Profesor sa Harvarda objašnjava kako da se izborimo sa „najštetnijim oblikom zavisničkog ponašanja“

Da li radimo da bismo živjeli ili živimo samo da bismo radili? Sve više vremena provodimo u kancelariji, na telefonu, ispred ekrana, uvjereni da je to jedini put do „uspjeha“. Oni koji ne štede energiju i rade do krajnjih granica sagorijevanja često su hvaljeni i nagrađivani. S druge strane, tu su i oni koji zastanu i udahnu – oni su u očima sredine „lijeni neradnici“. Profesor sa Harvarda Artur Bruks (Arthur Brooks) kaže da ambiciozni u procesu stremljenja, izlažu sebe „jednom od najštetnijih oblika zavisničkog ponašanja poznatog čovječanstvu – radoholizmu“.

Radoholičari rade prekovremeno, stalno se dokazuju i lako gube mjeru. Nerijetko žrtvuju i ono najvrijednije – porodicu, prijatelje i lični mir.

„Ljudi postaju defanzivni kada ih neko pita zašto toliko rade. Pa to je klasično zavisničko ponašanje. Otkrio sam u svom radu da radoholizam zapravo najčešće nije primarna zavisnost. To je sekundarna. Primarna zavisnost kod većine ambicioznih ljudi jeste zavisnost od uspjeha. Uspjeh znači dostići nešto vrijedno i dobiti nagradu za to. Mnogi ambiciozni ljudi, mnogi moji studenti, pa i ja – kriv sam – osjećamo se potpuno živim kada se događaju nevjerovatne stvari i kada smo u stanju da stvorimo vrijednost. I iskreno – ne osjećamo se potpuno živima kada to ne radimo“, ističe Bruks.

Velika je nagrada kada vidite da ste nešto ostvarili – da ste sklopili posao, završili knjigu… I za to dobili kompliment.

„Mnogo toga u zavisnosti od uspjeha je zapravo neurofiziološko. Ljudi dobijaju dopamin – neuromodulator koji je povezan sa svim oblicima ljudskih zavisnosti – i posebno ga dobijaju kada osjećaju da su uspješni na poslu. I dok nastavljaju da traže te nagrade, nastavljaju da jure uspjeh. A juriti uspjeh je teško“, navodi Bruks.

Morate biti izvanredni – i to u poređenju sa drugima

To, sa druge strane, stvara disfunkciju u njihovim odnosima. Bruks ističe da takvi ljudi prikrivaju svoja ponašanja, odnosno ono što rade.

„Ne vjerujete? Pa zapitajte se. Da li se ponekad iskradete u kupatilo kako biste provjerili poslovni mejl? Da li naglo zatvarate laptop u nedjelju popodne kada partner uđe u kuću? Da, da – i vi to radite“, zaključuje Bruks.

Da biste bili izvanredni u poređenju sa drugima morate raditi više od njih. A to, navodi Bruks, vodi ka zavisnosti od rada.

„Dakle, glavni problem je zavisnost od uspjeha. Iza toga postoji nešto još dublje – tendencija da sebe svedete na mašinu za postizanje uspjeha. To je problem. Moralni problem. Vi ste više od mašine za uspjeh. Niste robot. Nisam ni ja. Ali kada sebe posmatrate kao izuzetno posebne, samo zato što ste najbolji, vi tada objektivizujete sebe. Oduzimate sebi dio ljudskosti“, objašnjava Bruks.

„Za radoholičare primarni ljubavni odnos je odnos sa poslom“

Kada primijetite takav obrazac ponašanja, postavlja se pitanje – kako prestati? Rješenje je, ističe Bruks, da ljude koje najviše volite, a koje ste možda zanemarili, pitate šta misle da bi trebalo da radite umjesto da obavljate poslovne zadatke.

„Za radoholičare, primarni ljubavni odnos u životu jeste odnos sa poslom. To nije dobar ljubavni odnos, jer posao ne može da vas voli. Posao uzima. Ne daje. Zato obično treba njegovati odnose sa ljudima koji zaista mogu da vas vole. Ko su ti ljudi? Preporučujem da razvijete ozbiljan duhovni život, ozbiljnu duhovnu praksu. Da li će biti religiozna ili ne, zavisi od osobe. Možda to znači čitanje literature o mudrosti, povezivanje sa stoičkim filozofima, proučavanje djela Johana Sebastijana Baha, povratak vjeri iz mladosti – ali nešto što vam daje odnos sa božanskim“, objašnjava Bruks.

Za ljude u braku, kaže Bruks, to znači udvostručiti ljepotu bračnog odnosa poslije mnogo godina zajedničkog života.

„Ne mogu vam opisati koliko sam puta proveo četrnaesti sat u kancelariji, umjesto prvi sat u danu sa svojom malom djecom. Zašto? Zato što sam morao da budem poseban, a ne srećan. Zar ne? Radoholičarski ‘poseban’. I osvetili su mi se. Znate li šta su uradili? Odrasli su. A ja to nisam dovoljno vidio“, navodi Bruks.

Koji problem imaju direktori i lideri?

Bruks dodaje da danas gaji dublja prijateljstva nego ikada. Osim toga, savjetuje i drugima da počnu da grade baš takva prijateljstva.

„Problem koji imaju mnogi direktori i lideri jeste što imaju mnogo ‘poslovnih prijatelja’, ali malo pravih. Poslovni i pravi – znate razliku. Poslovni prijatelji su veoma korisni. Pravi prijatelji su ‘beskorisni’. Oni vas samo vole. Njegovanje tih prijateljstava može biti najuzbudljivija avantura koju ste imali u veoma dugom periodu“, kaže Bruks.

Dodaje i da je suština svega ta što ljubav među ljudima može da zamijeni posao. Na to se, kaže, sve svodi, jer sreća je ljubav.

„Pravo prijateljstvo mora ići dalje od vašeg partnera. Pravi prijatelji su ljudi koje volite. Ne očekujete ništa od njih, niti oni od vas. Nećete dobiti ono što vam je potrebno iz odnosa ako vam je jedini pravi prijatelj supružnik. A kod mnogih ambicioznih ljudi to je slučaj. Izgradnja istinske i saosjećajne ljubavi sa partnerom je ključna. Međutim, potrebno je bar još jedno prijateljstvo. I rad na tome je od ključne važnosti. Jedan prijatelj može biti dovoljan za introverte. Ekstrovertima će biti potrebno više. Počnite sa svojim partnerom ako ste u braku. Zatim nastavite sa jednom, dvije, tri osobe sa kojima možete da izgradite pravi odnos. Ulažite u taj odnos. Ako ta osoba živi u Atlanti – sjedite na avion. Idite. Recite: ‘Hajde da provedemo pola dana zajedno’. I oni će reći: ‘Dolaziš samo da bi me vidio?’. Vi ćete na to reći: ‘Da. Biće sjajno’. I garantujem vam – biće. Tu počinje ulaganje. I to može svako“, zaključuje Bruks.

Hristina Kovačević, Forbes Srbija