Krajnje je vrijeme, ako to nismo već uradili, da ponovo “pročitamo” Stiglitza (I)

Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska naučna akademija (CENA)

U opticaju za izbor adekvatnog naslova koji bi bio primjeren aktuelnim dešavanjima na globalnom nivou, posebno ako u obzir uzmemo i to što se na “razvojnom planu” dešava u Crnoj Gori u nastojanju da se pridruži EU, imao sam više potencijalnih varijanti od kojih svaka, po meni, predstavlja sintetizovan iskaz brojnih poruka J. Stiglitza iz njegovog bogatog bibliografskog opusa. Pri tome, vjerujem da se neće previše smjelo dojmiti vlastita tvrdnja, ako kažem da J. Stiglitz, direktno i izazovno, svaki put nešto drugačije, mada argumentovano “intonirano”, poziva globalnu “publiku” na akciju i to na način:

1.  “Institucije, ljudi, održivost” – kao  temelj pravednog napretka,
2. “Razvoj nije samo rast BDP-a” – pravi napredak mjeri se boljim životom za sve,
3. “Postepene reforme i ulaganje u ljude” – kao provjeren put ka sustizanju razvijenih,
4. “Stiglitzove ideje za zemlje u tranzicionom gapu” – fokusirane na zastoj u razvoju,  
5. “Zašto nam Stiglitz danas treba više nego ikad” – jer inspirativno, povezuje prošlost i sadašnjost.

Joseph E. Stiglitz (1943), američki “novi” Keynesijanski ekonomista, analitičar javnih politika, politički aktivista i profesor na Univerzitetu Columbia, godinama je jedan od najuticajnijih savremenih ekonomista. Dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju za istraživanja o informacionoj asimetriji (2001) i medalje J. B. Clarka (1979). Bio je viši potpredsjednik i glavni ekonomista Svjetske banke, član i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika SAD-a i drugo. Poznat je po podršci “Georgistovoj teoriji” javnih finansija, te po kritičkom pogledu na upravljanje globalizacijom, zatim na ekonomiste laissez-fair, koje naziva „fundamentalistima slobodnog tržišta„, te na međunarodne institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.

U godinama nakon COVID-19, globalna ekonomija je nastavila da se suočava s brojnim preprekama i izazovima. Naime, globalne ekonomije u kontinuitetu bilježe stope rasta ispod očekivanja zbog smanjenja agregatne potražnje; inflacija jeste unešto oslabila, ali i dalje ostaje na visokim nivoima; monetarna politika ostaje restriktivna; vojni sukob između Rusije i Ukrajine umjesto da jenjava, postao je sve složeniji; a faktori poput geopolitičke nestabilnosti, brige za sigurnost hrane, prirodnih katastrofa i klimatskih promjena takođe dodatno snaže. Istovremeno, globalni javni dug je dosegao neslućene visine, i skoro da se približio 100% iznosu svjetskog BDP-a, što znači da ukupne obaveze država širom svijeta gotovo da odgovaraju ukupnoj vrijednosti svega što se proizvede u jednoj godini[1]. Međunarodne organizacije povremeno revidiraju svoje projekcije globalnog ekonomskog rasta u različitim smjerovima; s tim da je većina ovih prognoza bila ispod stopa rasta zabilježenog u periodu prije 2020. g.

Blisko Stiglitzovom poimanju uređenog, dobro “vođenog” svijeta; nakon brojnih analiza ekonomskog rasta razvijenih i zemalja u razvoju, ekonomisti su se u značajnoj mjeri “usaglasili” oko jednog broja ključnih faktora koji zajednički pokreću ekonomski rast u savremenoj eri i olakšavaju međunarodnu integraciju. To su: fiskalna politika, monetarna politika, kvalitet javnih usluga (javni menadžment), digitalna transformacija i naklonjeno političko okruženje.

