Nika Zupanc na Forbes Adria Power Women‘s Summit-u: Slovenačka industrijska dizajnerka koja stvara za Dior, Natuci, Alesi

Nika Zupanc, koja sarađuje sa najprestižnijim svjetskim brendovima, biće jedan od govornika na Forbes Adria Power Women’s Summit-u, koji će se održati 4. septembra u Beogradu.

Nika Zupanc je jedno od najpriznatijih imena svjetskog industrijskog dizajna. Ljubljančanka, koja je diplomirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn, stvara za velika korporativna imena poput Natucija (Natuzzi), Alesija (Alessi), Diora i drugih. Njeni proizvodi su kultni, ako izdvojimo lampu u obliku trešnje koju je dizajnirala za svoj lični brend Nika Zupanc i sa kojom je postala međunarodno priznata.

Cijene ograničenih izdanja mogu dostići i nekoliko desetina hiljada eura. Za svoj rad dobila je niz nagrada.

Međutim, put do konačnog proizvoda dug je čak godinu dana, kroz koju dizajner i kompanija moraju da prođu zajedno. Zupanc govori o tome šta je potrebno da se napravi lampa, stolica, ogledalo, sofa ili bilo koji drugi proizvod prije nego što bude spreman za prodaju, kako razmišlja i šta je inspiriše.

Šta trenutno dizajnirate?

Trenutno pripremamo nove projekte koji će biti predstavljeni sljedećeg aprila na sajmu u Milanu. Naš vremenski interval je uvijek od aprila do aprila, jer se većina noviteta predstavlja u Milanu u aprilu. Za razvoj proizvoda od početka do kraja potrebno je oko godinu dana. Na ovim sajmovima sve je rjeđe da se pokaže samo prototip, jer tada agenti počinju da naručuju i kompanije žele da imaju gotov proizvod koji se može odmah prodati.

Dizajniram različite stvari, ali ne mogu da pričam o proizvodima koji još nisu izašli jer su poslovna tajna. Ove godine ću imati i premijeru jedne nove kolekcije tokom nedjelje dizajna u novembru u Dubaiju, koja postaje važna platforma za prezentaciju mnogih evropskih kompanija.

Kako idete na dizajniranje novog proizvoda? Kako se odlučujete za materijal, tehnike, boje?

Najvažniji je moj odnos sa kompanijom u kojoj radim. Kompanije imaju veoma različite istorije, tehnologije i ideje o tome šta im je potrebno. Kada počnete da radite sa nekom kompanijom, najvažnije je njihovo polazište – zašto su vas pozvali, šta očekuju od vas, koja je to kompanija.

Neke kompanije imaju svoju tehnologiju, kao Alesi, na primjer, i jasno je da polazite od tih tehnologija. Druge kompanije, kao što je Moooi, nemaju sopstvenu proizvodnju, pa su otvorene za različite tehnologije i onda traže odgovarajuće podizvođače.

Bitan je i finansijski aspekt – koliko kompanija namjerava da uloži u proizvod. Na primjer, ako pravite stolicu od drveta, to je potpuno drugačiji unos nego ako pravite stolicu od plastike. U suštini, to je svaki put nova priča, što zaista zavisi od kompanije sa kojom radite. Ovo su sve stvari kojih treba da budete svjesni od početka projekta.

Odakle crpite inspiraciju za svoje kreacije?

Od svuda. Radite 24 sata dnevno kao sakupljač utisaka. Veoma sam radoznala osoba i stalno posmatram svoju okolinu, čak i najbanalnije stvari koje drugi možda i ne primjećuju. Ne morate da budete inspirisani velikim umjetničkim djelima. Možda čak i obrnuto, inspirišu, bar mene, na primjer, zaboravljeni djelovi grada, stare stvari koje su ljudi bacili, svakodnevna iskustva. To je proces koji uopšte ne prestaje, sve vrijeme ste u kreativnom razmišljanju.

Razgovori sa kompanijama su takođe veoma inspirativni. Čim kažu šta žele, misaoni proces počinje na nesvesnom nivou. Ovde je važna i intuicija koju morate imati kao industrijski dizajner. Morate biti u mogućnosti da saznate šta ljudi žele, a da ne znaju da to žele. Morate biti korak ispred kompanija i javnosti.

