Najbeskorisniji megaprojekti u svijetu – opominju veličinom ideje i neuspjeha

Od praznog aerodroma koji se koristi kao karting staza, preko vještačkih ostrva koja tonu nazad u more, do najvećeg napuštenog zabavnog parka u svijetu i „Bijelog šatora“ koji je prezirao cijeli London, samo su neki od projekata kojih ćemo se prisjetiti u nekoliko tekstova, a koji fasciniraju grandioznošću zamisli, kao i veličinom neuspjeha.

Aerodrom Mirabel

Zamislite aerodrom sa dovoljno prostora da primi 50 miliona putnika godišnje. To je ono za šta je bio predviđen Mirabel u Montrealu u Kanadi sa svojih 396,6 km2 prostora. Bio je to najveći aerodrom po površini sve do izgradnje saudijskog aerodroma Kralj Fahd 1999. godine.

Drugim riječima, cjelokupna kanadska populacija mogla je da odleti iz Mirabela u jednoj godini i cijeli kapacitet ne bi bio iskorišćen. I pored svega navedenog, nijedan putnik nije poletio iz Mirabela još od 2004. godine.

Da bismo to razumkeli moramo da se vratimo u 1970-e, vrijeme u kojem je Montreal bio kapija za Kanadu, a svako ko je letio za tu zemlju iz Evrope slijetao bi na aerodrom Dorval, koji je trpio sve veći pritisak kako je Kanada postajala popularna turistička destinacija.

Trebao im je novi, veći aerodrom, što je stvorilo ideju za Mirabel, kolosalan projekat koji je trebalo da zamijeni Dorval kao međunarodno avio čvorište zemlje.

Izgradnja projekta trajala je pet godina i koštala je ukupno 500 miliona kanadskih dolara – nekoliko milijardi u današnjem novcu. Otvoren je krajem 1975. uz ogromnu pompu, ali postojao je jedan „manji“ problem.

Aerodrom Mirabel je imao katastrofalne transportne veze, što je značilo da je do njega bilo teško stići. „Prvo skoči pa reci hop“, u kanadskom slučaju je značilo da je nedostajala brza pruga između Mirabela i Montreala, projekat koji je propao kada je vlada Kanade ostala bez budžetskih sredstava.

Kao jedina opcija ostao je šatl autobus, ali autobusi su spori i nepouzdani, a putnici začuđeni i bijesni.

Epilog je da su sve aviokompanije počele da lete za Toronto, koji je postao nova baza, a Mirabel je postao istorija, i ni danas nema putničke letove, već samo teretne i koristi se za logistiku nekoliko motosportova i karting.

Zemlja čuda Euroazija

Zabavni park u Ankari 2019. je otvorio svoje kapije za posjetioce. Wonderland Eurasia, ranije poznat kao Ankapark nije bio bilo kakav zabavni park: ovaj turski projekat bio je najveći takav u cijeloj Evropi, sa 17 tobogana, restoranima i ogromnim dinosaurusima od armiranog poliestera.

Od Zemlje čuda Euroazija, samo su dva parka u ijsvetu imala više popularnih „rolerkoustera“ – Kanadska zemlja čuda i Six Flags Magic Mountain u Kaliforniji. Park je ime dobio nešto prije zvanične inauguracije, a sve je pratila i najava turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana da će park biti otvoren ranije nego što je predviđeno.

Grandioznost je bila kamen temeljac ovog projekta, pa je i fontana, druga najveća u svijetu, ispumpavala vodu više od 100 metara u vazduh. Turske vlasti su očekivale da će park privući oko pet miliona posjetilaca godišnje.

To se ipak nikada nije dogodilo, uprkos što je novac trošen nemilice – oko 800 miliona dolara, kako je tada naveo bivši gradonačelnik Ankare Mustafa Tuna. Ispostavilo se da su vožnje prilično lošeg kvaliteta, a neki od ogromnih tobogana su ubrzo i zatvoreni. Posjetioci su počeli da ostavljaju loše kritike na društvenim mrežama i nisu bili zainteresovani da dođu ponovo.

Park je ubrzo počeo da gubi novac, jer su troškovi održavanja gigantskog projekta bili mnogo veći od prodaje karata. Na kraju, cijelo mjesto je napušteno, manje od godinu nakon što je otvorilo kapije za posjetioce. Sada, park izgleda kao apokaliptična pustoš, razderana vremenom, vandalima i lopovima. Lokalno stanovništvo je 2022. glasalo da se Zemlja čuda Euroazija pretvori u zelenu površinu, šumu ili park.

Grad Eko Atlantik

Prvi pogled na Eko Atlantik (Eko Atlantic City) ne odaje jasnu neimarsku sliku. Nije to bilo kakav novi priobalni grad koji se gradio na ostrvu Viktorija pored Lagosa. Zemljište na kojem je grad nicao stvoreno je potpuno vještačkim putem.

Atlantski okean milionima godina „izjeda“ obalu Nigerije, spirajući njene plaže.

Nigerijska vlada je 2003. odlučila da „uzvrati udarac“, pa je povratila dio pijeska iz okeana, iskoristivši ga za izgradnju novog, vještačkog poluostrva. Eko Atlantik: luksuzni grad sa visokim neboderima i dovoljno domova za skoro četvrt miliona ljudi. Antipod Atlantidi: umjesto da grad tone u Atlantski okean, ovaj bi se uzdigao iz talasa.

