Priče o gigantima: Kada se u Nišu pravila sva tehnika

Nedugačak spisak preduzeća, članova brojne EI porodice, koja i danas posluju vjerovatno je najkonkurentniji dio koji je ova značajna niška industrija iznjedrila. Prosječan građanin ondašnje Jugoslavije i njenih današnjih nasljednica, međutim, EI natpis je gledao svaki put kada pali i gasi televizor. Baš onaj na kome je ispratio trke boba, skokove i umjetničko klizanje na Zimskim olimpijskim igrama, četrnaestim, održanim u Sarajevu.

I nisu samo TV prijemnici u mnogim jugoslovenskim domovima stigli iz Niša. Iz iste fabrike isporučena je i oprema za studio Televizije Sarajevo, iz kog je slika sa olimpijskih staza išla u čitav svijet.

Elektronska industrija Niš pokrenuta je 10. aprila 1948. godine i to kao Zavodi RR. Kako objašnjavaju Zoran Prijić i Ninoslav Stojadinović u Retrospektivnom pregledu proizvodnje poluprovodnika u okviru EI Niš, fabrika je pokrenuta zbog nestašice rendgen cijevi, a trpjele su sve bolnice u zemlji. Prvi kadrovi stigli su iz Njemačke.

„Direkcija metalske i radio industrije iz Beograda osnovala je Agenciju u Njemačkoj radi angažovanja njemačkih stručnjaka za rad u Zavodima RR. Više od 40 Njemaca je 1949. godine došlo u Zavode RR”, navode ovi autori. „Uz njihovu pomoć su naši stručnjaci konstruisali i proizveli prve serije radio cijevi (1951), rendgen cijevi (1952) i rendgen aparata (1953). Osnovna oprema nabavljena je iz Njemačke iz pogona Simensa. Istovremeno, 1949. godine formirana je Industrijska škola Zavoda RR. Za izradu je upotrijebljeno staklo iz Paraćina i liskun iz Prokuplja”.

Prema ovom prisjećanju, 1956. godine počinje serijska proizvodnja radio aparata, a više od 90 odsto djelova je iz sopstvene proizvodnje. Tada se priprema i proizvodnja TV prijemnika. Dvije godine kasnije i oni su se proizvodili i to u saradnji sa Filipsom. Te godine su značajna sredstva uložena u kapacitet kako bi svake godine uspjeli da proizvedu čak miliona radio aparata.

Dvije godine kasnije polako su počeli da prelaze na tranzistore, pokrenuli su serijsku proizvodnju germanijumskih tačkastih dioda i formirana je Beogradska elektronska industrija BELIND. Kada je ona januara 1962. intergrisana sa Zavodima RR, suštinski je nastala Elektronska industrija Niš. Već sljedeće godine je, navodi se u ovom radu, ukupna vrijednost proizvodnje Ei Niš predstavljala polovinu vrijednosti proizvodnje cjelokupne elektronske industrije u Jugoslaviji. Tržišno učešće u prodaji TV prijemnika je bilo 72%, a u prodaji radio aparata 80%.

„Prošlog mjeseca proizveli smo 8.500 televizora i nijedan od njih nije ostao u magacinu. Tržište ih veoma mnogo traži. Sem toga, proizvodimo i 100.000 tranzistorskih prijemnika i 100.000 radio prijemnika“, izjava je tadašnjeg direktora Vladimira Jasića, a navodi se u Retrospektivnom pregledu.

Polovinom 1971. godine Fabrika poluprovodnika izvezla je, kako se navodi u ovom izdanju, milion silicijumskih tranzistora u Sjedinjene Američke Države. Kupac je bila kompanija Teksas Instruments iz koje je stigao telegram: „Kvalitet do sada isporučenih tranzistora je izvrstan. Vaši ljudi su dobro obavili posao.“

Dva voza za radnike

Početkom 80-tih godina u EI Niš je, kao mladi inženjer, došao i Zoran Stevanović. Prošao je put od mlađeg razvojnog inženjera do direktora EI Televizije, a to je postao 2001. godine. Pitamo Zorana kako je izgledao čuveni kompleks u koji je zakoračio na početku karijere. Prvi opis nas podsjeća na anegdotu o bugarskoj delegaciji. Navodno su gosti, prolazeći pored EI kompleksa, mislili da je rijječ o fabrici automobila. Toliko je novih vozila bilo parkirano.

