Nisu samo promašene investicije već se i graniče s pameću – Najbeskorisniji megaprojekti (II dio)
Od napuštenog stadiona u središtu Amazona u Brazilu i nuklearne elektrane pored vulkana, do megalomanskog „tržnog centra duhova“ u Kini i arhipelaga vještačkih ostrva na obali Dubaija, nastavljamo priču o najbeskorisnijim megaprojektima.
Brazil je bio domaćin Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014. i za zemlju toliko opsjednutu sportom, to je bila prilično velika stvar. Međutim, bilo je potrebno mnogo ulaganja da bi bila spremna za događaj ovakve magnitude, tačnije država je morala da izgradi 12 novih fudbalskih stadiona i renovira stare.
S jedne strane, Brazil je jedva čekao da dokaže svoje gostoprimstvo i fudbalsku strast (iako se prvenstvo po njih na kraju završilo neslavno), a s druge strane, ceh od 11 milijardi dolara bio je omča koja je tek čekala da se veže.
Amazonska Arena
Znalo se da megaprojekat izgradnje stadiona neće biti ekonomski izdrživ na duge staze za poveći broj gradova, ali se kritike i ekonomske posljedice često zanemaruju da bi se pružila najbolja moguća predstava za Svjetsko prvenstvo. Navedeno je bilo najočiglednije na primjeru izgradnje Arene Amazonija u Manausu, čija je izgradnja trajala četiri godine i koštala oko 250 miliona dolara.
Već je i sama izgradnja bila Tantalova muka. Manaus, sedmi po veličini grad u Brazilu, nalazi se usred amazonske prašume, i zbog toga je ova udaljena lokacija predstavljala težak izazov u premještanju materijala koji su uglavnom dopremani preko rijeke Amazon iz Portugala i čitavo to „putovanje“ je trajalo predugo, što je poskupjelo proces izgradnje. Ali, problemi sa ovim megaprojektom bili su mnogo dublji. Poslije svog truda i novca koji je uložen u izgradnju ovog stadiona, on je bio domaćin samo na četiri utakmice na Svjetskom prvenstvu.
Prihod ostvaren od ovih nekoliko utakmica bio je kap u moru u odnosu na cijenu izgradnje, a i poslije tih utakmica stadion jedva da je korišćen.
Lokalni klubovi nemaju dovoljno pristalica koji bi mogli da popune stadion sa 40.000 sjedišta svake nedjelje. Osim toga, mnogi stanovnici ne mogu ni da priušte karte. Dakle, za lokalne klubove, troškovi održavanja i zakup stadiona su veći od ukupnih prihoda. Stadion je ponovo bio u upotrebi tokom Olimpijskih igara 2016. godine, ali kao i na Svjetskom prvenstvu 2014, samo nekoliko dana. Od tada je samo podsjetnik uzalud potrošenog novca, koji je mogao da promijeni živote mnogih stanovnika siromašnog Manausa.
Nuklearna elektrana Batan
Godine 1973. Filipini su odlučili da izgrade nuklearnu elektranu. Nisu bili jedini. Ovo je bila decenija prije katastrofe u Černobilju, i bez potpunog razumijevanja mogućih opasnosti, mnoge zemlje su eksperimentisale i koketirale sa nuklearnom energijom.
Projekat Batan je imao za cilj da transformiše filipinsku ekonomiju. I to je definitivno uradio, ali ne na način na koji su željeli. Tri godine od inicijalne odluke počela je izgradnja elektrane. Iako je proces bio prilično spor, prvih nekoliko godina činilo se da napreduje.
Do momenta „briljantne“ zakašnjele ideje da se izvrše određene zdravstvene i bezbjednosne provjere. Zašto one nisu izvršene ranije, odgovor na ovo pitanje vrlo dobro zna cio ovaj region.
Bolje ikad nego nikad. Kako se ispostavilo, postojalo je više od 4.000 problema u izgradnji, a neki od njih su bili prilično veliki. U blizini se nalazila linija rasjeda, što je značilo da je lokacija bila i jeste u opasnosti od zemljotresa. Ali, to nije bio najgori dio.
Tik uz elektranu Batan bio je vulkan. Ko bi pri zdravoj pameti izgradio nuklearnu elektranu u podnožju ogromnog vulkana? Još jedno legitimno pitanje. Pošto je vlada već potrošila gomilu novca, odlučeno je da se sa projektom ide naprijed. Koliko je problema riješeno od onih 4.000 nije obznanjeno, ali je cijena projekta rapidno počela da raste.
U vrijeme kada je završena, 1984. godine, izgradnja je koštala ukupno dvije milijarde američkih dolara. Ali, prije nego što su uspjeli da uključe elektranu, dogodio se Černobilj.
Svijet je shvatio koliko neispravna nuklearna elektrana može biti opasna, pa je i vlada na Filipinima bila suočena sa teškim odlukama. Vjerovatno pod pritiskom velikih sila donijeta je odluka, iako je elektrana bila završena i spremna za rad – projekat je otkazan.
Vlada je razmišljala o pretvaranju Batana u drugu vrstu elektrane, na ugalj ili naftu, ali kako se ispostavilo, konverzija bi koštala više nego izgradnja. Na kraju, struktura je samo ostavljena da skuplja prašinu.
Dvije milijarde dolara, mnogo novca za bacanje, posebno za zemlju kao što su Filipini. Vraćali su dug 30 godina, i to je cijena koju su građani platili za sopstveno zdravlje. Sjećate se vulkana koji smo spomenuli? Eruptirao je 1991.