J. Stiglitz – od kritike globalizacije do pravednog razvoja

J. Stiglitz je zagovarnik ideje da tržišta sama po sebi nisu savršena, da globalizacija u sadašnjem obliku nastavlja da produbljuje nejednakosti, te da su potrebne aktivne javne politike kako bi se osigurala pravednija raspodjela bogatstva i stabilniji ekonomski razvoj. U narednom dijelu, ukratko, u formi kratkih “crtica” osvrnućemo se na neke od njegovih kapitalnih izdanja (knjiga) u kojima se, nerijetko, i sa visokom dozom kritike osvrće na pojedince, institucije, globalne tokove kao što je npr. slučaj sa globalizacijom, čime jasno utire put od njegovih teza, do praktičnih rješenja[2].

• Whither Socialism? (1994); Ovdje Stiglitz objašnjava kako je neoklasični, ili Valrasov model[3], možda pogrešno podsticao vjerovanje da tržišni socijalizam može funkcionisati; on predlaže alternativni model. Jedan od razloga koje Stiglitz vidi kao ključnu slabost standardnog neoklasičnog modela na kojem je izgrađen tržišni socijalizam, je njegova nesposobnost da uzme u obzir probleme koji proizlaze iz nedostatka savršeni informacija i troškova njihovog pribavljanja;
• Globalization and Its Discontents (2002); Stiglitz tvrdi da ono što se često naziva „ekonomijama u razvoju” zapravo uopšte nije razvoj, a velik dio krivice pripisuje MMF-u, pri čemu ističe: „Nedavna dostignuća u ekonomskoj teoriji„, djelimično se pozivajući na vlastiti rad, „pokazuju da kad god su informacije nepotpune i tržišta nekompletna, što znači uvijek i posebno u zemljama u razvoju, tada nevidljiva ruka funkcioniše najslabije.“ Kao rezultat toga, Stiglitz nastavlja da vlade mogu poboljšati ishod dobro odabranim intervencijama;
• The Roaring Nineties (2003); Ako ovaj naslov prevedemo kao “gromoglasne devedesete”, predstavljena iz perspektive insajdera, prvo kao predsjedavajućeg Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika Clintona, a kasnije kao glavnog ekonomiste Svjetske banke, knjiga produbljuje njegov argument o tome kako pogrešno povjerenje u ideologiju slobodnog tržišta vodi do današnjih (tadašnjih) globalnih ekonomskih problema, sa perceptivnim fokusom na američke politike;
• New Paradigm for Monetary Economics (2003); Iznosi se ideja da u sadašnjem režimu carina i poljoprivrednih subvencija dominiraju interesi bivših kolonijalnih sila i da ga je potrebno promijeniti. Uklanjanje pristrasnosti prema razvijenom svijetu biće korisno kako za zemlje u razvoju, tako i za razvijene zemlje. Svijet u razvoju treba pomoći, a to se može postići samo kada razvijene zemlje odustanu od prioriteta zasnovanih na merkantilizmu i rade na uspostavljanju liberalnijeg režima svjetske trgovine;
• Making Globalization Work (2006); Stiglitz u ovoj kultnoj knjizi tvrdi da svijet putem tarifa, subvencija, previše složenog patenta sistema i zagađenja doživljava i ekonomsku i političku destabilizaciju. Nadalje, on navodi da su potrebne jake, transparentne institucije kako bi se riješili ovi problem, s tim da ide dalje tvrdeći kako analiza nepotpunih tržišta može učiniti korektivne vladine politike poželjnim;
• Stability with Growth (2006); Stiglitz i njegovi koautori objašnjavaju svoje uvjerenje da Washingtonski konsenzus zagovara uske ciljeve razvoja s fokusom na stabilnost cijena i propisuje premalo političkih instrumenata (naglašavajući monetarnu i fiskalnu politiku), čime pruža neopravdano povjerenje u ulogu tržišta. Novi okvir se fokusira na stvarnu stabilnost i dugoročno održivi i pravedni rast, nudi razne nestandardne načine za stabilizaciju ekonomije i unapređenje rasta i prihvata da tržišne nepravilnosti zahtijevaju intervencije vlade;
• The Price of Inequality (2012); “Dok oni na vrhu i dalje uživaju u najboljoj zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i bogatstvu, često ne shvataju da”, kako ističe Joseph E. Stiglitz, „njihova sudbina je povezana s načinom života preostalih 99 posto… Ne mora biti ovako. Nadalje, Stiglitz izlaže sveobuhvatni plan za stvaranje dinamičnije ekonomije, te pravednijeg i više jednakog društva“;
• The Great Divide: Unequal Societies and What We Can Do About Them (2015).

