Imamo priliku da očistimo državu za desetak godina

„Otpad nije smeće, otpad je resurs“, poručuje vlasnik preduzeća Fining Miloš Grbović koji je sa svojim malim timom prvi u Crnoj Gori krenuo u reciklažu plastike.

U okviru Fininga posluje 3D soba, u kojoj je nastao PETko, reciklator plastičnih flaša, koji ih pretvara u filamente (repromaterijal) za 3D štampače.

U 3D sobi se sada prave i klupe od reciklirane plastike, stolovi, korpe za otpatke, a sve u cilju zaštite životne sredine i podizanju svijesti građana da čuvaju svoju okolinu.

„Čistiš državu, čuvaš šumu, savjetuješ ljude o značaju sortiranja i upravljanja otpadom, tako da je to jedan fenomenalan ciklus. Imamo priliku da očistimo državu za desetak godina“, kaže Grbović za Forbes Crna Gora.

To se očekivalo da uradi država još prije 30 godina kada je proglašena ekološkom, ali je sve ostalo na papiru.

Počeli kao serviseri za lap-topove

Grbović je u biznis ušao 2012. godine kada je preuzeo knjigovodstvenu firmu od svog oca, ali je promijenio djelatnost i krenuo sa servisom lap-top računara.

Tada je prvi u Crnoj Gori uveo sistem „staro za novo“ gdje je za stari lap-top omogućavao kupovinu novog uz naknadu.

„Onda sam radio za jednu državnu instituciju. Za taj posao budžet je bio 30.000 eura i bila je potrebna bankarska garancija za učešće na tenderu. Mog oca je bilo strah hoću li uspjeti, rekao mi je da maloj firmi banka ne da garanciju. Ipak sam dobio tu garanciju i pobijedio na tenderu na kojem su učestvovale renomirane firme iz te oblasti. To je bilo 2013. godine“, priča Grbović.

Taj tender, kaže, bila mu je prva stepenica u poslu servisiranja računara.

„Poslije toga smo radili brat, supruga i ja. Nas troje smo se do 2018. bavili prodajom, servisom i održavanjem lap-topova“, kaže on.

3D štampač je vidio 2018. kod jedne velike firme, za koju je radio: „Oduševilo me što neko u Crnoj Gori ima 3D štampač“.

Vlasnik mu se požalio da je kupio 3D štampač za 80.000 eura prije tri godine, odradio je jednu maketu i stao i nije uspio da nađe servisera.

Posao je povjerio Grboviću koji je uspio sa svojim timom da nađe rezervne djelove u Mađarskoj i odradi servis.

„Vlasnik me je, nakon što smo krenuli da testiramo štampač nakon popravke, zvao sljedećeg dana rano ujutro. Pomislio sam: ‘je li moguće da sam zapalio štampač od 80.000 eura?“, priča Grbović.

Ipak, bilo je sve kako treba, maketa je izašla kako treba, vlasnik je bio prezadovoljan.

Kako je servis prošao interesovalo je i mađarsku firmu kod koje su nabavili djelove.

„Zamolili su da im pošaljemo slike makete da pogledaju. Pošaljem i oni zatraže sastanak. Pomislio sam možda nijesam to smio da diram, jesam li prekršio zakon…“, kazao je Grbović.

Mađari su, međutim, bili oduševljeni kako je štampač servisiran i pozovu Grbovića da dođe u Budimpeštu.

„Podignem kredit na svoje ime i pođemo brat i ja, moj sin i kolega. To što sam vidio tamo, od 3D štampe da ispričam deset odsto, ovdje bi mi rekli da sam lud ili da lažem. Tu su bili i ljudski organi, pomagala, zubi…Odmah sam tamo rekao da ću početi time da se bavim“, rekao je Grbović.

Iako je njegov brat bio skeptičan, zbog potrebnog zaduživanja, Grbović je bio uporan. Od oca je dobio zemljište na Žabljaku, a Investiciono-razvojni (IRF) fond mu je odobrio kredit.