Radite sa različitim kompanijama i ljudima. Koliko su zahtjevni, koliko imate oprečnih profesionalnih mišljenja sa njima i koliko vam daju slobode u stvaranju?

Kompanije sa kojima radim su veoma samouvjerene i znaju svoj put, svoju istoriju i kuda žele da idu. Kada takva kompanija pozove dizajnera, bilo mene ili nekog drugog, oni vrlo jasno znaju zašto ga zovu. Nema sumnje zašto žele da rade sa određenim dizajnerom – žele njegov ili njen potpis na novoj kolekciji. Žele njegovu ili njenu kreativnost, zbog čega su ga i zvali. Pri tome, naravno, pretpostavljaju i da se projektant takvog kovanja veoma dobro razumije u tehnologiju, finansije… ovaj dio projekta.

Kada pregovaramo, ne radi se o pravljenju kompromisa, već o kreativnom pronalaženju najboljeg rješenja. Od vas očekuju veliku kreativnost, čak i nešto što će ih iznenaditi. Naravno, može biti nekih tehnoloških ili drugih problema, ali ih rješavamo zajedno jer svi imamo istu viziju. Cijela mašina je orjentisana ka ideji da izađe onako kako smo to svi željeli od početka.

Sve ove priče su mi odlične i poučne. Sa svakim projektom ponovo učim dizajn. I to me veoma raduje. Ne shvatam kompromise kao nešto loše, već kao velike izazove. Samo kada smo dovoljno pristojni da budemo zaista kreativni upravo kada imamo mnogo ograničenja, mislim da možemo biti zaista dobri u industrijskom dizajnu. Industrijski dizajn nije kreacija bez granica, već zahtijeva inovaciju u okviru uslova koje postavlja i zahtijeva određena industrija.

Kao dizajner, koliko sarađujete sa timovima unutar kompanije, na primjer razvojem, tehnologijom i drugim, koliko ste u samoj kompaniji tokom dizajna?

U većini kompanija sa kojima radim, posebno u porodičnim kao što su Natuci ili Alesi, prvo razgovarate sa izvršnim direktorom ili vlasnikom. Vlasnik je taj koji bira dizajnera koji najbolje poznaje kompaniju i ima viziju. Vi komunicirate jedan na jedan, bez međufaza u kojima bi se ova komunikacija mogla izgubiti.

Kada se projekat odobri na najvišem nivou, on ide u sva odjeljenja, gdje smo mi dizajneri uvijek uključeni u svakoj tački razvoja, prototipa, odlučivanja o bojama, pa i kasnije u fotografiji, marketingu. Takođe se od dizajnera uvek traži da zapamte naziv proizvoda i prvi osnovni tekst o samoj ideji, priči i dalje je razvijaju.

Da li sarađujete sa mnogim kompanijama na dugoročnoj osnovi?

Da, mnoge kompanije vole da grade dugoročne odnose. Naravno, sjajno je raditi sa ljudima koje poznajete, tako stvari idu mnogo brže. U suštini postajete dio porodice. Pogotovo u italijanskim porodičnim preduzećima, to je ugrađeno u njihov način rada, gostoprimstvo im je takođe lijepa karakteristika, a to se osjeća u svakom poslovnom odnosu.

Neke kompanije žele da nadograđuju cijelu kolekciju. Primjer je kompanija Keeboo, za koju sam prvo dizajnirala traku stolicu, zatim dječiju verziju, pa ogledalo, pa fotelju. Dizajnirajući proizvode i kolekcije, istovremeno kreirate identitet kompanije sa kojom radite.

Da li se ikada dogodilo da dizajnirate proizvod koji kompanija nije pustila u proizvodnju?

Naravno. Ovih priča nije mnogo, ali ih ima nekoliko, i sve su veoma poučne i vrijedne. Jedna od njih je italijanska kompanija, što veoma cijenim, gdje dosta ideja renomiranih dizajnera nikada nije realizovano u finalnom proizvodu. Ipak, čak i takav projekat ili takva saradnja je izuzetno iskustvo, naučite mnogo, stvaraju se posebne veze.

