Lara Bohinc: Da bi platila školarinu prodala je auto, sada njen nakit nosi Rijana

Poznata dizajnerka Lara Bohinc, koja živi i radi u Londonu, biće jedna od govornica na Forbes Adria Power Women’s Summitu 4. septembra u Beogradu.

Uspješna slovenačka dizajnerka otišla je sredinom devedesetih na studije u London, gdje je i ostala. Brzo je shvatila šta je potrebno za uspjeh. Slala je svoje proizvode prestižnim časopisima i prodavnicama, i primijetili su je stilisti, ali i mnogi drugi koji nešto znače u svijetu mode.

Laru Bohinc možda najviše poznajemo kao dizajnerku unikatnog nakita. Međutim, prije deset godina posvetila se dizajniranju namještaja i skulptura za spoljne prostore. Njene kreacije su umjetnička djela čije cijene dostižu nekoliko desetina hiljada eura. Njen nakit nosile su svjetski poznate ličnosti, a sarađivala je sa kompanijama kao što su Kartije (Cartier) i Gući (Gucci).

Nakon studija, najprije je osnovala firmu Lara Boeing 747, ali je promijenila ime zbog pritužbe ove aviokompanije. Kako je objasnila u jednom od intervjua, naziv je izabrala jer su strani govornici teško izgovarali prezime Bohinc. Sada kreira u Studiju Bohinc.

Za svoje radove je dobila više priznanja, uključujući Orden britanske imperije, koji joj je dodijelila britanska kraljica Elizabeta II.

Uprkos prestižnom priznanju, ona je skromna: „Lijepo je kada te neko prepozna. To je sve. Orden Britanske imperije neki ljudi koriste, jer dobijaš oznaku MBE koju možeš dodati na kraju svog imena. Ne znam da li im to pomaže, možda u određenim krugovima. Ja to ne koristim, jer mi se ne čini tako važnim. Ta priznanja su neka vrsta PR-a i ne mijenjaju svijet.“

Najprije ste počeli sa nakitom. Zašto baš nakit?

Interesovalo me je mnogo stvari, različita polja dizajna, kao što su moda, arhitektura, grafički dizajn, industrijski dizajn, i nisam znala u kom pravcu da krenem. Nakit je na presjeku svih tih oblasti jer uključuje malo industrijskog dizajna, mora da funkcioniše grafički i povezan je s modom. Takođe, zanimale su me i metalne materije. Za mene je to bio logičan početak.

Pročitale smo da ste kao djevojčica pravili nakit od makarona. Kako ste odlučili da se time bavite profesionalno?

Kada se baviš nečim kreativnim, čini se da skoro nemaš drugog izbora. Mogla sam se odlučiti za nešto drugo, ali sam uvijek želela da se bavim tim. Veoma me je zanimalo razbijanje vizuelnih misli u različitim medijima i aplikacijama i nisam imala drugu opciju.

Najprije sam studirala na Ljubljanskoj akademiji za likovno oblikovanje, konkretno industrijski dizajn. Zatim sam otišla u London na Royal College na postdiplomske studije (Masters of Art). Tamo sam studirala dizajn metala i nakita.

Kako ste finansirali studije u Velikoj Britaniji? Prije nekoliko godina ste rekli da ste poslali više od 200 prijava za stipendije širom svijeta.

U to vrijeme Slovenija još nije bila dio Evropske unije. Školovanje je bilo veoma skupo, ali sam bila veoma odlučna da odem tamo. To je bilo 1994. godine. Prodala sam automobil da bih platila prvi dio. Škola mi je takođe puno pomogla sa informacijama o tome koje organizacije treba da kontaktiram za stipendije. Takođe su postojale određene stipendije u okviru Royal College-a.

Zašto ste ostali u Londonu?

Sve je počelo kada sam radila za jednog prijatelja sa Royal College-a koji je imao modnu reviju. To je bilo tokom završne modne revije, posljednjeg mjeseca studija, kada svi predstavljaju svoje kolekcije. To je trenutak kada debituješ i svi te vide. Za njegov šou sam napravila slušalice koje su služile kao pokrivač za glavu. To je tada primijetila Lusinda Čembers (Lucinda Chambers), urednica Voga, koja je željela da pozajmi te slušalice za fotografisanje za naslovnicu magazina. Naslovnica je bila veoma zapažena i to je bio moj ulazak u ovaj svijet.