Tako je 2018. godine počeo da se bavi 3D štampom, kupio mala dva štampača i jedan profesionalni i nastala je 3D soba.

„Zaposlio sam još jednog čovjeka. Prvih pola godina ljudi su dolazili da štampaju, kopiraju lične karte…kako piše ‘štampa’ mislili su da je to to. Skoro cijelu godinu Fining je finansirao 3D sobu i kredit za nju, poslije je već počelo nešto da se dešava – privjesci, rezervni djelovi…ali je to bilo sve mnogo manje u odnosu na troškove mjesečne 3D sobe“, kaže Grbović.

Kako se „rodio“ PETko

Kada su 2018. godine dobili projekat od Biblioteke za slijepe osobe, u 3D sobi su napravili 27 značajnih objekata u Crnoj Gori, kao što su most na Tari, manastir Ostrog, hram u Podgorici, džamija u Pljevljima, katedrala u Kotoru.

„To mi je bio najljepši projekat i na njega sam jako ponosan jer smo sa 3D štampačima uspjeli da napravimo te objekte, kako bi ljudi sa oštećenim vidom mogli da dodirom formiraju sliku o njima“, priča Grbović.

Nastupila je pandemija koronavirusa i fokus je bio na izradi vizira.

Grbović je u tom momentu imao desetak 3D štampača i donirao je Kliničkom centru Crne Gore, domovima zdravlja, policiji, oko 4.200 vizira.

„U jednom momentu u Evropi nije mogao da se kupi filament, a to je repromaterijal za 3D štampač (kao toner ili papir za obični štampač) baš sam bio razočaran što nijesmo uspjeli da ga obezbijedimo i napravimo više vizira. Onda sam jednom prilikom u kafani sjedio sa kolegama i pio kisjelu vodu i kolega Aco, direktor 3D sobe, gledajući plastičnu flašu koju sam vrtio u ruci, rekao je: ‘Ovo je potencijal za filament“, naveo je Grbović.

U 3D sobi su uspjeli da naprave uređaj, na čijem početku se stavi flaša, a na kraju izađe filament.

„Nije tu nešto puno moglo da se pravi filamenta, ali bitno mi je bilo da ne stajemo, već da napravimo određeni broj vizira za građane, pa barem pet komada. Kolega je pola godine radio na uređaju i unaprijedio ga“, kaže Grbović.

Ime uređaja izabrali su građani, putem društvenih mreža. „Naš narod uvijek ima smisla za humor i jedan od naših pratilaca na društvenim mrežama predloži da se zove PETko – PET od PET ambalaža, a Petko je naše staro ime“.

Za svoj izum, podgoričko opreduzeće dobilo je ove godine vrijedno priznanje u Sloveniji. Slovenački Centar za kreativne ekonomije Jugoistočne Evrope (BIG SEE) nagradio je PETka u dvije kategorije – Dizajn proizvoda i Urban.

Grbović navodi da su ovih 14 tih reciklatora već isporučili kupcima, a imaju najavu za još deset.

Njemačka organizacija za međunarodnu saradnju (GIZ) donirala je tih 14 reciklatora školama i 3D štampače, kako bi, objašnjava Grbović, đaci naučili da flaše ne bacaju na ulicu, da sa nastavnicima naprave filament i onda na 3D štampaču naprave nešto,

Klupe od samljevene plastike spašavaju šume

Tokom druženja sa svojim zaposlenima rodila se nova ideja – da od samljevene plastike prave daske, koje bi zamijenile drvene.

„Prva naša mala mašina, proizvodila je dnevno 10 do 12 dasaka“, kaže Grbović.

Ističe da je to još pilot projekat, za koji je od banke uzeo kredit od 100.000 eura i sada imaju 10 mašina za mljevenje i izradu i obradu daske.

Neke opštine su, kako je naveo, prepoznale ono što pokušavaju da objasne – „za svaku drvenu klupu mora da se posiječe stablo koje je staro 50 ili više godina“. Opština Žabljak je kupila 15 klupa, a Ucinj i Herceg Novi po 20.