Saradnja sa slovenačkim kompanijama

Kako dolazi do saradnje, da li oni uglavnom pronalaze vas ili vi njih?

Traže me kompanije, što je i najbolja polazna osnova za dobru saradnju. Ovo je prvi korak gdje pokazuju da žele da rade sa vama, a jasno je da se to ne može desiti na početku karijere. Put do pronalaženja ovih kompanija je prilično dug. Mislim da je za početak izuzetno važno da, kao autor, otvorite nova pitanja u struci, da pomoću proizvoda kažete nešto što ranije nije rečeno.

Ta želja da ispričam svoju priču bila je veoma jaka u meni od početka. Počela sam sa izložbama na platformama namijenjenim mladim dizajnerima, kao što je SaloneSatellite, koji je dio sajma u Milanu, gdje se mladi dizajneri predstavljaju svjetskoj javnosti. Tokom nedjelje dizajna tu je sva svjetska stručna javnost, ali i proizvođači koji dolaze da vide nove proizvode.

I sve je počelo za mene sa ovim izložbama. Tu su me prvi primijetili Marsel Vonders iz Moooa i Patricija Moroso. Svake godine sam bila u Milanu sa svojim izložbama i rekla šta želim sa proizvodima. Zbog toga što je moj rad zaista bio nešto novo, ili zato što sam pokušavala da zauzmem prostor u struci koji je još bio prazan, kompanije su reagovale u skladu sa tim. Neophodno je biti stalno prisutan. Ako mislite da je dovoljno da se jednom ili dvaput pojavite u Milanu, mogu vam reći da to ne ide tako.

Koliko sarađujete sa domaćim kompanijama?

Uglavnom ne radim mnogo sa domaćim firmama po pitanju industrijskog dizajna. Postoje izuzeci, na primjer kompanija Morela, za koju sam dizajnirala komplet enterijera za njihove optičke radnje i seriju naočara. Ili Porše centar Ljubljana, sa kojim takođe imam izuzetnu saradnju: podržali su moju knjigu Kršenje pravila, koju je objavila kompanija Ricoli i koja će takođe biti predstavljena u Beogradu, a ja sam dizajnirala cvjetnu sliku za eksterijer modela 911. Ovu knjigu je podržala i kompanija Octaspring, koja je i ranije učestvovala u projektu Love me more za galeriju Rossana Orlandi.

Čak te i ne pitaju?

Rijetko. Mislim da kompanijama možda nedostaje preciznija strategija gdje žele da idu, na primjer, u svijetu namještaja i dizajna.

S jedne strane, radite za kompanije, ali stvarate i pod svojim brendom. Ko su vaši kupci? Među njima je i poznati dizajner Philippe Strack.

Teško mi je da odgovorim na to. Kupci su različiti, oni su iz cijelog svijeta, svako može da se identifikuje sa određenim proizvodom.

Moglo bi se reći da je lampa trešnja jedan od najuspješnijih proizvoda sopstvenog brenda, ali je istina da se plasira na tržište, da tako kažem, i da se kao proizvod razvila gotovo slučajno, kao rezultat veoma uspješnih izložbi u Milanu. Nikad nisam zaista odlučila da razvijem sopstveni brend. Za mene lično saradnja sa drugim kompanijama znači više.

Koji je tvoj komad bio najprodavaniji? Da li dobijate ove informacije?

Naravno, dizajneri dobijaju izvještaje od kompanija o broju prodatih komada. Ponekad nešto zaista iznenadi. Zanimljivo je da se svjetlo za kompaniju Lodes, koje se rijetko prikazuje u medijima, odlično prodaje. Ali to je veoma pametno dizajnirano svjetlo, veoma pogodno za, recimo, hotele ili druge javne prostore. Ribbon stolica, koja je veoma kultna, takođe se dobro prodaje.

Naravno, sve zavisi i od veličine kompanije. Ako se radi o proizvodu manjeg preduzeća sa malom prodajnom mrežom, naravno da se proizvod ne prodaje u takvim količinama kao proizvodi preduzeća sa velikom prodajnom mrežom.

Kako se nosite sa lažnjacima? Pre mnogo godina, na primjer, lažna Lolita svjetla su se mogla naći na više od 80 različitih web lokacija.