„To je bio parking za nekoliko hiljada automobila“, prisjeća se Zoran. „Podrazumijevao se autobuski prevoz radnika, ali do fabrike su radnike dovozila i dva voza. Jedan iz Leskovca i jedan iz Prokuplja. To je nevjerovatna slika. Mene je iskreno i tada i sada fascinirala organizacija Elektronske industrije. Bilo je tu oko 20 zavisnih preduzeća. Restoran društvene ishrane je imao šest traka, a radili su najbolji kuvari. Jedan je objavio knjigu recepata, baš je bio poznat. Od devet ujutru do podne, naizmjenično na 20 minuta, zaustavljala se proizvodna traka u firmama i ljudi su išli na ručak“.

Preduzeća su činila tri segmenta. Najbrojnije su bile fabrike koje su radile finalne proizvode – televizore, mašine za veš, rendgen aparate… U taj segment ulaze i fabrike profesionalne elektronike. Drugi krug su činili proizvođači komponenti koji su snabdijevale ove prve, oni su bili baza. I konačno, EI je okupljao i firme koje su se bavile grijanjem, održavanjem, omogućavale su da svi funkcionišu.

„EI je u saradnji sa američkim Hanivalom radila i velike računare za obračun plata, mnoge firme u bivšoj Jugoslaviji su ih koristile“, dodaje Zoran Stevanović. „To je bila neka vrsta zajedničkog ulaganja sa Hanivalom. Na početku, kada smo kretali sa nekom proizvodnjom, mi smo za djelove uvozili sve što nemamo. Kroz dalji razvoj smo dolazili do domaćih komponenti. Televizor je bio u potpunosti domaći. Izvozili smo ih u Englesku, Francusku, nešto u Italiju, a djelove televizora u Irak. Imali smo veliko tržište“.

Socijalna politika na teret fabrike

Najbolje godine niške elektronske industrije bile su od 70-tih do 90-tih, vjeruju mnogi. Tada je trebalo da se trkaju sa Filipsom, Grundingom. Fabrike u Jugoslaviji, međutim, nisu vodile računa samo o tržištu.

„Poslodavci sada mogu 100 ljudi da otpuste SMS porukom. U ono vrijeme je socijalna politika bila izmještena u fabrike. Niste mogli da otpustite radnika ni kada je napredovala tehnologija, pa su potrebe za njima bile manje. Naprotiv, svake godine je postojala obaveza da se primi od tri do pet odsto novih radnika. I kako onda da konkurišete stranoj firmi”, kaže Stevanović.

Posljednji crno-bijeli televizor u EI Nišu je proizveden 1989. godine. Radnici koji su radili na tom modelu, međutim, dugo su još ostali dio firme.

„Imali smo tada 1.600 radnika“, pojašnjava Stevanović. „Kada je stala proizvodnja crno-bijelih televizora, polovina radnika je bila višak. Da smo bili u mogućnosti da ih otpustimo, mogli smo uspješno da nastavimo da radimo. Ti radnici sve do 2000. godine nijesu morali da dolaze na posao, ali su primali 85 odsto zarade. To niko ne može da izdrži, a još je bilo vrijeme sankcija“.

Konačan udarac proizvodnji televizora, međutim, zadala je liberalizacija uvoza.

„Opremili smo fabriku, uzeli dinarski kredit, a kako ga je inflacija obezvrijedila, uspjeli smo da sačuvamo pogon. Ali 2001. godine smo dobili novi carinski zakon koji je pokopao gigante“, ne sumnja Stevanović. „Do tada smo imali carinsku zaštitu od 20 odsto i mogli smo da se uklopimo u to. Podnosili smo amandman na taj zakon i to prema ugledu na Tursku, koja je za gotov proizvod sačuvala carinu od 20 odsto, ali je uvela tri odsto na djelove. Srbija je otvorila tržište, kumovao je trgovinski lobi, nemam nikakve dileme. Carina na proizvode iz EU je bila nula, a na uvoz djelova carina je bila 20 odsto. I to je bio kraj“.