U to vrijeme nije bilo toliko dizajnera kao danas. Samo nekolicina ljudi radila je drugačije stvari. Počeli su da mi stižu upiti da li bih napravila nakit za nekog drugog, pa sam počela da sarađujem sa drugim kompanijama kao što su Gući, Lanvin i druge. Tada sam osnovala svoj studio i tako je sve počelo.

Kako ste odatle došli do tačke da su vaš nakit poželjeli Kejt Mos (Kate Moss), Rijana (Rihanna), Madonna, Mišel Obama, Sara Džesika Parker (Michelle Obama), Viktoria Bekam (Victoria Beckham)?

To je stvar PR-a. Moj prelazak u ovaj svijet bio je zahvaljujući PR-u i naslovnici Voga. Vrlo brzo sam shvatila da je sve u tome da vas ljudi vide. Uvijek sam radila prema principu da napravite nešto, prikažete to i ljudi će doći. Uvijek sam nešto stvarala u svom ateljeu, pravila razne stvari koje sam mogla pokazati ljudima.

Počela sam da prikupljam naslove prestižnih časopisa i slala im svoje radove. Uvijek su im trebali neki predmeti za snimanje, često su me stilisti zvali da napravim nešto za specijalne projekte – na primjer, rekli su mi da im treba nešto narandžasto. Puno sam radila za njih, sve više su u štampanim izdanjima objavljivali moje radove i tako su me ljudi vidjeli.

Kako ste došli do zvijezda tog kalibra?

Sve te zvijezde imaju stiliste koji prate šta se dešava u modi i prate časopise. Oni vole stvari koje nisu previše prepoznatljive, već nešto posebno. Stilisti vas kontaktiraju, nikada ne dolazite u direktan kontakt sa samim zvijezdama.

Ako se vratimo na vaše početke, od nečega je trebalo živjeti. Kako ste finansirali život u Londonu prije nego što je posao zaista krenuo?

Kada sam završila studije, bilo je mnogo mogućnosti za subvencije i finansiranje. Pomogle su mi različite stipendije. One su mi pomogle da otvorim svoj atelje i radim samostalno. Na primjer, dobila sam stipendiju od princa Čarlsa, sada kralja Karla. On vrlo podržava razvoj mladih ljudi. Potom sam napravila kolekciju koju sam poslala različitim prodavnicama. Svaki komad, svaku kolekciju moraš sam pokušati da prodaš prodavnicama, da je sam predstaviš časopisima. Postoje i sezonski događaji, poput londonske i pariske nedjelje mode, gdje postaviš svoju tezgu i prodaješ. Kada se jednom pokrene ta mašina, ide automatski.

Radili ste za brendove poput Kartijea, Gućija i Lanvina. Koliko su zahtjevni?

To zavisi od projekta. Za Gući i Lanvin radilo se o nakitu za modne revije, koji smo napravili u mom studiju. To je veoma specifičan zadatak, gdje moraš da izradiš tačno ono što oni zamišljaju, uključujući boje. Za Kartije je to bilo potpuno drugačije. To je brend koji se oslanja na svoju istoriju. Istraživala sam njihov arhiv da bih otkrila vizuelne kodove njihovog brenda kako bih ih mogla pretvoriti u savremeni jezik.

Zašto ste se prebacili sa dizajna nakita na dizajn nameštaja?

To je bio prirodan put. Prvo sam studirala industrijski dizajn, zatim metal i nakit. Veliki objekti su me uvek više zanimali. Takođe, poslije toliko godina postaje dosadno stalno praviti stvari za ruke ili uši. Ne možeš praviti mnogo različitih stvari, niti koristiti materijale kao što su tkanine, keramika, staklo. Kod nakita si takođe vrlo ograničen bojama. Željela sam da radim stvari koje bi bile samostalne i koje ne bi bile vezane za modu. Moda je postajala sve luđa, prvo smo pravili dvije kolekcije godišnje, zatim četiri.