Ovdje ne mogu mnogo da uradim, na kompanijama je da se bore protiv lažnjaka. Ali to su veoma komplikovane i skupe procedure za kompanije, tako da se baš i ne bore. I u slovenačkoj unutrašnjosti sam već vidjela falsifikate svog rada. U principu, mislim da takav gest mnogo govori o kupcu ili arhitekti koji odluči da original zamijeni lažnim.

Karte po promotivnim cijenama Karte po promotivnim cijenama mogu se nabaviti do sjutra na tickets.rs. Paneli na Forbes Adria Power Women’s Summit-u biće organizovani na engleskom i jeziku Adria regiona. Za sve učesnike obezbijeđen je simultani prevod.

Ružičasta boja kao izraz otpora

Rekli ste da ste u stanju da ispričate priču koja ranije nije bila ispričana. Kakva je to bila priča?

Posebno su me u početku zanimale teme za koje sam smatrala da nisu dovoljno jasno saopštene. Ove teme nisu bile vezane samo za sam dizajn, već su imale i širi društveni kontekst. Tada nisam željela da pričam, ali pustila sam svoje proizvode da to urade. Dizajn ima jasan i glasan glas. Uvijek su me zanimale teme koje su gurnute na stranu dizajna, koje nisu shvatane ozbiljno, na primjer elementi koji su percipirani kao izrazito ženstveni i stoga često shvatani kao (nedovoljno) ozbiljni.

Na primjer, kada smo predstavili ružičastu Lolita lampu sa Moooi na sajmu u Milanu 2008. godine, to je bio prilično hrabar gest u to vrijeme. Čak je i u katalogu pisalo „Ko se boji roze?“ U 2008. ružičasta je bila povezana sa lutkama, igračkama i smatrana je „neozbiljnom“ bojom. Ono što je zanimljivo jeste da je 2017. roze postala najkorišćenija boja na milanskom Salone del Mobile. To znači da se za 10 godina percepcija boje i njenog značenja promijenila. Vjerujem da je tome doprinijela i Lolita izborom boje, kao i čipkom, koja se namjerno umiješala u ovu modernističku dogmu, koja nas uči da je dobar dizajn veoma racionalno osmišljen proizvod.

Uvijek me je zanimalo nešto novo, a u to vrijeme posebno teorija emocionalne ergonomije, koja nas uči kakav predmet ima uticaj na nas i kako reagujemo na njega u prvom trenutku, htjeli to ili ne.

Takvim gestovima sam pokušavala da otvorim tabu teme. Umjetnički elementi koji se smatraju izrazito ženstvenim bili su neka vrsta „no-go“ u dizajnerskoj profesiji, ali sam se ipak trudila da ih iskoristim i prikažem na nov način koji se nije mogao poreći ili ignorisati.

Možete li reći da ste kao dizajner provocirali na ovom polju?

Naravno, u takvom dijelu svakako postoji gest pobune. Nije čak ni provokacija, već upozorenje da su to teme koje su tabu, kojima se pridaje određeno pogrdno značenje, koje neopravdano nemaju svoje mjesto u modernom dizajnu, ili da se još niko nije obavezao da ih na takav način istražuje.

Da li industrijskim dizajnom i dalje dominiraju muškarci?

Žena je svakako nešto više, ali ipak manje nego muškaraca. Možda i zato što produkciju, koja odlučuje o angažovanju dizajnera, uglavnom vode muškarci.

„Svako može da uđe u auto i da se vozi 500 kilometara“

Kada ste u početku stvarali i predstavljali sebe, to je nešto koštalo. Kako ste finansirali svoje početke?

Ne košta baš toliko. Živimo 500 kilometara od Milana, što znači da svako može da uđe u auto, stavi svoj prototip u prtljažnik i odveze se tamo. Mogućnost komunikacije sa Italijom je izuzetno laka.

Izložbe na izuzetno važnim platformama su prilagođene mladim dizajnerima. Dakle, iznosi nisu toliko visoki da se ne mogu pokriti. Svu zaradu dok sam radila kao student uložila sam u svoje prototipove. To je nešto što svako može da uradi.

