to je, kaže, nešto u čemu baš uživa, da razmjenjuje mišljenja i ideje sa talentovanim mladim ljudima.

„Moj posao me vodi na toliko mjesta u toku godine, da je velik izazov pronaći i tren slobodnog vremena, koje ja, kad ga pronađem, trošim na to da čitam knjige, da vidim novu pozorišnu predstavu ili da upalim Netflix i odgledam novu seriju. To su moja mala zadovoljstva u vrtlogu svih tih angažmana i tog, grubo rečeno, posla, iako ovo čime se ja bavim apsolutno nije nešto što bih ja nazvao poslom. To je poziv“.

Svaki muzičar je univerzum za sebe

Miloš je sarađivao sa brojnim umjetnicima, ali ne izdvaja nikoga zbog toga što smatra da je svaki muzičar univerzum za sebe.

„I vama ta energija može da prija ili ne, ali ja sam jako instinktivna osoba i kad god mi se javila neka ideja u saradnji sa nekim da li je to kroz privatno poznanstvo ili kroz profesionalne kanale, uvijek sam imao dobar osjećaj da li će taj njihov izraz i njihova kompleksnost, jer svaki muzičar ima taj kompletan svijet oko sebe, da mi prija, da li će to da funkcioniše ili ne“.

Kaže da je dosad uvijek imao jako pozitivna iskustva i da je uvijek u saradnji sa drugim muzičarima naučio nešto novo.

„Kad sam sarađivao sa Tori Ejmos (Tori Amos) koja je pop pjevačica na albumu pjesama Bitlsa (The Beatles), to je bio jedan nevjerovatan spoj svjetova jer sami Bitlsi nisu bili dio klasične muzike, dok nismo pronašli način da te svjetove skupimo i povežemo u jednu cjelinu. Ali ja do tada nisam bio svjestan da za pjevanje treba toliko umijeća sa mikrofonom. To je nešto što me je fasciniralo i što sam poslije počeo i sam da primenjujem u svom studijskom radu“.

Kako dodaje, imao je fantastičnu saradnju sa dirigentom Janik Neze-Seganom (Yannick Nézet-Séguin) i Londonskom filharmonijom.

„Sa njim je saradnja bila jedna nevjerovatna muzička reakcija, u kojoj sam se ja osjećao kao da ne postoji bilo kakav limit u mojoj kreativnosti, jer imam njegovu podršku, kao dirigenta, te podršku tog nevjerovatnog orkestra, koji je bio prvi orkestar se kojim sam sarađivao“.

Interesantna je bila, kaže, i saradnja sa Gregom Bartonom (Greg Burton), legendom džeza.

Opisuje njegovu nonšalantnost i opuštenost:

„U jednom TV studiju u BBC-u bili smo gosti jedne večernje emisije i vladao je veliki pritisak jer tu emisiju gleda jako puno ljudi. I on je onako potpuno opušteno te probe doživljavao. Njemu je bilo jasno da će na nastupu uživo na televiziji ispred 9 miliona ljudi to sve biti dobro. Tako da od svih njih nešto učim“.

Unutrašnji put bitniji od planova

Na pitanje koji su mu planovi za budućnost, odgovara da ima koncertni raspored koji mora da ispuni, ali vrlo rijetko ima planove.

„Jer šta je to plan? Moj plan je uvijek da što god da radim čime god da se bavim budem svoj i da u tom kompletnom vrtlogu koji sačinjava jedan život uvijek ostanem kakav jesam i da se nikad ne mijenjam. I to je jedina konstanta i nešto što mi niko ne može oduzeti. A koncerti, planovi, nastupi ideje za budućnost će uvijek biti tu kao neka smjernica vodilja, kao neka tačka koja nas u tom momentu dovede do narednog koraka. Mnogo bitnija je podsvijest i osjećaj, taj unutrašnji put. A taj plan se teško može do kraja promisliti“, smatra Miloš.

Početak rada Fondacije, kako dodaje, otvara mu potpuno novi svijet jer smatra da je sad došlo pravo vrijeme za to, jer sve ovo drugo – koncerti, nastupi, turneje, albumi, ušli su u novu fazu u kojoj se osjeća potpuno svoj na svome.

„Taj način i stil života gdje ste vi stalno na različitim kontinentima, stalno putujete, gdje vam se otvaraju uvijek neki novi putevi, neke nove ideje je do sad bila glavna i jedina misija i mislim da je jako lijepo što su se sada svi ti svjetovi spojili u jedan i na taj način stvorili neki novi novi put za dalje“.

Početak saradnje sa Sony Classical izdavačkom kućom je za njega isto neki novi početak.

„Ta je saradnja u umjetničkom smislu meni dala novu slobodu da kroz repertoar koji je meni jako bitan i kroz koji mogu pronaći novu zrelost i nove ideje koje sam razvio svih ovih godina rada iskustva, kroz to ispoljim dalje. Sve to ima smisla“.

A samo nekoliko dana prije dolaska u Tivat 7. decembra gdje je ozvaničio rad Fondacije, Miloš je svirao u Njujorku u Karnegi holu, u Kanadi, pa prije toga Australiji, Kini, Hong Kongu, Londonu…

„Ova godina se za mene profesionalno završava osnivanjem Fondacije i mislim da je to nešto najljepše što je moglo da mi se desi“, zaključuje.