Stiglitz tvrdi da je nejednakost izbor – kumulativni rezultat nepravednih politika i pogrešnih prioriteta.

• The Euro: How a Common Currency Threatens the Future of Europe (2016); Stiglitz demontira prevladavajući konsenzus o tome šta muči Evropu, rušeći zagovornike štednje, dok nudi niz planova koji mogu spasiti kontinent – i svijet – od daljnje devastacije“;
• People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent (2019); U svojoj knjizi „Ljudi, moć i profit„, o predvidljivim opasnostima fundamentalizma slobodnog tržišta i temeljima progresivnog kapitalizma, Stiglitz prikazuje Ameriku u krizi. Ujedno, on osvjetljava put kroz ovo izazovno vrijeme, time što pokazuje kako život srednje klase ponovo može biti dostupan svima;
• Measuring What Counts: The Global Movement for Well-Being (2019); Stiglitz i njegovi koautori ističu da međusobno povezane krize degradacije okoline i ljudske patnje u našem vremenu pokazuju da „nešto temeljno nije u redu s načinom na koji procjenjujemo ekonomske performanse i društveni napredak.“ Oni tvrde da korišćenje BDP-a kao glavnog mjerača našeg ekonomskog zdravlja ne pruža tačnu procjenu ekonomije, niti stanja svijeta i ljudi koji u njemu žive;
• The Road to Freedom: Economics and the Good Society (2024); Stiglitz osporava tvrdnju njenih zagovornika da je neoliberalizam moralno superiorniji u odnosu na njegove alternative. Sam naslov knjige je oštra aluzija na poznatu raspravu F. Hayeka “Put u ropstvo”, a knjiga je odgovor na ekonomske teorije Hayeka i Miltona Friedmana. Stiglitz tvrdi da je njegov esej zasnovan na eksperimentalnim empirijskim istraživanjima. Dodatno, zabrinut je da će slobodne informacije smanjiti proizvodnju kvalitetnih i vrijednih informacija u (našoj) ekonomiji zbog načina kako ih vještačka inteligencija prikuplja i reprodukuje.

Kao najčešće navođene citate Josepha Stiglitza ističemo sljedeće:[4]