Zato se ponekad zapitam kako to da više nema mladih koji žele ovako nešto. Danas postoji gomila tendera, pomoći, sponzora, koje sam i sama tražila. Na primjer, održali smo dvije zaista visoke izložbe u Superstudio Piu zajedno sa Gorenjem, kompanijom Trima Trebnje i Ministarstvom kulture. Svako može da pronađe svoj put, nije nemoguće.

Koliko mladih dizajnera iz Slovenije ima u međunarodnom prostoru?

Ne pratim ovo pomno i ne znam šta se zaista dešava u Sloveniji. Mogu, međutim, da istaknem da je moguće uspjeti. Ovde je najvažnije da li imate nešto da kažete.

I sama sam imala sreće što su moji roditelji uvijek bili veoma kosmopoliti i uvijek mi se činilo sasvim normalnim da je svijet vaše igralište. Veoma sam zahvalna i svom profesoru Saši Mehtigu, koji je nas studente uvijek vodio sa sobom u inostranstvo gdje god je bio pozvan. Predavao je na kongresima u Tajvanu, Kini i Kanadi, a mi studenti smo uvijek išli sa njim. Pronašli smo sponzore i prikupili novac za finansiranje putovanja. Svake godine smo išli zajedno u Milano.

Profesor Machtig nas je zaista naučio da je industrijski dizajn međunarodna profesija. Ne možete napraviti proizvod samo za tržište od dva miliona. Veoma sam ponosna što sam bila njegov učenik. Profesor je ove godine bio i u Milanu na jednoj od mnogobrojnih prezentacija svog kultnog K67. Tokom jednog od intervjua koje je dao za to vrijeme, bilo je zaista dirljivo vidjeti mlade ljude iz cijelog svijeta kako postavljaju razna pitanja i koji su potpuno fascinirani njime i njegovim radom.

Imajući na umu održivost

Kako ugrađujete održivost u svoj dizajn?

Ovo je veoma široko pitanje na koje ne postoji jedan odgovor. Trudim se da dizajniram proizvode koji su vanvremenski i imaju mogućnost da se prenose sa generacije na generaciju, odnosno napravljeni su od izuzetno kvalitetnih materijala. Ali mnoge stvari su važne i kompanije tome pristupaju na veoma različite načine, a mi dizajneri razmišljamo zajedno sa kompanijama.

Bitan je i transport, na primjer, koliko sofa može da se spakuje u jedan kontejner ili kako upakovati određeni proizvod. Još važnije je šta se dešava sa proizvodom kada se više ne koristi. Sa Ksoko stolicom, na primjer, koju sam dizajnirala za Keeboo ove godine, prilagodili smo dizajn činjenici da se može reciklirati. Već na početku procesa dizajna razmišljate o tome kako će se proizvod na kraju moći rastaviti i reciklirati.

Još različiti izazovi

U maju je balet Kopelija u koreografiji Edvarda Klaga premijerno izveden u Nacionalnoj operi u Atini. Vi ste doprinijeli vizuelnom. Kako se razlikuje dizajn za emisije?

Bila mi je čast što me je Edvard pozvao da učestvujem u scenografiji, za koju smo svaki dio osmislili zajedno sa Markom Japljem, koji inače dizajnira većinu scenografija za Edvarda. Edvardu se jako dopao moj luster od trešnje i tako je sve počelo. Rezultat je izvanredna predstava sa scenografijom koja iznenađuje na više nivoa i tako daje pravu pozadinu za priču, ples i muziku. Premijerno je prikazan prošle godine u Bazelu, a ove godine je imao novu premijeru u Atini.

Da li biste želeli da dizajnirate nešto što još niste? Na primjer, auto?

Da, smatram da je dizajniranje automobila poseban izazov. Naravno, jasno je da su dizajneri automobila obučeni posebno za ovo. To je druga industrija, drugačiji način učenja, rada i razmišljanja. Ali ja sam lično izuzetno zainteresovana. Automobil je tako složen proizvod koji istovremeno rješava mnoga pitanja, od potpune funkcionalnosti i bezbjednosti do identifikacije i simboličke snage koju automobil predstavlja. Uz sve velike promjene koje se trenutno dešavaju oko mobilnosti, vidim mjesto za svoj autorski doprinos u ovom segmentu dizajna.

Bojana Humar, Ajda Brndušić, Forbes Slovenija