Željela sam da radim sporije, da pravim veće stvari i koristim različite materijale. Zato sam napravila ovaj skok. U dizajnu je isto ako praviš prsten ili stolicu; traje isto vrijeme. Sviđa mi se što uvijek možeš naučiti nešto novo. Istraživala sam materijale koje ranije nisam koristila, kao što su staklo, keramika, ili tkanine poput onih za sofe. To mi je bilo veoma interesantno.

Takođe sam upoznavala nove tehnike izrade, nove ljude i malo drugačiju scenu. Stvari se predstavljaju jednom godišnje na milanskoj izložbi, iako i svijet namještaja postaje sve više u trendu.

Koji je bio vaš prvi proizvod koji nije bio nakit?

Dok sam radila nakit, počela sam da pravim različite kutije. Napravila sam kutiju i pepeljaru za cigarete Sobranje. Za Šiseido (Shiseido) sam napravila ogledala, a za Tanqueray No. Ten sam dizajnirala čaše. Počela sam da pravim sve više samostalnih, manjih stvari. Prvi komad namještaja bio je kinetički sto Solaris, koji je nastao 2014. godine. 2016. godine sam osnovala Bohinc studio, gdje se sada bavim isključivo dizajnom namještaja.

Koliko dizajnirate za naručioce, a koliko za sopstveni brend?

Većinom dizajniram za svoj brend. Za pojedinačne želje pravim varijacije proizvoda koje već imam. Neki žele da napravim nešto slično, ali malo drugačije, na primjer u drugoj boji ili uzorku. Vrlo malo radim po narudžbini. U firmama obično žele da ja predložim šta bih mogla napraviti. Obično nije slučaj da mi kažu šta da radim.

Kako se odlučujete za izradu novog proizvoda, šta uzimate u obzir?

To je zanimljivo. Mogu biti veoma različite stvari, na primjer neki materijal koji me zanima, kako se ponaša. Nekad sam radila stvari koje su se kretale oko naše opsesije tijelom, te ekstremne opsesije, kao što su anoreksija ili gojaznost. Tako je nastala cijela kolekcija namještaja na tu temu. Zavisi od trenutnog interesovanja i od toga što mi se čini relevantnim u svijetu. To je vrlo lična stvar i uvijek radim na četiri ili pet različitih ideja. Neke se razvijaju godinama. Na primjer, posljednja kolekcija Peaches bila je o ženskom tijelu; željela sam da naglasim da sam žena. Željela sam da se o tome počne govoriti u dizajnu, jer mislim da je taj svijet previše muški.

Koliko dizajnerskih rješenja godišnje napravite?

Mnogo, na stotine; dizajniram svaki dan, radim puno. Ne znam, ne bih mogla da izbrojim. Kada se bavim jednom idejom, pravim sve varijacije te ideje, tako da ponekad napravim i po 50 varijanti. Na kraju biram najbolje, recimo tri najbolje, i njih nadograđujem. To može potrajati dosta dugo.

Koliko vremena je potrebno da razvijete proizvod od ideje do konačne forme? Na primjer, luster Relic Lights koji izgleda kao umjetničko djelo?

Za ideju je potrebno neko vrijeme da se razvije. Kod ovog lustera bilo je puno testiranja materijala koji ranije nisam koristila. Zatim smo razmišljali o konstrukciji, napravili smo metalnu osnovu. Svjetla su uvijek malo komplikovanija jer uključuju elektriku i žice. Ne razumijem se baš u elektriku, pa je to za mene veoma složeno. Na sve to je nanesen jesmonit, sve je napravljeno ručno. Cio proces, uključujući testiranje i proizvodnju, potrajao je prilično dugo, oko šest mjeseci.

Da li sarađujete sa tehnološkim kompanijama?

Nažalost ne, ali bilo bi veoma zanimljivo.

A sa kompanijama iz Slovenije?

Nekoliko puta sam sarađivala sa proizvođačima iz Slovenije, ali ne redovno. Bilo bi sjajno da ima više saradnje.

Slovenačke kompanije Vas nisu kontaktirale?

Ne, slovenačke kompanije me dosad nisu kontaktirale.

Gdje sve proizvodite svoje unikatne komade, da li i u Sloveniji?