Proces je bio mukotrpan, i nigerijska vlada je rješavala probleme korak po korak. Prvo je stvoreno pješčano poluostrvo, zaštićeno od mora impresivnim morskim zidom koji ljudi zovu Veliki zid Lagosa. On osigurava da poluostrvo ne nestane, čak ni u slučaju velikih oluja i nevremena. Za Afriku u razvoju prilično impresivno dostignuće, ne bez kontroverzi.

Izgradnja ovakvog vještačkog ostrva podrazumijevala je i blokadu prirodnog toka okeana, a ta je kopnena masa poremetila ne samo mnogobrojne lokalne vrste, već i ljude.

Atlantski okean je 2012. preplavio plažu obližnjeg ostrva i tada je poginulo nekoliko ljudi. Stručnjaci su ovaj događaj, bolje rečeno bijes prirode, povezali sa poremećajem lokalnih struja koje je izazvao Eko Atlantik. „Kula na pijesku“ najbolje oslikava ovaj preambiciozni, nerealni pokušaj.

Epilog je baš takav. Trenutno, poluostrvo je praktično prazno, osim malog skupa stambenih kula koje su završene 2016. Vjerovali ili ne, neki ljudi su se uselili, a prizori koji stanari vide kroz svoje prozore su sigurno koliko živopisni toliko i nadrealni. Gledajući kroz prozor, sve što mogu da vide su pijesak i prašnjavi putevi koji predstavljaju obrise nepostojećih ulica.

Ovaj dio priče vam je poznat. Ljudi su dali svoj novac, otvaranje čak i stambenih blokova se odlaže do beskraja, ipak ljudi ne odustaju, pa se ponešto i radi na silu, polako niču i nove zgrade, na račun strpljenja budućih stanara.

Kako danas stoje stvari, Eko Atlantik je beskoristan, vještačko kopno bez poente. Za utjehu, Nigerija nije jedina zemlja koja je napravila ovakvu grešku.

Milenijumska kupola

Ukoliko London posmatrate satelitskim putem, jedno od zdanja koje se odmah ističe je silueta koja podsjeća na ogroman, bijeli šator na vrhu poluostrva Grinič. Danas se zove The O2 Arena, koja egzistira na strukturi koja je njena ključna spoljašnja karakteristika. O2 je jedno od najpopularnijih mjesta za zabavu, i od 2022. godine, to je deveta najveća zgrada u svijetu po korisnoj zapremini.

Ali nije uvijek bilo tako.

Ne tako davno, ova džinovska struktura bila je sasvim drugačije mjesto. Krajem 1990-ih, britanska konzervativna vlada Džona Mejdžora planirala je organizaciju revolucionarnog događaja pod nazivom „Milenijumsko iskustvo“ – kolekciju izložbi i tematskih događaja vezanih za obilježavanje novog milenijuma. Rok trajanja: od dočeka Nove 1999. do Nove 2000. godine.

Donijeta je odluka da se događaj ugosti pod kupolom izgrađenoj na liniji Grinič meridijana, sa 12 potpornih tornjeva koji su trebali da simbolišu 12 sati u danu, 12 mjeseci u godini i 12 sazvježđa na nebu.

Ovi potporni tornjevi su držali mrežu čeličnih kablova, koji su davali balans nadstrešnici od polimjerne tkanine. Iako se naziva kupola, ona to nije u građevinskom smislu, već je mreža kablova u obliku kupole oslonjena na prsten jarbola, pa otud i pomalo omalovažavajući naziv britanske javnosti – Milenijumski šator – koja nikada nije u potpunosti stala iza ovog projekta, pa je i bilo i pogrdnijih naziva poput Muzej toksičnog otpada.

Planere su nosile ambiciozne ideje, ali se javnost sve više konsternirala, pa su svi postavljali jedno jedino pitanje. Kada se 2000. godina završi, a Milenijumskom iskustvu „istekne mandat“, šta će biti sa kupolom? Kako se ispostavilo, britanska vlada nije imala odgovor.

Razmišljali su da kupolu prodaju lokalnom sportskom timu, ali nisu mogli da nađu nikog pogodnog. Opcija je bila i da se kupola premjesti u drugi grad, ali je cijena bila prevelika. Kupola je ostala tu gdje jeste, neke zone su demontirale sponzorske organizacije, a veliki dio sadržaja prodat je na aukciji ili je doniran Diznijevom svijetu.

Troškovi održavanja iznosili su astronomskih milion funti mjesečno. Mediji su počeli da se žale na masovno rasipanje novca poreskih obveznika.

Pri kraju 2002. godine privatna kompanija Meridijan Delta izašla je sa ponudom da kupi strukturu. To se i dogodilo, ali se suštinski ništa nije mijenjalo. Godine su prolazile, a najveća „promjena“ dogodila se tek 2005. kada je kupola preimenovana u The O2. Ime je koštalo šest miliona funti godišnje.

Godine 2007. bivša „Milenijumska kupola“ ponovo je otvorila svoja vrata (koncert Bon Džovija), u novom ruhu sportskog i zabavnog centra, sa barovima, restoranima i centralnom binom sa 20.000 mjesta. Ugostila je i Ljetnje olimpijske igre 2012, godine, mnogobrojne svjetske zvijezde, a bila je i dio kultne scene u serijalu Džejms Bond, u filmu World Is Not Enough. Njom su se bavili i čuveni Dajr Strejts u jednoj od svojih pjesama. Rijedak riskantni megaprojekat sa srećnim krajem.

Pavle Jakšić, saradnik Forbes Srbija