Rijetki metali su nova nafta, ali nije se svaka zemlja obogatila

Naftni embargo 1973. godine naučio je industrijalizovani svijet teškoj lekciji. Ko kontroliše snabdijevanje energijom, može oblikovati globalnu politiku. Decenijama nakon toga, geopolitika se fokusirala na naftna polja na Bliskom istoku i ruske naftovode. Pola vijeka kasnije, svijet pokušava da se oslobodi te zavisnosti. Ali energetska tranzicija možda neće ukloniti taj fenomen – možda ga samo premješta. Sada su u fokusu rijetki metali.

Umjesto barela nafte, strateške sirovine sada su litijum, kobalt, nikl, bakar i rijetki zemni elementi, zajedno sa kapacitetima za njihovu preradu u baterije, magnete i komponente za elektroenergetske mreže. Obećanje dekarbonizacije bilo je oslobađanje od „kraljeva nafte“. Nova realnost je složenija: moć se pomjera, a ne nestaje.

„U svijetu visokih geopolitičkih tenzija, kritični minerali postali su pitanje prvog reda u zaštiti globalne energetske i ekonomske sigurnosti“, rekao je Fatih Birol iz Međunarodne agencije za energiju. „Čak i na tržištu sa dobrom ponudom, lanci snabdijevanja kritičnim mineralima mogu biti veoma ranjivi na šokove u snabdijevanju, bilo zbog ekstremnih vremenskih prilika, tehničkih kvarova ili trgovinskih poremećaja.“ To dovodi do naglog rasta cijena.

Kina kontroliše preradu

Podaci su zapanjujući. Električni automobili zahtijevaju otprilike pet do šest puta više mineralnih resursa nego konvencionalni automobili. Vjetroturbine zahtijevaju magnete od rijetkih zemnih elemenata. Solarne instalacije i prenosne mreže zahtijevaju velike količine bakra. Potražnja za litijumom, kobaltom i niklom rasla je paralelno sa širenjem upotrebe baterija.

Rudarenje je samo prvi korak. Sirovine se moraju hemijski obraditi i rafinisati u visokoprecizne inpute za baterije, magnete i mrežne komponente. Ova faza prerade zahtijeva veliki kapital, predstavlja izazov za životnu sredinu i koncentrisana je u samo nekoliko zemalja. Kod mnogih kritičnih minerala Kina ne dominira samim nalazištima. Umjesto toga, kontroliše fabrike koje ta nalazišta pretvaraju u industrijske sirovine.

Ipak, snabdijevanje je daleko od raznovrsnog.

Otprilike 70 odsto svjetskog kobalta dolazi iz Demokratske Republike Kongo. Veliki dio prerade rijetkih zemnih elemenata, procjenjuje se oko 90 odsto, odvija se u Kini. Litijumski resursi koncentrisani su u Južnoj Americi, u takozvanom „litijumskom trouglu“. Novi rudnici mogu postati operativni tek nakon decenije ili više.

Usko grlo prerade

Na tržištima nafte, snabdijevanje je bilo koncentrisano, ali potražnja univerzalna. Na tržištima minerala, i rudarenje i prerada geografski su koncentrisani. To lance snabdijevanja za čistu energiju čini potencijalno podložnijim manipulaciji. Geopolitički uticaj ne proizlazi samo iz geologije, već i iz kontrole nad fazama prerade i rafinisanja u lancu snabdijevanja.

Ako neka zemlja pokazuje kako mineralna politika može podići uloge, to je Kina.

Peking ne kontroliše svjetske zalihe minerala. Ali je tokom dvije decenije izgradio dominaciju u rafinisanju i obradi. Preuzimao je ekološke i finansijske rizike koje su druge zemlje izbjegavale. Danas je Kina vodeći prerađivač litijuma, prerađivač rijetkih zemnih elemenata i proizvođač komponenti za baterije.

Ta pozicija daje Pekingu uticaj ne samo nad sirovinama, već i nad proizvodnim ekosistemom koji od njih zavisi. Nedavne kontrole izvoza i regulative pokazuju da lanci snabdijevanja mineralima, kao što su prije njih bili nafta i gas, mogu postati instrumenti državne politike.

Lekcija za razvijene ekonomije je ozbiljna: čak i ako se otvore novi rudnici u Australiji, Kanadi ili SAD-u, uska grla u rafinisanju ostaju koncentrisana. Drugim riječima, strateški uticaj leži nizvodno. Zemlje koje su ulagale u hemijske fabrike, rafinerije i infrastrukturu za obradu, ne samo u eksploataciju, sada imaju prednost.

