Obnovljiva energija ne može da obezbijedi rezervu za krizne situacije

Obnovljivi izvori energije se redovno promovišu kao način za povećanje energetske sigurnosti, posebno nakon što je Evropa izgubila pristup većem dijelu ruskog gasa po počinjanju rata u Ukrajini.

Jedna grupa je navela: „Kako bi se povećala otpornost na šokove u snabdijevanju energijom, članice eurozone treba da nastave sa povećanjem korišćenja domaće proizvedene obnovljive energije, što je prioritet na agendi Evropske unije“.

Slično tome, Bajdenova administracija je promovisala obnovljive izvore energije, između ostalog, ističući:

„Od prvog dana, administracija Bajden-Haris neumorno radi na širenju odgovorne proizvodnje čiste energije kako bi se riješilo pitanje klimatskih promjena, unaprijedila energetska bezbjednost Amerike i otvorila dobro plaćena radna mjesta za sindikalne radnike.“

Potraga za novim izvorima energije

Smanjena isporuka ruskog prirodnog gasa dovela je do naglog rasta cijena energije u Evropi i podstakla trku za pronalaženjem novih izvora snabdijevanja.

Jedan od glavnih izvora te nove energije bile su uvozne količine tečnog prirodnog gasa (LNG) iz SAD, koje su se kretale između 10 i 50 milijardi kubnih metara mjesečno.

Ali su poslije invazije naglo porasle za oko 100 milijardi kubnih metara mjesečno.

Proizvodnja obnovljive energije u Evropi jeste porasla od 2022, ali to teško da je riješilo krizu.

To pokazuje da je teško brzo obezbijediti nove izvore obnovljive energije.

Vjetar i sunce ne kontrolišu države, već priroda

Još važnije, posjedovanje domaćih izvora obnovljive energije obezbjeđuje energetsku sigurnost samo djelimično.

Tačno je da se vjetar i solarna energija uglavnom proizvode unutar zemlje, pa ih ne kontrolišu strane, potencijalno neprijateljski nastrojene države.

Ako Kina prestane da nam prodaje solarne panele, proizvodnja solarne energije će biti gotovo nepromijenjena.

Međutim, činjenica da druge zemlje ne kontrolišu naše zalihe obnovljive energije ne znači da ih mi kontrolišemo: vjetar i sunce kontroliše priroda.

Ne postoji savremeni Agamemnon spreman da žrtvuje Ifigeniju kako bi obezbijedio povoljan vjetar, uprkos teorijama zavjere o manipulaciji vremenskim prilikama od strane vlade.

Operativna ranjivost

Obnovljive izvore energije možemo smanjiti, ali ih ne možemo pojačati po potrebi.

U suštini, oslanjanje na obnovljive izvore energije zamjenjuje geopolitičku ranjivost operativnom ranjivošću.

Ovo otvara jedno često zanemareno pitanje. A to je da energetske krize obično nastaju zbog kratkoročnih poremećaja u snabdijevanju. A ne zbog dugoročnog nedostatka pristupa stranoj energiji.

SAD su uvoznici nafte od otprilike 1970, ali se samo 1973, 1979. i poslije 2003. može govoriti o pravim „krizama“.

Energetske krize su uglavnom bile kratkotrajne i prolazne, rješavane dugoročno tržišnim mehanizmima (gdje je to bilo potrebno), a kratkoročno pronalaženjem dodatnih izvora snabdijevanja.

To naglašava značaj rezerve za hitne slučajeve, poput Strateške naftne rezerve (Strategic Petroleum Reserve – SPR).

Ideja nije nova. Još je Čarls I u Engleskoj u 17. vijeku imao SPR. S tim što je tada „P“ označavalo urin, koji je bio komponenta baruta i teško dostupan.

Odgovor na poremećaj u snabdijevanju jeste mogućnost da se obezbijedi energija u kratkom roku, a ne stvaranje potpuno novih kapaciteta na duži rok.

Nažalost, rezerve ili kapaciteti za hitne slučajeve koštaju, zbog čega niko ne gradi solarne ili vjetroelektrane da bi stajale neaktivne i čekale eventualnu potrebu.

Geografska fleksibilnost

Ovo otvara još jedno veoma važno pitanje: ugalj, nafta i gas su geografski zamjenljivi, dok obnovljivi izvori energije to nisu.

Prije nekoliko godina, Hiroši Urano iz kompanije Tokyo Gas uporedio je LNG tankere sa „plutajućim gasovodom“, ali sa fleksibilnim početnim i krajnjim tačkama.

Fosilna goriva mogu, i često se, preusmjeravati sa jednog tržišta na drugo, što je rat u Ukrajini jasno pokazao.

Neka zemlja može organizovati isporuku brodova punih fosilnih goriva, ali ne može naručiti električnu energiju – bilo da je obnovljiva ili ne – osim od proizvođača iz neposredne blizine.

Istina je, obnovljiva energija može se prevoziti preko okeana u baterijama. Međutim, zbog male gustine energije u baterijama, to je veoma problematično.

Na primjer, baterija od 100 kilovat sati sadrži oko 341.200 BTU (British thermal unit), što je ekvivalentno više od 300 kubnih stopa prirodnog gasa.

LNG tanker prevozi oko milijardu kubnih stopa prirodnog gasa, što je jednako 11 miliona litijum-jonskih baterija od 100 kilovat-sati. Dodatne količine LNG-a koje su SAD slale Ukrajini na mjesečnom nivou zahtijevale bi oko 200 miliona litijum-jonskih baterija.

To je otprilike deset puta više nego što cijela auto-industrija u SAD-u koristi za električna vozila tokom jedne godine.

Odakle će da dolazi struja za punjenje baterija?

Pošto obično ne postoji kapacitet za nagli porast proizvodnje iz obnovljivih izvora ili nuklearnih elektrana (solarnih i vjetroturbinskih elektrana gotovo uvijek rade sa punim kapacitetom), struja za punjenje baterija morala bi da dolazi iz postojećih termoelektrana sa rezervnim kapacitetom, uglavnom na bazi prirodnog gasa ili uglja u SAD-u.

Zbog toga bi uštede u emisijama gasova sa efektom staklene bašte bile značajno smanjene, čak i zanemarujući emisije vezane za energetski intenzivan proces proizvodnje baterija.

Naopak, ako bi takva trgovina bila obavezna, moguće je da bi jeftina energija iz uglja u Kini bila izvor energije za punjenje baterija.

Prevoz baterija „herkulanski“ zadatak

Iako je velika baterijska skladišta za komunalne usluge rastu, kako bi se nosila sa fluktuacijama u ponudi i potražnji, ona i dalje predstavljaju manji dio energetske industrije.

Zadatak prevoza 100 hiljada baterija ili više mjesečno, pa čak i vraćanje na punjenje, je gotovo „herkulanski“.

To objašnjava zašto mnoge zemlje imaju strateške rezerve nafte, ali još niko nije razmatrao strateške rezerve električne energije.

Na kraju, veća ulaganja u obnovljive izvore energije imaju smisla na mnogo načina, a još više ako se uzmu u obzir porezi na ugljen-dioksid.

Međutim, iako snabdijevanje iz obnovljivih izvora energije može da smanji ranjivost zemlje na strane geopolitičke poremećaje, to ne rješava stalne poremećaje izazvane vremenskim fluktuacijama, niti omogućava zamjenu izgubljene energije iz bilo kog razloga od strane stranih dobavljača.

Michael Lynch, saradnik Forbesa

Renewable Energy Cannot Provide Surge Capacity For Energy Security