Dolaze li strani radnici u Hrvatsku i kroz dilove sa sumnjivim regruterima i švercerima ljudi
Petar Lovrić, vlasnik agencije za posredovanje u zapošljavanju tvrdi da se Hrvatska suočava s problemom zapošljavanja radnika koji su stigli ilegalnim kanalima, ali Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) nema konkretnih pokazatelja na osnovu kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi koliko je taj problem realno prisutan
Je li moguće da u Hrvatsku značajan dio stranih radnika dolazi preko ‘dilova’ u kojima učestvuju i šverceri ljudima? Odnosno, da dolaze uz dobijenu dozvolu za boravak i rad te vizu, ali su do domaćih agencija i poslodavaca došli preko sumnjivih regrutera radne snage, pa i švercera, koji im posredovanje skupo naplaćuju, a samu proceduru ‘uvoza’ osiguravaju ilegalnim aranžmanima s poslodavcima?
Upravo to u medijskim istupima tvrdi Petar Lovrić, vlasnik zagrebačke agencije za posredovanje u zapošljavanju i privremeno zapošljavanje Kadus.
„Šverceri nazivaju i nude domaćim poslodavcima ili agencijama novac kako bi za te radnike dobili u Hrvatskoj dozvole za boravak i rad“, kaže u razgovoru za Forbes Hrvatska Lovrić. Na dnevnoj bazi, kaže, i sam dobija desetak sumnjivih mejlova u kojima mu se za određeni iznos nude strani radnici, ali na njih ne odgovara. „Ova je godina bila izrazito teška jer su se upetljali i šverceri migrantima“, kaže Lovrić. Dio tih radnika uopšte se i ne zadržava na radu u Hrvatskoj.
Njegova šokantna procjena je da osam od 10 radnika zapravo stiže iz svojih destinacija sumnjivim kanalima, preko “švercerskih agencija”, no za to nema dokaza. Pokušali smo provjeriti što o tome kažu u Ministarstvu unutrašnjih poslova koje, u sklopu izdavanja dozvola za boravak i rad, obavlja i provjere.
U MUP-u, naravno, negiraju da bi radnici iz trećih zemalja uopšte dolazili u Hrvatsku nezakonito, ali priznaju da jedan dio njih ubrzo odlazi u druge zemlje EU-a, što jeste nezakonito i predstavlja problem.
Svi dolaze na osnovu odobrenih dozvola za boravak i rad, a kada im treba viza za ulazak u Hrvatsku (na pr. državljani Indije, Nepala, Bangladeša i Filipina), i na osnovu izdate vize, naglašavaju u MUP-u. Ali, na pitanje da li imaju procjenu koliko stranih radnika uđe tako, legalno, a onda produži dalje u druge EU zemlje bez prijave kod hrvatskog poslodavca ili ubrzo nakon prijave, nismo dobili odgovor, samo ocjenu da „takvo ponašanje državljana trećih zemalja nije zakonito, niti odgovara svrsi izdate dozvole za rad i vize te je predmet razmatranja nekoliko državnih tijela s ciljem da se toj praksi stane na kraj“.
Napominju takođe da nezakonit boravak, nezakonit rad ili nezakonit ulazak u Hrvatsku odnosno šengensko područje je jedan od razloga za odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak i rad.
Što se tiče statistike kojom raspolažu, kažu da je do 30. juna ove godine ukinuto ukupno 18.407 dozvola za boravak i rad, a najveći broj zato što su to tražili poslodavci ili sami državljani trećih zemalja, dok o razlozima u MUP-u nemaju podataka.
Zanimljivo je ipak da je 1.398 dozvola ukinuto jer je utvrđeno da „postoje razlozi za ukidanje privremenog boravka jer državljanin treće zemlje nije prijavio boravište, iako mu je izdata dozvola, ili je odustao od rada u Hrvatskoj ili je nakon ulaska napustio Hrvatsku u nepoznatom pravcu unutar šengenskog prostora“. Još 2.910 dozvola za boravak i rad je ukinuto jer su „prestali postojati razlozi za njihovo izdavanje“.
I Lovrić napominje da strani radnici formalno ulaze u Hrvatsku legalno, „ali je proces koji vodi do toga često nelegalan, a postoje i primjeri robovlasničkog odnosa prema tim radnicima, odnosno zloupotrebljava se njihova teška situacija u zemljama iz kojih dolaze gdje je, za razliku od Hrvatske, legalno od njih naplaćivati usluge posredovanja u zapošljavanju“. Smatra da bi državna tijela stoga trebalo o tome da povedu više računa i striktnije provjeravaju ko i kako uvozi radnike, a očekuje od će to pitanje dijelom biti adresirano i kroz predstojeće izmjene Zakona o strancima. Od poslodavaca bi svakako trebalo, kaže, tražiti više informacija o tome kako su došli do radnika.
„Nije nezakonito da poslodavac kojem nedostaje radna snaga nađe agenciju za posredovanje u zapošljavanju u nekoj od trećih zemalja, ali treba se znati kako je tamo odrađena regrutacija radnika, odnosno u kakvim uslovima“, napominje. U Hrvatsku su neki došli, dodaje, i uz lažna obećanja o budućim visokim platama koje ih čekaju, zaduže se po nekoliko hiljada eura, pa i 10 hiljada eura, kako bi platili uslugu posrednicima, a onda taj dug ne mogu vraćati. S druge strane, upitno je i koliko su doista provjerene njihove stručne kvalifikacije koje se navode u papirima. U legalnoj proceduri kojom posluje njegova agencija je, kaže Lovrić, za regrutaciju i selekciju stranih radnika potrebno nekoliko mjeseci, pogotovo kad su u pitanju države za koje se traže vize.
Inače, do sredine septembra je u Hrvatskoj izdato oko 130 hiljada dozvola za boravak i rad, što je više nego u cijeloj 2022. godini. Top 10 zemalja odakle strani radnici dolaze su BiH, Srbija, Nepal, Sjeverna Makedonija, Indija, Kosovo, Filipini, Bangladeš, Turska i Albanija.
Gordana Grgas, novinarka Forbesa Hrvatska