Ovo nije jedini propali projekat nuklearne elektrane. Otprilike u isto vrijeme Austrija je izgradila nuklearnu elektranu Cventendorf. Nakon što je završena, održan je referendum o tome da li da se postrojenje uključi. Javnost je rekla ne. Zbog čega se referendum nije održao prije izgradnje projekta je samo jedan od razloga kolosalnosti propasti ovakvih megaprojekta.
Šoping centar Nova južna Kina
Godine 2005. grad Donguan, na jugu Kine, potrošio je više od milijardu dolara na tada najveći tržni centar u zemlji. Ovaj džinovski prostor predviđen je za stotine hiljada posjetilaca i više od 2.000 prodavnica. Ali, tri godine nakon otvaranja, 2008. godine, više od 99% maloprodajnog prostora bilo je prazno. Tržni centar je pozvao na stotine brendova da tamo otvore svoje prodavnice, ali niko od njih nije želio da ima veze sa projektom. U blizini ulaza bilo je nekoliko lanaca brze hrane, ali je pored toga sve zvrjilo prazno.
Sve se svelo na ekonomiju. Kao grad, Donguan je bio relativno siromašan, što je značilo da nije bilo velike potražnje za odjećom, nakitom i elektronikom – u suštini, dobara koje možete pronaći u prodavnicama koje se nalaze u tržnim centrima sličnog tipa.
Trgovci su toga bili svjesni, pa ostaje pitanje svrhe otvaranja prodavnica u centru Južna Kina, mjestu koje je dobilo nadimak „tržni centar duhova“, skupo plaćenom beskorisnom prostoru čiji neuspjeh zveči i odjekuje. Takav je bio više od jedne decenije.
Godine 2019. nešto se dogodilo. Tržni centar je ribrendiran za kupce sa nižim primanjima, a ono što su trebali da budu skupi butici postale su tezge sa hranom i noćne pijace. Drugim riječima, sada je prostor mnogo više odgovarao lokalnoj zajednici.
Tržni centar je počeo da dobija na popularnosti, trgovci su nagrnuli, pa je danas više od 90% prostora zauzeto, a nekadašnji „tržni centar duhova“ se pretvorio u prometan, užurban prostor.
Svjetska ostrva, Dubai
U prvom dijelu već smo govorili o pokušajima Nigerije da izgradi vještačku kopnenu masu. Ona nije bila jedina zemlja koja je to probala.
Vjerovatno svi znaju za Palm Džumeira (Palm Jumeirah), arhipelag vještačkih ostrva na obali Dubaija, ali možda ne znate za još jedan niz ostrva samo nekoliko kilometara niz obalu – „Svijet“, ili, bolje rečeno, minijaturnu verzija svijeta. To je projekat na kojem Dubai radi još od 2003. godine, što nešto govori, jer se inače tamo poslovi rješavaju i dešavaju nevjerovatnom brzinom.
Sedam setova ostrva koja predstavljaju kontinente, Evropu, Afriku, Aziju, Sjevernu i Južnu Ameriku, Antarktik i Okeaniju.
Svako ostrvo predstavlja državu ili orijentir, poput Francuske, Njujorka ili Mont Everesta. Izgradili su ih građevinski radnici, dovlačeći pijesak sa dna okeana, koji su zatim slagali u gomile.
Stvoren je i džinovski razbijač talasa oko ivice ostrva. Ukupno, za završetak ovih ostrva bilo je potrebno nekoliko godina i milijarde dolara. Ali izgradnja je predstavljala samo početak. Čim su radovi završeni, Dubai je počeo da ih rasprodaje za milione dolara, pozivajući ljude da svako ostrvo transformišu u šta god žele.
Većina ostrva je prodata u prvih nekoliko mjeseci kompanijama ili bogatim pojedincima. Napravljeni su planovi da se Sjeverna Amerika i Evropa pretvore u luksuzna odmarališta, da se izgradi hotel u „Šangaju“, da se otvori velnes centar u „Sibiru“, pa čak i pab u Irskoj.
Ali nijedan od ovih planova se još nije ostvario. Kako stvari stoje, svjetska ostrva su uglavnom pusta — samo pijesak, kao i u Nigeriji.
Postoji klub na plaži na ostrvu Liban, tržni centar u Sjevernoj Americi i građevinski radovi na Antarktiku i Evropi, i osim toga, zaista nema mnogo toga da se vidi.
Mnogo toga se svodi na infrastrukturu. Kada su ova ostrva prvi put izgrađena, postojali su planovi da se međusobno povežu podvodnim kablovima i cijevima. Na taj način bi se svakom ostrvu obezbijedila voda, struja, i odvoženje otpada.
Sastavljanje mreže kablova bilo je mnogo teže nego što se očekivalo. Programeri na svakom ostrvu morali su da se oslone na dizel generatore za proizvodnju struje, i isporučuju vodu svakog jutra. Takođe je trebalo da postoji put koji povezuje „Svijet“ sa kopnom, ali ni to se nije ostvarilo.
Ova ostrva nisu jedini neuspjeli sličan projekat u Dubaiju.
Godine 2005. izgrađena su još četiri džinovska vještačka ostrva, a kada je izvođačima ponestalo novca, stavili su projekat na čekanje, a četvrtina pijeska je sprana. Ponovo su počeli da rade na ovim ostrvima u nekom trenutku 2022. i samo će vrijeme pokazati kuda to vodi.
Postoji još jedan arhipelag u obliku palme – Palm Džebel Ali – uz obalu blizu Palm Džumeire.
Ta vještačka ostrva su tehnički gotova, ali opet, na njima nema ničega. I taj projekat je godinama bio na čekanju i nema naznaka da će se u skorije vrijeme nešto promijeniti.
Ko ovdje nije kupio svoj komad zemlje, pametno je investirao.
Pavle Jakšić, saradnik Forbes Srbija