Prije smo mnogo radili u Italiji, ali sada uglavnom pokušavam da sve radim u Portugalu, iz različitih razloga. Na sjeveru Portugala su veoma vješti u radu sa različitim materijalima. Takođe je dobro što su svi proizvođači u relativno malom području, što omogućava brzi obilazak različitih majstora. To su mali privrednici, manje fabrike, ponekad je na primjer, samo četvoro ljudi u nekoj garaži.

Da li često prisustvujete proizvodnji i imate li nadzor?

Često sam prisutna, ali naš proizvodni menadžer živi u Portugalu i on uglavnom nadgleda proizvodnju. Imamo slike koje razmjenjujemo, video pozive… Posebno kod novih proizvoda, mnogo sam prisutna zbog testiranja. Obično prvi proizvod nije savršen i treba napraviti novi.

Da li ste ikada razmišljali o proizvodnji u Sloveniji?

Da, neke stolove od drveta smo proizvodili u Sloveniji, kod manjih majstora.

Koji proizvod biste rekli da je bio najzahtjevniji i zašto?

Teško je reći, jer svaki projekat ima svoju kompleksnost. Svaki proizvod ili projekat ima svoju zahtjevnost. Fizička izrada je veoma različita od dizajniranja 3D objekta da izgleda lijepo. Pretvoriti skicu u stvarnost je potpuno drugačiji izazov. Važna je dobra komunikacija.

Odakle crpite inspiraciju za oblike i dizajne?

Svuda. Kao kreativna osoba uvijek nešto vidite – kod kuće, tokom putovanja, na internetu, u galerijama, zavisi od situacije.

U Londonu ste imali svoju prodavnicu nakita, a zatim showroom za vaš namještaj. Da li još imate showroom?

Da, showroom još imamo.

Koji su vaši promotivni i prodajni kanali?

Različite izložbe, galerije, sajmovi. U Milanu organizujemo prezentacije. Važno je dobiti medijsku pažnju i prisutnost na društvenim mrežama.

Da li ste vrlo aktivni na društvenim mrežama?

Nisam baš. Čini se da smo svi nekako zasićeni društvenih mreža, jer je tamo previše reklama. Ne znam koliko ljudi to zaista prati. Društvene mreže nisu više toliko zanimljive kao prije pet godina. Danas je, na primjer, na Instagramu previše reklama. Šteta je što pratim mnoge ljude koji me zanimaju, a njihove objave nikada ne vidim, moram ih posebno tražiti.

Šta trenutno dizajnirate, kakvi su vam planovi?

Sada sam završila novu liniju namještaja od kože, u saradnji sa turskom kompanijom UniQUa, i kolekciju od mermera za italijansku kompaniju SerfinI. U septembru idem na Forbesov događaj, a zatim na međunarodni simpozijum stakla u Češkoj.

Dakle, sljedeći proizvodi će biti od stakla?

Tačno tako.

Da li imate na spisku želja neki neobičan proizvod koji biste željeli da napravite u budućnosti?

Mnogo toga. Sve što još nisam napravila, voljela bih da pokušam. Razmišljam o kupatilima, priboru za jelo, mnogo različitih stvari.

Pravite jedinstvene komade, a ne za masovnu proizvodnju. Koji je bio vaš najskuplji?

Najskuplji je bio prvi sto Solaris Kinetic koji smo napravili. Cijena je bila 54.000 eura.

Prvo je bio nakit, zatim namještaj. Da li razmišljate o novom polju, na primer odeći?

Za sada ne.

Kakva mješavina svega je potrebna da bi se postala prepoznatljiva na svetskom nivou?

Morate ponuditi nešto što ljudi žele da vide ili da posjeduju. Teško je unaprijed izračunati šta će uspjeti. Sigurno mora biti nešto drugačije, treba da ima snažan lični pečat, da bude prepoznatljivo. To je magična kombinacija svega toga.

Šta je sa karakterom?

Morate biti veoma uporni i radni. Ako puno radite, jedna stvar će sigurno uspjeti. Treba biti precizan, komunikativan, hrabar i talentovan. Takođe, sreća igra veliku ulogu.

Šta biste savjetovali mladima na početku karijere?

Prije deset godina bih možda mogla dati konkretnije savjete, ali sada je teško jer je veoma teško biti primjetan. Čak i kada postanete primjetni, može se brzo pojaviti neko drugi.

Bojana Humar i Ajda Brndušić, Forbes Slovenija