Ekran na dodir

Sinonim današnje tehnologije, ekran na dodir, u EI Niš je pravljen, doduše kratko. Američki preduzetnik srpskog porijekla, Vladimir Majkl Lazarević tražio je partnera u Srbiji. U Beogradu nije imao sreće, ali se dogovorio sa timom iz Niša.

„On je imao patent, softver, a mi smo proizvodili. Saradnja je počela 1988. godine. Uređaj se zvao ‘jugotid‘ i izvozili smo ga u SAD. Izvezeno je 10.000 komada. Onda su uvedene sankcije i nismo više mogli da ga prodajemo. Nije bio za naše tržište, jer je bio ispred vremena. Nismo imali pogone u kojima bi ga koristili. Ali nekoliko komada, koji su ostali, vjerujte i dalje su ispravni. U SAD su ga pravili do 1997. godine, naši ljudi su tamo postavili proizvodnju. Nismo mogli da ih proizvodimo u količinama u kojima smo proizvodili televizore, ali je zarada na njima bila daleko veća. I ti proizvodi su tehnički bili izvrsniji. Svaka fabrika je imala sopstveni razvoj, tim inženjera koji su radili na njemu“, ističe Stevanović.

Iz Niša su stizali i računari “pekom 32” i “pekom 64”, obrazovni i kućni računar iz 1985. godine. Elektronska industrija iz Niša se uključila u trku za domaći školski računar.

„U fabrici poluprovodnika je proizveden najsavremeniji mikroprocesor 1802“, ističe Stevanović. „Na osnovu njih je grupa inženjera razvijala elektronsko paljenje za automobile, ali ih Zastava, ipak, nije izabrala. Suština je da su naši inženjeri i naše znanje sve to mogli da urade“.

Munjevito stigli svijet

EI Niš dobro poznaje i inženjer Stevan Golubović. Prvi put je u nju kročio kao srednjoškolac, a potom i kao akademac. Uspio je da sačuva veliki dio arhive i fotografije ovog giganta. Zahvaljujući toj građi, postavljen je i dio izložbe Muzeja istorije Jugoslavije i Muzeja nauke i tehhnike „O fabrikama i radnicima“.

„EI Niš je radio uglavnom na bazi patenata. Od Filipsa su kupovali, na primjer, tehnologiju za cijevi ekrana. Licenca je bila skupa i nije mogla da se isplati na maloj proizvodnji. Ali je bilo popularno i važno, iz ugla propagande, da imamo proizvodnju televizora. Ljudima je to bilo bitno. Tu je, međutim, bila i fabrika poluprovodnika i izvozili su 99 odsto proizvodnje“, kaže Golubović.

Prema njegovim riječima, EI Niš je bila toliko ozbiljno i precizno organizovana da je imala planove razvoja sve do 2000. godine.

„Za mene je fascinantno kako je Jugoslavija u tako kratkom vremenu, od jedne poljoprivredne zemlje uspjela sve to da postigne i uđe u korak sa svijetom. Imala je giganta koji je proizvodio rendgen cijevi u roku od svega nekoliko godina. Jedan kolega je bio ranije direktor jedne od EI fabrika. I pričao mi je, nisu one sve bile profitabilne. Svakog mjeseca su imali sastanak na kome su odlučivali da li će, oni koji su zaradili, podijeliti profit na gubitaše. I uvek su glasali ‘za’. Malo se ko protivio“, kaže Golubović.

Aleksandra Bulatović, Forbes Srbija

Elektronska industrija Niš, kao i mnoga njena nekadašnja preduzeća, danas je u stečaju. Nekoliko najprofitabilnijih je privatizovano i posluju i dalje. Nekadašnja EI Sova, poznata po saradnji sa Vojskom, u stranom je vlasništvu. Zove se Harder digital sova, proizvode optoelektronske sprave, optičke pojačivače. Aktivno je akcionarsko društvo EI-opek, specijalizovano za optolektronsku opremu i uređaje. Posla ima i za EI Standard, koji se bavi sertifikacijom. U pogonu nekadašnjeg elektronskog giganta sada su mahom skladišta. U svoje zlatno doba, EI sistem je zapošljavao 26.000 ljudi samo u Nišu.