• Svako ko zna nešto o kapitalizmu zna da je bankrot suštinski dio kapitalizma[5];
• „Demokratija, sada znamo, znači više od periodičnih izbora u nekim zemljama; takvi su izbori nerijetko iskorišćavani za legitimizaciju suštinski autoritarnih režima i uskraćivanje osnovnih prava velikom dijelu građana”;
• “Ako ekonomska moć u nekoj zemlji postane previše nepravedno raspoređena, uslijediće političke posljedice. Iako obično mislimo da je vladavina prava dizajnirana da štiti slabe od moćnih, a obične građane od privilegiranih, oni s bogatstvom koristiće svoju političku moć kako bi oblikovali vladavinu prava i stvorili okvir unutar kojeg mogu iskorišćavati druge”;
• “Uspjeh ekonomije može se procijeniti jedino posmatrajući što se događa s životnim standardom u širem smislu, tj. većine građana tokom dužeg vremenskog razdoblja”;
• “Da to kažemo direktno, postoje dva načina da se postane bogat: stvoriti bogatstvo ili ga oduzeti od drugih. Prvo doprinosi društvu. Drugo obično oduzima od njega, jer se u procesu oduzimanja bogatstvo uništava. Monopolist koji naplaćuje previsoku cijenu za svoj proizvod uzima novac od onih koje preplaćuje i u isto vrijeme uništava vrijednost. Da bi postigao svoju monopolsku cijenu, mora ograničiti proizvodnju”;
• „Postići da imamo dobro informisano javno građanstvo važno je za dobro funkcionisanje demokratije, a to zauzvrat zahtijeva aktivne i raznolike medije”;
• “Razvoj se odnosi na transformaciju života ljudi, a ne samo na transformaciju privrede“;
• “Globalizacija je područje na kojem se odvijaju neki od naših glavnih društvenih sukoba – uključujući one oko osnovnih vrijednosti. Među najvažnijim tih sukoba je sukob oko uloge vlade i tržišta”;
• “Makroekonomska politika nikada ne može biti lišena politike: ona uključuje osnovne kompromise i različito utiče na različite grupe”;
• “Problem je što mnogo onoga što se naziva ekonomijom zapravo nije ekonomija. To je više ideologija ili religija”;
• “Američka nejednakost se nije samo dogodila. Ona je stvorena”;
• Razlog zbog kojeg nevidljiva ruka često izgleda nevidljivo je taj što je često i nije tu[6];
• “Bruto društveni proizvod ti ništa ne govori o održivosti”;
• “Farmaceutske kompanije troše više na oglašavanje i marketing nego na istraživanje, više na istraživanje lijekova za životni stil nego na ljekove koji spašavaju živote, a gotovo ništa na bolesti koje pogađaju samo zemlje u razvoju. To nije iznenađujuće. Siromašni ljudi ne mogu priuštiti ljekove, a farmaceutske kompanije ulažu u ono što donosi najveći profit”;
• “Međunarodne kreditne banke treba da se fokusirati na područja u koja privatna ulaganja ne idu, poput infrastrukturnih projekata, obrazovanja i ublažavanja siromaštva”;
• Najbogatijih jedan posto imaju najbolje kuće, najbolje obrazovanje, najbolje doktore i najbolji način života, ali postoji jedna stvar koju novac očito nije mogao kupiti: razumijevanje da je njihova sudbina povezana s tim kako živi ostalih 99 posto. Kroz istoriju, ovo je nešto što najbogatijih jedan posto na kraju nauče. Prekasno[7];
• Vlade mogu poboljšati rast povećanjem uključivosti. Najvrijedniji resurs jedne zemlje su njeni ljudi. Stoga je od suštinske važnosti osigurati da svako može ostvariti svoj puni potencijal, što zahtijeva obrazovne prilike za sve[8];
• Oduvijek sam bio skeptičan prema ideji da je tržište osoba s kojom se možete suprotstaviti u raspravi, i da je ta osoba inteligentna, racionalna, dobronamjerna osoba: to je fantazija. Znamo da… tržište podleže iracionalnom optimizmu i pesimizmu, i osvetoljubivo je… Imaš posla s ludakom… Čak i kada dobije ono što želi, i dalje će te ubiti[9];
• U zemljama u razvoju, nedostatak infrastrukture predstavlja mnogo ozbiljniju prepreku za trgovinu nego carine[10].

---

[1] Prema podacima IMF-a u apsolutnim brojkama, to iznosi više od 90 biliona američkih dolara (procjena za 2025/2026);

[2] https://en.wikipedia.org/Joseph Stiglitz;

[3] Valrasova ekonomija“ odnosi se na rezultat procesa koji je doveo do formalne reprezentacije A. Smithove ideje o „nevidljivoj ruci“, u skladu s idejama Léona Walrasa;

[4] https://www.azquotes.com/author, Top 25 quotes by joseph stiglitz (of 151) | a-z quotes (azquotes.com);

[5] J. Stiglitz: www.progressive.org;

[6] J. Stiglitz; „Citizen’s Book Club: Would Adam Smith Vote Obama?“; 

[7] J. Stiglitz: “The Great Divide”, Penguin UK; 2025;

[8] J. Stiglitz: „The Great Divide: Unequal Societies and What We Can Do about Them“;

[9] J. Stiglitz: www.independent.co.uk. February 9, 2010;

[10] J.Stiglitz, www.theguardian.com. April 14, 2015.