„Drvenu klupu morate da šmirglate i lakirate i opet pravite otpad, nakon pet godina ta klupa više nije za upotrebu i opet se pravi smeće jer ne znate šta ćete s njom. A za našu klupu nema farbanja, nema održavanje, za nju se ne lijepi žvaka, farba…Traje minimum deset godina, ali prvi rezultati testiranja govore da će naša daska trajati 20 i više godina“, naveo je Grbović.

Kako dodaje, daska koja se slomi na drvenoj klupi mora da se zamijeni, a daska od reciklirane plastike se ne može slomiti: „Može da se prešega, ali nema otpada, mi je opet sameljemo i napravimo novu“.

Klupa sa naslonom koju je Grbovića nazvao Tara košta 170 eura dok je klupa bez naslona (Piva) 130 eura. Sto košta 180 eura, a korpa za otpatke oko 80 eura.

S druge strane, drvena klupa košta 100 eura.

„U jednoj klupi je 55 kilograma plastičnog otpada, a sa drvenom klupom pravite otpad“, poručuje Grbović.

Ističe da mu je jedini pomogao GIZ, koji mu pruža savjetodavnu i pravnu podršku.

„Više mi ovako pomažu nego da su mi dali 100.000 eura. Oni me uče i usmjeravaju šta treba da radim. Nema veze što nema (izmjena) Zakona o reciklaži plastike. Biću spreman kad on bude donijet. Oću da radim kao da sam u Njemačkoj, Francuskoj gdje moraš da imaš papire da bi nešto radio“, kaže Grbović.

GIZ je angažovao dvije firme iz Crne Gore od kojih će dobiti sve potrebne dozvole za proizvodnju, a radiće testiranje i u jednoj evropskoj državi i dobiti kompletan atest izdržljivosti za dasku.

„I kada te dozvole i ateste dobijem onda ću moći da proizvod izvozim u zemlje EU. I naš Mašinski fakultet se zaintersovao da testiraju našu dasku, pa su već uzeli primjerak, tako da ćemo dobiti i od naše institucije atest“, rekao je Grnović.

Od države nikakve pomoći. „Da je sreće, država bi rekla ‘ajde da pomognemo, imamo i mi eksperte’. Ili, nemoj 24 mjeseca plaćati doprinose za radnike pa bih ja sad umjesto 4 imao osam radnika. Ili sva komunalna preduzeća da mišalju plastiku koju skupe, a za uzvrat bi im prodao klupe jeftinije“.

Grbović je kazao da u Velikoj Britaniji ovakva klupa košta 650 funti, pri tome proizvođači imaju subvenciju dvije godine na struju (ne plaćaju ništa), a sljedećih 5 godina država plaća 50 odsto.

Sav repromaterijal, plastični otpad u evropskim zemljama dobija se od države gratis. Država organizuje da plastični otpad završi kod onoga ko ga prerađuje

Ne želi investitore, vjeruje u svoj tim

Grbović priča da su mu dolazili neki inevstitori koji su htjeli da ulože pare, tako da on ostane većinki vlasnik i da dijele zaradu.

„Ali koliko god da mi je teško sada finsijski, zahvalio sam im se i rekao da nema potrebe za tim. To sam urado ne zato što imam para pa mi ne trebaju, nego bi imao osjećaj da sam izdao svoju ekipu. Bolje njima dati procenat zarade, nego nekom dati da pokupi šlag, mi smo se mučili za ovo“, kazao je.

Na pitanje gdje nabavlja plastični otpad, odgovorio je da mu firma Hemosan iz Bara daje samljeveni plastični otpad i ne traži novac, već određeni broj klupa i te klupe oni doniraju školama, vrtićima, bolnici….

„Od naše Deponije Podgorica smo kupili određenu količinu. Nadam se da ćemo sa Deponijom uspostaviti saradnju“, rekao je Grbović.

Značilo bi mu, kako kaže, kada bi marketi omogućili građanima da kod njih odlažu plastični ambalažu iz određenu naknadu, kao što se rad u državama EU.