„Kina je u posljednjih 15 godina pokazala spremnost da koristi rijetke zemne elemente kao oružje“, piše Grejslin Baskaran (Gracelyn Baskaran), direktorica za kritične minerale u Centru za strateške i međunarodne studije. Zabranila je 2010. izvoz rijetkih zemnih elemenata u Japan zbog spora oko ribolova. Potom je 2023. uvela globalnu zabranu izvoza tehnologija za preradu i separaciju rijetkih zemnih elemenata.

Ali bogatstvo mineralima ne znači nužno i stvarnu geopolitičku moć.

Bogatstvo resursa bez moći

Demokratska Republika Kongo dominira globalnom proizvodnjom kobalta, ali se muči da tu dominaciju pretvori u šire ekonomske koristi.

Kao siromašna zemlja sa ograničenim kapacitetom prerade i institucionalnim izazovima, veliki dio svog mineralnog bogatstva prepušta stranim rukama, što dodatno ograničava domaću korist. Zelena tranzicija stvara paradoks. Minerali Konga nezamjenjivi su u lancima snabdijevanja baterijama, što mu u teoriji daje uticaj. Ali bez kapaciteta za preradu ili šire industrijske strategije, ta moć ostaje krhka.

Drugim riječima, energetska tranzicija koristi nekim zemljama koje posjeduju rijetke zemne elemente. Za druge samo vađenje sirovina nije dovoljno. Bez sveobuhvatne industrijske strategije – uključujući preradu, proizvodnju i upravljanje – obilje minerala samo po sebi ne garantuje trajni geopolitički uticaj. Dobijanje veće vrijednosti zahtijeva napredovanje u lancu snabdijevanja kako bi se proizvodile komponente ili krajnji proizvodi koji koriste te minerale.

„Kritični minerali postaju kičma nove industrijske ere“, rekao je zamjenik generalnog sekretara UNCTAD-a Pedro Manuel Moreno. „Ali prečesto su zemlje bogate mineralima gledale kako njihovo bogatstvo napušta obalu neobrađeno. Održivija budućnost zahtijeva ne samo odgovornu eksploataciju, već pravično stvaranje vrijednosti, poštenu podjelu rizika i inkluzivno upravljanje.“

Razlika u odnosu na naftu

Skeptici tvrde da se tržišta minerala suštinski razlikuju od nafte.

Hemije baterija se razvijaju. Intenzitet upotrebe kobalta već je opao u nekim dizajnima baterija. Tehnologije reciklaže se poboljšavaju. Nova nalazišta istražuju se na više kontinenata. I za razliku od nafte, minerali se ne troše. Oni su ugrađeni u potrošačke proizvode. Teoretski, mogu se oporaviti i reciklirati.

Po ovom viđenju, današnja koncentracija predstavlja tranziciono usko grlo, a ne trajno geopolitičko preuređenje.

Argument ima smisla. Tehnološka zamjena i diverzifikacija jesu realne sile. Ali vremenski okvir je važan. Rudnici se razvijaju 10 do 20 godina. Kapacitet prerade zahtijeva ogromna kapitalna ulaganja i ekološke dozvole. Klimatski ciljevi se, u međuvremenu, postepeno pooštravaju kako tehnologije to omogućavaju.

Gdje živi uticaj

Ta razlika između današnje potražnje i širenja ponude ili tehničkog napretka mjesto je gdje leži moć. Ko kontroliše snabdijevanje u tom periodu može uticati na cijene i industrijsku strategiju. Čak i Međunarodna agencija za energiju sugeriše da će diverzifikacija sirovina dolaziti sporo, što će onima sa „zlatom“ omogućiti da postavljaju pravila makar jednu deceniju.

Od zelene tranzicije očekivalo se da oslabi petrodržave smanjenjem potražnje za fosilnim gorivima. Umjesto toga, ona stvara nove zavisnosti: ovog puta od lanaca snabdijevanja mineralima i uskih grla prerade.

Neće svaka zemlja bogata mineralima postati energetska sila. Neke će ostvariti vrijednost i institucionalizovati je, kao što je Kina uradila sa preradom. Druge mogu ostati zarobljene u volatilnosti, kao što sugeriše iskustvo Konga.

Ali širi pomak je neporeciv: tempo, trošak i lokacija zelene tranzicije sada podjednako zavise od geopolitike koliko i od tehnologije.

Evolucija energetike ne eliminiše političku moć. Ona ju je samo premjestila. Čista energija i dalje zavisi od rijetkih, geografski koncentrisanih sirovina. Ako vlade ne budu djelovale brzo da prošire lance snabdijevanja, današnja uska grla u mineralima mogu postati sjutrašnje geopolitičke tačke napetosti, zamjenjujući politiku nafte politikom rijetkih zemnih elemenata i drugih kritičnih minerala.

Ken Silverstein, saradnik Forbesa

Raw Minerals Are The New Oil But Not Every Country Gets Rich