Zašto se šire tračevi na poslu, čak i u zdravim timovima

Tračevi su jedna od prvih stvari koje lideri žele da eliminišu kada radno okruženje počne da djeluje napeto. Krivi su za napetost, nepovjerenje i ometanje. Ako ljudi šapuću, nešto mora da nije u redu.

Ovaj instinkt je razumljiv. Ali je obično i pogrešan.

Većina kancelarijskih tračeva nije dokaz loše kulture. Oni su dokaz da ljudi pokušavaju da shvate nešto što nije dovoljno jasno objašnjeno. Kada formalna komunikacija ostavlja praznine, neformalni razgovori ih popunjavaju. To nije devijacija. To je prilagođavanje.

Šta ljudi zapravo rade kada tračare

Većina tračeva na poslu nema zlonamjerni cilj. Rijetko su radi zabave. Češće zvuče kao da ljudi provjeravaju svoj položaj.

„Jesi li nešto čuo?“
„Šta misliš, šta ovo znači?“
„Da li je ovo samo glasina ili treba da brinemo?“

Ovo nisu prazna pitanja. Pojavljuju se kada se prioriteti mijenjaju, odluke djeluju nejasno ili poruke lidera nisu potpuno razumljive. Ljudi razgovaraju jedni s drugima jer pokušavaju da se snađu. Upoređuju svoja zapažanja da vide da li se njihova interpretacija poklapa s tuđom.

U praksi, tračevi postaju paralelan sistem informacija. Oni postoje pored formalne komunikacije. Ne zato što zaposleni ne vjeruju liderima, već zato što zvanične poruke često stižu kasno, ublažene ili bez konteksta.

Kada ljudi ne mogu da postave pitanja „gore“, postavljaju ih „sa strane“.

Zašto tračevi jačaju tokom promjena

Tračevi se gotovo uvijek povećavaju tokom promjena – restrukturiranja, promjene strategije, novi lideri. Čak i manje reorganizacije mogu ih pokrenuti.

To nije zato što ljudi uživaju u neizvjesnosti, već zato što neizvjesnost zahtijeva objašnjenje. Kada budućnost djeluje nejasno, ljudi traže obrasce gdje god mogu. Obraćaju više pažnje na ton. Čitaju između redova. Spekulišu.

Što su informacije nepotpunije, to nastaje više kolektivne interpretacije. Kada lideri pokušaju previše da kontrolišu narativ, neformalni narativi se obično množe. Ne uprkos kontroli, već zbog nje.

Ljudi u tim trenucima vjeruju kolegama jer se kolege doživljavaju kao oni koji imaju manje razloga da „upravljaju utiskom“.

Kada tračevi postanu toksični

Nisu svi tračevi bezopasni. Neki postaju korozivni kada odražavaju ono što Hajke Bruh (Heike Bruch) i moj kolega iz Henli (Henley) škole Bernd Vogel opisuju kao „korozivnu organizacijsku energiju“: kolektivnu pažnju koja se fiksira na krivicu, cinizam i ograničenja umjesto na mogućnosti. Razlika nije u količini, već u fokusu.

Zdravi neformalni razgovori nose drugačiju energiju. Usmjereni su na značenje, a ne na nezadovoljstvo. Šta se dešava. Zašto se to možda dešava. Kako ljudi treba da reaguju. Ovi razgovori ostaju labavo povezani sa odlukama i smjerom, umjesto da se uvlače u spekulacije i ogorčenje.

Štetni tračevi se okreću ka ličnostima. Dodaju se motivi. Pitanja se postavljaju o namjerama. Pojedinci postaju simboli šire frustracije. Kada se to dogodi, tračevi prestaju da pomažu ljudima da se snađu i počinju da im daju ciljeve.

Lideri često ne primijete ovaj prelazak. Reaguju na postojanje tračeva, a ne na to kakva se priča formira i zašto.

Najčešći odgovor lidera na tračeve je suzbijanje. Podsjećanje na profesionalizam. Upozorenje protiv spekulacija. Pritisak za diskreciju.

Ovo obično tjera razgovor „pod zemlju“. Ljudi prestaju da razgovaraju otvoreno i postaju selektivniji u pogledu povjerenja. Informacije se fragmentišu. Ono što lideri čuju postaje više filtrirano, a ne manje.

U tom trenutku, tračevi ne nestaju. Postaju teže vidljivi i lakše ih je pogrešno tumačiti. Lideri gube pristup ranim signalima o konfuziji, anksioznosti ili nepovjerenju. Kada zabrinutosti zvanično izađu na vidjelo, one djeluju ukorijenjeno i emocionalno.

Ono što je moglo biti riješeno objašnjenjem sada izgleda kao otpor.

Šta tračevi otkrivaju ako ih pažljivo slušate

Tračevi su neprijatni jer često ukazuju na slijepe tačke lidera. Otkrivaju gdje su objašnjenja bila površna. Gdje je tajming bio pogrešan. Gdje odluke nisu imale dovoljno konteksta.

Ako lideri obrate pažnju, tračevi mogu da im kažu šta ljude brine mnogo prije nego što ta zabrinutost preraste u nezainteresovanost. Iznose pitanja koja nikada ne stignu na sastanke. Otkrivaju koje poruke nisu stigle kako je bilo planirano.

Ignorisanje ne uklanja te zabrinutosti, samo odlaže njihov izraz.

Najefikasniji način da se smanje štetni tračevi nije da se kontrolišu, već da se učine manje potrebnim. Jasnoća radi više nego što kontrola ikada može.

Objašnjavanje zašto se donose odluke, a ne samo šta je odlučeno, smanjuje spekulacije. Iskreno priznanje neizvjesnosti gradi više povjerenja nego projiciranje samopouzdanja u koje ljudi ne vjeruju.

Lideri takođe treba da kreiraju mjesta gdje se pitanja mogu postavljati bez posljedica. Kada se ljudi osjećaju sigurno da pitaju „gore“, manje se oslanjaju na „razgovore sa strane“.

Tračevi napreduju u tišini i spinovanju. Nestaju kada lideri govore jasno i na vrijeme.

Kancelarijski tračevi nisu neuspjeh lidera. Oni su povratna informacija. Izazov nije zaustaviti ljude da pričaju, već naučiti da čujete šta vam njihovi razgovori govore prije nego što te priče prerastu u nešto teže za ispraviti.

Benjamin Laker, saradnik Forbesa

How And Why Gossip Spreads At Work Even In Healthy Teams